UVEDIMO PRIJEMNE ISPITE ZA ČETVEROGODIŠNJE ŠKOLE;

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Pula / Brtonigla 3. rujan 1999.g.

Uredništvu Školskih novina

Uredništvu Vjesnika

UVEDIMO PRIJEMNE ISPITE ZA ČETVEROGODIŠNJE ŠKOLE;

Uvedimo plaćanje popravnih ispita

Gledao sam 31. kolovoza ove 1999.g. emisiju na Hrvatskoj televiziji pod naslovom: Gorući problemi u školstvu.

Odmah da kažem u sridu: nisu računala niti Crosnet glavni, a kamo li gorući problem našeg školstva, nego su to loši i slabi učenici, te preopterećeni i nezadovoljni profesori i učitelji, koji nemaju čak ni osnovne nastavne opreme i pomagala, a samo po koji dobar (stručni) učbenik!

Treba početi nešto konkretno raditi, a ne samo obilaziti par novih Potemkinovih škola u Pazinu, Roču, Požegi i Vukovaru!

Školstvo nam je preorganizirano. Školstvo nam je previše regulirano. Školstvo nam je – ukratko – previše birokratizirano, a profesori i učenici preopterećeni time. A novinarka Findek-Žugić nam povrh svega još sugerira i uvođenje tzv. državne mature!

Do-ministar Miroslav Dorešić je sasvim opravdano spomenuo inflaciju odličnih ocjena, zbog čega osnovnoškolci teško prolaze u srednjim (naročito četverogodišnjim) školama, a srednješkolci teško prolaze pri upisima, odnosno prijemnim ispitima na fakultetima, pogotovu onima zahtijevnijima (elektrotehnika i računalstvo, medicina, itd.).

Eto, baš tu leži glavni problem, o kojem sam opširno pisao u svibnju 1993.g. u Školskim novinama. Ne preostaje mi ništa drugo nego da ponovim iste argumente (u nadi da smo pametniji danas nego jučer).

1.- Treba hitno uvesti prijemne ispite i u srednjim četverogodišnjim školama, jer nam iz

osnovnih škola dolazi bezbroj lažnih petica i četvorki. Četverogodišnja škola treba polako

kliziti prema elitnoj školi, dok bi trogodišnje srednje škole (bilo obrtničke, bilo industrijske)

trebale ostati neke vrste pučkih škola.

A bilo bi dobro razmisliti i o stvaranju dvogodišnjih i/ili čak jednogodišnjih škola,

umjesto da uvozimo jeftiniju (a socijalno mnogo skuplju!) radnu snagu iz Rumunije i Bugarske.

2.- Naš najveći problem su loši i slabi učenici. S njima mi profesori gubimo po dvije trećine svog

radnog vremena i svoje energije. Zato iznova predlažem da se uvede plaćanje popravnih ispita.

Ponavljam i tarifu: 300 DEM za jedan ispit, 500 DEM za dva ispita, a 800 DEM za ponavljanje

razreda (vidi Glas Istre od 14. lipnja 1995.g.: Potrebni su radikalni rezovi, a ne kozmetički

zahvati, t.j. otvoreno pismo ministrici prosvjete Ljilji Vokić). Citiram: Time bi se neodgovorni

roditelji natjerali da više pažnje posvete svom djetetu, nego svojem automobilu ili vikendici.

3.- Hitno treba rasteretiti učenike (suvišnih predmeta i suvišnih programa). Nikako ne razumijem zašto je naše školstvo organizirano na tako zastario i glup način. Današnja djeca nisu

više ono što smo mi bili prije 30, 40 ili 50 godina. Na današnju djecu vreba mnogo više

opasnosti i izazova. Mi smo imali samo Tarzana i kauboje na filmu, a njih mami i televizija, i

računala, i droga, pa čak i pornografija. Stoga su nam djeca nezainteresirana, nemotivirana i

umorna, a počesto i tupa. A onda mi na njih navalimo s pregolemom matematikom, fizikom,

kemijom, biologijom, zemljopisom i drugim, a njih zanima samo elektronika s računalstvom,

građevinska tehnika li strojarstvo, itd

Izložit ću ovdje jedno moje nevjerovatno iskustvo iz Buzeta: jedna 17-godišnja učenica iz

sela Ćiriteža pala je na popravnom ispitu iz matematike, i to na kompleksnom računu, odnosno

na kompleksnim brojevima. Ma što će mladoj krojačici kompleksni račun? Da joj ne bismo

možda trebali dodati još i Laplace-ovu transformaciju ili Heawyside-ove funkcije? Zar budućoj

krojačici?

S druge strane, moji računalci imaju u prvoj godini samo dva sata računalstva, a tri sata

matematike (tako sve četiri godine!), dva fizike, dva kemije, dva biologije, dva geografije, itd.

U kabinetu računalstva mogu raditi samo s polovicom razreda (t.j. 16 učenika na 11 ili 12

prastarih računala, 386 i 486, a samo jedan pentium!). Tako ustvari moji mali računalci imaju samo po jedan sat računalstva tjedno! Bravo!?

4.- Hitno treba rasteretiti profesore suvišnih obveza. Ili im dodati administrativni, matičarski i

statističarski dodatak na plaću. Siguran sam da bi onda Ministarstvo prosvjete počelo drukčije

razmišljati i počelo deregulirati naš školski sustav, te profesorima ostavilo više vremena za

praćenje, usvajanje i prenošenje novih tehničkih i tehnoloških dostignuća u struci, posebice

nama inženjerima elektronike, telekomunikacija, automatizacije i računalstva.

A onda bi i dolazak Crosneta u naše (tehničke) škole bio nešto najnormalnije i najpoželjnije. I treba nam barem dva novija računala godišnje.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Tehnička škola Pula

P.S.: Naše Školske novine ovo nisu htjele ili nisu smjele objaviti. Međutim, objavio je Vjesnik,

kojemu je pismo naknadno poslano. I to u cijelosti!

PS (2): Već na početku drugog polugodišta, novi ministar prosvjete dr. Vladimir Strugar poslao je

našoj Tehničkoj školi Pula 14 potpuno novih računala najnovije generacije.

Dakle, moglo se i prije. Promjena je dobra, ako ni zbog čega drugoga, a ono iz

medicinskih razloga! A možda se nitko nje usudio tražiti na ovakav način.

P.S.(3): U prilogu (ispod ovog teksta) objavljujem i onaj stari, ovdje gore već spomenuti članak iz

svibnja 1993.g. Prosudite sami što se u proteklih 15 godina promijenilo u našem

školstvu – na bolje ili na na gore!? Možda ćete na temelju ovoga ovdje bolje razumjeti

otkuda sav ovaj huliganizam na našim sportskim priredbama i na našim ulicama.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.