MI TREBAMO SUDITI MOTIKI I PIŠKULIĆU !

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 28. rujan 1998.

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Glasa Istre

Uredništvu Istarskog Glasa

MI TREBAMO SUDITI MOTIKI I PIŠKULIĆU !

Vijest novinara Inoslava Beškera u Vjesniku od 23. rujna 1998.g. da će se ponovo suditi Ivanu Motiki (91) i Oskaru Piškuliću (78), pred porotnim sudom u Rimu, mogla bi ponovo uznemiriti SAB Istre i izazvati njihovu reakciju – zahtjev za suđenjem talijanskim ratnim zločincima u Istri tijekom Drugog svjetskog rata.

Vjerovatno nekim revanšističkim krugovima u Rimu i Trstu i nije cilj suditi Ivanu Motiki i Oskaru Piškuliću; njima je cilj nastaviti sotonizirati Hrvate i Hrvatsku, kako bi sva pitanja riješena Mirovnim ugovorom s Italijom, u Parizu 10. II. 1947.g. ostavili otvorenim i upitnim, te tako pokušali revidirati povijest II. Svjetskog rata – koji su izgubili.

Naprotiv, nama bi to suđenje moglo itekako dobro doći! No, da bi to suđenje bilo iole pravno utemeljeno i iole pošteno, ono bi se moralo održati u Pazinu ili Puli: zemlji u kojoj je zločin počinjen i u gradu u kojem se zbio.

Ivana Motiku se tereti za ubojstvo nekoliko građana (deklarirane) talijanske narodno-sti, prije svih žminjskog općinskog pisara Cernecce (tuži ga njegova kćer Nidia Cernecca, privatnom tužbom), a tu su i Ernesto Corazzato, koji je nakon što je gol vođen po Žminju (komandanta Ivana Motike!), bačen u jamu kod sela Cere, zatim Marco Nefat, Rodolfo Zapetti, Lino Gherbetti i Luigi Geroni. Osim toga, Motika je bio već sredinom 1943.g. na čelu obavještajne službe, koja je već tada »počela kopati po ljudskim dušama i tražila neprijatelja« i u svojim redovima. Najprije su na udar došli Talijani, ali još više Talijanaši. Odmah nakon pada Italije, već 9. rujna 1943.g. je netom stvorena OZNA počela svoj krvavi pir po Istri: odasvud su u Pazinski Kaštel krenuli »autobusi smrti« (»Corriere del morte«), prepuni fašista, ali i potpuno nedužnih ljudi, čiji su jedini »zločini« bili što su bili Talijani i/ili su bili »kulaci«, to jest malo bogatiji od ostalog stanovništva. Pod izlikom da se radilo agentima, kolaboracionistima, fašistima, pripadnicima fašističke milicije ili pripadnicima talijanske vojske, vršen je i obračun sa svojim susjedima i izravnavali neki drugi računi. Bilo je tu, naravno, i opravdanog narodnog bijesa, bilo je i osvete, ali u svemu tome - i vrlo hladnokrvno – najdalje je otišao baš Ivan Motika, koji je u Istru donio svoj snažni staljinistički naboj. Od 13. do 23. rujna 1943.g. ubijeno je i bačeno u jame (fojbe) nekoliko stotina Talijana: primjerice kod Vineža 83, kod Lindara 44, kod Šurana 26, kod Vižinade pun autobus nesretnih žrtava, itd. O tome postoje u Italiji brojne knjige, a broj žrtava nakon pada Italije (uključujući i slovenski Kras iznad Trsta) kreće su od 2.000 (Flaminio Rocchia) do 4.500 (Roberto Spazzali), a licitira se i sa mnogo većim brojkama (12.000 kod).

Osim toga, krajem rata su vršeni i krvavi obračuni s istarskim »narodnjacima« (primjerice, zvjersko ubojstvo poznatog žminjskog »narodnjaka« Mate Peteha!) i s istaknutijim narodnim svećenicima (primjerice, Šime Milanović), a tu spada i krajnje sumnjiva smrt Joakima Rakovca. Naime, komunisti su nastojali istisnuti »narodnjake« i prigrabiti svu vlast u Istri nakon oslobođenja.

»Crveni teror« u Istri je nastavljen i poslije rata. Maknut je Mate Kršul, ratni sekretar Oblasnog komiteta. Nakratko je na njegovo mjesto postavljen Jurica Knez (oba su kasnije završila na Golom otoku), da bi na njihovo mjesto bio postavljen Srbin Tode Ćuruvija iz Knina, a umjesto Ivana Motike je postavljen Maks Glažar, šef OZNE iz Rijeke.

»Nakon dolaska Tode Ćuruvije smjenjeni su svi najistaknutiji partizanski rukovodioci Istre: Anton Cerovac, predsjednik Oblasnog NOO, braća Ante i Ljubo Drndić, Silvije Marenić - Lovro i drugi, a na kraju i Dušan Diminić, koji je bio duša pokreta i organizator nove narodna vlasti u Istri« (Berto Črnja: »Zbogom drugovi«, izdanje Matice Hrvatske, Rijeka 1992.g., str. 142.-145.).

U to vrijeme je Ivan Motika bio sudac pri Vojnoj upravi jugoslavenske armije (VUJA), sa sjedištem u Pazinu i Opatiji. Zvane Črnja, glavni urednik partizanskog »Glasa Istre« i veliki istarski pjesnik i prvoborac, dolazi također pod znak sumnje i biva isključen iz Partije, Tone Peruško je pod stalnom sumnjom jer nije bio komunist,

Ive Mihovilović dolazi pod sumnju da je agent čak četiri strane agenture i biva uhićen i zatvoren, itd. Jedno ludo i divlje vrijeme je išlo ka svojoj kulminaciji – »istragi« informbirovaca. Pod udar opet dolaze nesretni Talijani, ali ovaj put njihovi partizani! Veliki broj njih biva osuđen (a sudac se zvao Ivan Motika!) i upućen na Goli Otok (primjerice, Ligio Zanini). Tamo uskoro stižu i Zvane Črnja, Mate Kršul, Dušan Tumpić, Jurica Knez, Ćiro Raner ( partizanski komandant Pazina u rujnu1943.g.) i brojni drugi bivši partizani. A Ivan Motika se uspinje do suca Vrhovnog suda Hrvatske!

Dakle, radilo se o notornom staljinisti, koji je 1948.g. sačuvao svoju kožu tako što je denuncirao svoje ratne drugove i – sudio im!!

* * * * *

Danas nam u Istri (i Hrvatskoj!) o »antifašizmu« sole pamet bivše OZNA-ške ubojice i UDBA-ški majori s Golog otoka!! I njihova brojna Staljinova kopilad s Balkana!

Zar to nije sramotno?!

E, a da to ne bi svršilo baš tako, predlažem da mi sami izvedemo Ivana Motiku pred naš sud i da mu sudimo paralelno i istovremeno sa suđenjem Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku Jasenovačkog logora (koji neki zovu »logor smrti«, odbijajući i primisao da Goli otok nazovu »Otok smrti«!!). Poslije tog suđenja neće nam se više događati da nas s mitinga umirovljenika u Puli 1998.g. »pozdravlja« notorni udbaš Miho Valić, vođa SAB-a Istre, te da nam dijeli lekcije o demokraciji i socijalnoj pravdi; da nam stari i dobro znani Ljubo Drndić u Pazinu drži predavanje o svenarodnom ustanku u Istri i Pazinskim Odlukama o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom (potpisnici Pazinskih Odluka su, između ostalih, i Ljubo Drndić i Ivan Motika!), a da nam ponovo prešuti ružnu i jadnu činjenicu da u svojoj velikoj i luksuzno opremljenoj knjizi »Oružje i sloboda Istre« (Školska knjiga / Glas Istre, 1978.g.) ama baš nigdje ne spomene »fojbe« i zločine Ivana Motike (čovjeka poznatog u talijanskim knjigama o »fojbama« u Istri kao »Pazinski krvnik«, odnosno (»Il boia di Pisino«).

E, prošla su ta vremena! Krajnje je vrijeme da sve one, koji danas toliko glasno urlaju protiv ukidanja imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, ušutkamo njihovim vlastitim zločinima, počinjenim često i nad svojim najboljim ratnim drugovima ili susjedima, s kojima su generacijama dijelili svako dobro i svako zlo. Vrijeme je otvoreno progovoriti

(i suditi!) o brojnim partizanskim »Jamama« od Biokova do Bazovice, o »crvenom teroru« koji je trajao od 1943.g. pa sve do pada Aleksandra Rankovića 1965.g. Vrijeme je progovoriti i o Rankovićevom naseljavanju mladih Đujićevih četnika u Istri i Rijeci (četnika koji su poslije dramatične, krvave i kišne 15-dnevne bitke za Knin početkom prosinca 1944.g. masovno prešli u partizane, te ostatka četnika koje su Englezi zarobili kod Palmanove, iza Soče, i predali ih partizanima.). »Proces smjene kadrova Istrana i postavljanja ljudi iz unutrašnjosti se nakon 1946.g , a osobito 1947.g., i dalje nastavio do te mjere da je u svakom kotaru osigurana vlast došljaka, na štetu naših domaćih ljudi. Glavnu riječ preuzeli su ti novi ljudi« (B.Č., str.144.).

Danas ovo IDS-ovci silno eksploatiraju kroz medije, zaboravljajući spomenuti Todu Ćuruviju i Rankovićeve četnike naseljene u Istri!

Suđenje Ivanu Motiki u Pazinu ili u Puli skinulo bi veo »zaborava« na ono krvavo vrijeme »Crvenog terora« u Istri, kojemu je Ivan Motika bio najveća uzdanica i perjanica. Usput bi diglo i veo »zaborava« nad bezbrojnim talijanskim zločinima u Istri i Hrvatskoj, te bi jednom za svagda začepilo gubicu neofašistima u Italiji, Trstu, Puli i Poreču! I sa Hrvatske zauvijek skinulo tu »crvenu šugu«! Poslije toga ne bi nam u Istri trubili o »antifašizmu« razni bivši četnici, fašisti i udbaši – svi odreda simpatizeri i pomagači IDS-a.

Dakako - a to je najbolje od svega – (i zato predlažem to suđenje!) Ivan Motika bi imao pravo da kaže svoju verziju svih tih povijesnih događaja kojih je bio kreatorom i učesnikom, čime bi strgnuo 44-godišnji komunistički veto i tabu nad tim tragičnim događajima. To bi pomoglo vraćanju filma unazad i glede jednako tragičnih događaja krajem Drugog svjetskog rata u Dalmaciji i Lici. Stoga učinimo to!

Ante Rokov Jadrijević

P.S.: Nijedno od tri gore navedena uredništva nije objavilo ovaj tekst, ni 1998.g., niti

ikada kasnije. A Ivan Motika je umro pet dana nakon ovog pisma.

A.R.J.