subota, 28. ožujka 2009.

ZAŠTO JE SAVKA «ABORTIRALA» 1971.?!

Žanton Žanko To all to whom it may concern!

P u l a

20.12.2001.

NAJNOVIJA POLITIČKA DREKA OKO 1971.g.

ZAŠTO JE SAVKA «ABORTIRALA» 1971.?!

Pročitao sam vrlo opširan intervju s Milkom Planinc, nekadašnjom predsjednicom izvršnog komiteta CK SKH iz 1972.g. o zbivanjima vruće 1971.g. u Zagrebu i Hrvatskoj. Malo sam, vrlo malo saznao od nje (audiatur et altera pars!) o crvenoj strani te medalje, a ona je i dalje ostala nepromjenjivo crvena, odnosno slijepa. Njoj je i danas najviše žao tobožnjeg samoupravljanja, za kojeg se drži kao pijan plota. Druga glavna isprika joj je da bi nam tzv. MASPOK bio doveo Ruse.

E, baš je to najmanje točno! Na famoznoj sjednici u vili «Weiss» 26.lipnja 1971.g. ona je održala svoj govor, u kojem je ustvrdila da „ako tako nastavimo s Maspokom, mitinzima i nacionalizmom, dovest ćemo Ruse“. Netočno! Ne Ruse, nego Srbe! Nekako baš u to vrijeme je general Rade Bulat s još desetak banijskih generala već bio naoružao svoje Srbe i svrstao ih u nekoliko brigada, spremnih za napad na Zagreb. Dakako, Rade Bulat nije bio neki glupi amater ili seoski četnik, već pravi komunistički i srpski general, koji se prije toga pobrinuo za moćnu podršku srpskih generala u generalštabu JNA u Beogradu. A on je bio prepun ruskih agenata!

To je bila neprekinuta priča još od kolovoza 1944.g., kada je preko Dunava provalila u Bugarsku moćna tenkovska armija maršala Tolbuhina, pred kojim se hametice rušila bugarska pro-fašistička vojska. Bilo je to pitanje nekoliko tjedana da ona izbije na granice pro-fašističke Srbije. Ruska diplomacija je odigrala svoje: ponudila je Churchillu pogodbu da Tito i kralj Petar II. Karađorđević sklope sporazum o prelasku srpskih četnika u partizane, pod uvjetom totalne amnestije i očuvanja cjelovitosti četničkih vojnih jedinica. I tako je i bilo. Preko 80.000 srpskih četnika je prešlo u partizane (osim manje grupe oko generala Draže Mihajlovića i pukovnika Kalebića), a njihovi oficiri su zadržali svoje činove, položaje i jedinice. Mnogi od njih su dočekali kraj rata čak i u generalskim činovima (primjer generala Bradonje Jovanovića i pukovnika Milana Baste!).

Ti generali nikad nisu bili lojalni maršalu Titu! On je to itekako dobro znao. Dio njih se Tito uspio otarasiti 1948., ali su mnogi i to preživili i štoviše napredovali i po činu i po položaju! Primjer generala Milana Baste to najbolje potvrđuje!

Tito je punih trideset godina imao grdnih problema s tim svojim četničkim generalima, sve do 1975./76.god., do urote generala Đoke Jovanića i Jovanke Broz. Tek tada je, naglo prekinuvši svoju posjetu Kinu, jednim potezom smjenio deset generala i poslao ih u penziju.

Sada se prisjetimo 1968.g. U proljeće te godine u Zapadnoj Europi je buknuo val studetskih pobuna i demonstarcija ( Rudy Dutschke u Njemačkoj i Daniel Kohn-Bendit u Francuskoj). Taj je val zarazio i Čehoslovačku, a i univerzitete u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Veliki studentskim štrajkom u Beogradu, koji je započeo 2. lipnja i trajao oko tjedan dana, Tito je bio vrlo s nažno uzdrman. On je to nekako uspio politički preživjeti, da bi početkom kolovoza uslijedila invazije SSSR-a i pet «bratskih zemalja» u Čehoslovačku. Tito, genije kakav je već bio, munjevito reagira: Javno osuđuje rusku intervenciju u Čehoslovačku. Ruski predsjednik Leonid Brežnjev (koji je u međuvremenu sebe promaknuo u čin maršala) smjesta prebacuje svoje trupe na jugoslavensku granicu, s prijetnjom da u istom naletu okupira i Jugoslaviju. Tito mu odlučno i strelovito uzvraća: žestokim govorima mobilizira narod, traži podršku i potporu SAD i šalje svoju vojsku na granicu s Mađarskom i Bugarskom. Stvorila se ratna pat pozicija i šest mjeseci traje napeti rat živaca. Cijeli horizont preko mađarske granice je bio zastrt ruskim tenkovima, a mi smo se ukopali u neobranim kukuruznim poljima i cijelu zimu smrznuti čekali na ruski napad. A onda je netko i negdje popustio i mi smo konačno, poslije šest mjeseci, krenuli kući da se malo ugrijemo!

Ono što Brežnjev nije uspio u jesen i zimu 1968./69., on je nastavio preko svojih tajnih službi i svojih agenata u Beogradu, prije svega u generalštabu JNA. A i Ranković je još bio živ i svjež, jedva čekajući svoj povratak na vrh Jugoslavije. Prilika im se počela ukazivati već slijedeće godine, kada je usvojena famozna Deklaracija o položaju hrvatskog jezika. Rankoviću odani udbaši su se počeli ubacivati u narastajući hrvatski masovni pokret, a naročito među uvijek zapaljive studente zagrebačkog sveučilišta. U općoj euforiji mnogi su izgubili svaki oprez. Pokret se mjestimično već počeo pretvarati u rulju. Tito, koji se u početku stavio na stranu opravdanih hrvatskih (i slovenskih!!) zahtjeva, počeo je oklijevati. Vrsni obavještajac i čovjek vrhunske vještine konspiracije, on je počeo shvaćati Udbinu namještaljku! Počeo se taktički povlačiti i vraćati uzde u svoje ruke. A Savka i Mika Tripalo, kao dva tetrijeba, ništa više nisu čuli osim aplauza i skandiranja masa, misleći valjda da bi oni mogli i mnogo dalje i mnogo više...

Tito je morao povući odlučujući potez. Pozvao ih je u Karađorđevo, a njih dvoje su pohrlili tamo kao guske u maglu, odnosno kao u Canossu!

To je otprilike sukus cijele te priče. Sada se, početkom 2001.g., Savka i Mesić (on umjesto pokojnog Tripala!) razmeću svojim «abortusom» 1971.g. Iskusni Franjo Tuđman ih je s pravom preskočio 1990. i 1991.g., a oni su zbog toga i dan-danas uvrijeđeni. Zbog čega? Zato što nisu vidjeli dalje od nosa? Zato što nisu odlučujuće poteze povukli prije studentskog štrajka, u jesen 1971.

Međutim, ono što ni Milka Planinc još nije shvatila jest to da nama u Hrvatskoj nije bio (najveća) prijetnja Brežnjev, nego srpski generali s Banije, Korduna i iz Like, točno kao što nam se ponovilo 1991.g.! Brežnjev je dobro znao kako je glasila Nixonova doktrina, odnosno da bi se SAD umiješale i intervenirale čim bi se ruska okupacija Beograda počela širiti prema hrvatskom Jadranu. Amerikanci su već tada bili vojnički jači, a Rusija je imala velikih problema s Kinom na dugoj rijeci Amur u Mongoliji i na Dalekom Istoku.

Dakle, ništa od Brežnjeva, njegova brzopletost nam je mogla samo pomoći! Ali bismo s usijanim Bulatovim generalima imali grdne muke! A to se pokazalo i 1991.g.

Srećom po nas Hrvate, 1991.g. je na čelu Hrvatske bio jedan drugi Vođa, daleko snažniji, daleko odlučniji i daleko dalekovidniji od Savke i Tripala! I hvala njemu, gospođo Savka, a ne Vama, Vašem Mesiću i Vašoj Vesni Pusić!

Vaše «Hrvatsko proljeće» koje toliko pretjerano slavite posljednjih mjesec-dva bilo je, nažalost, vaš osobni veliki «abortus», a što o tome misli hrvatski narod pokazalo se na izborima 1990.g. i na izborima 1992. A ni ostale perjanice iz 1971. g. nisu bolje prošle. Danas svi Vi u hrvatskom biračkom tijelu ne vrijedite više od pet posto! Svi Vi!!

Žanton Žanko

petak, 20. ožujka 2009.

«DOKONA POPADIJA I JARIĆE KRSTI»

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula / Brtonigla 13.list. 2001.

Uredništvu «Vjesnika» i Komu Treba: «Istarski glas», Labin

«DOKONA POPADIJA I JARIĆE KRSTI»

Ante scriptum: naslov je parafraza jedne duhovite srpske izreke:

»Dokon pop i jariće krsti».

(A tek popadija...!)

* * * * *

«Govor mržnje zaslužuje odgovor u kaznenom zakonu» - zajednički je zaključak potpredsjednice Vlade gđe Željke Antunović, Vašeg novinara Tihomira Ponoša i tzv. «Nevladinih organizacija».

Znamo, ima raznih govora mržnje. Čitali smo takav govor u nekoć najslavnijim knjigama svijeta, kao na primjer «Kako se kalio čelik» Alekseja Tolstoja, «Mladoj gardi» Fadjejeva, pa sve do genijalnog zaključka u Orwelovim knjigama «Životinjska farma» i «1984.». Sjećamo se onog genijalnog Orwelovog «Two-minute hate», prema onom kozobradom otpadniku (t.j. Trockom).

Mislili smo da smo već davno prebolili takve «Dječje bolesti ljevičarstva u komunizmu». No izgleda da smo se prevarili. Očito je da neki u Račanovoj Vladi i danas žude za tim «dobrim starim vremenima» i da bi svoju «Restauraciju» željeli dovesti do kraja – vratili bi nam zloglasni član 133. Krivičnog Zakonika SFRJ (po kojem sam i ja osobno bio osuđen na godinu dana zatvora).

Gospođi Željki Antunović se nije ni čuditi: tko jednom Vragu proda svoju dušu, Vrag mu uvijek po nju dolazi – u najnezgodnijem trenutku ! Kad nema ništa drugo protiv Hrvatske, onda mu dobro dođu i tzv. «ljudska prava». Pa onda gđa Antunović mora revnosno organizirati jednu takvu masovnu međunarodnu konferenciju u hrvatskom Dubrovniku – a ne recimo u Kurdistanu! Ili u Nikaragvi! A tek u Saudijskoj Arabiji?!

Predlažem gospođi Željki Antunović da inicira slijedeću takvu konferenciju u Gazi ! I da tamo oplakuje onih 820 Palestinaca, koji su u proteklih godinu dana (prije Bin Ladenove odmazde u New Yorku i Pentagonu) bili ubijeni od strane izraelske vojne soldateske generala Sharona, samo zato što su tražili svoja «ljudska prava»!

Možda će nas Hrvate onda «Velika Sotona», odnosno „Veliki Sathan“ konačno ostaviti na miru. Jer nama su danas daleko važnija neka druga prava – socijalna, radnička, zdravstvena, narodna (t.j. narodnog suvereniteta), i t.d. Što ćemo s njima, gospođo Antunović? Zar opet: «Dokona popadija i jariće krsti»!

Gospođa Antunović neskriveno hvali tzv.» Ne vladine organizacije», koje – vidi čuda! – daju neograničenu i nekritičku podršku Račanovoj Vladi i – dakako - njenoj potpredsjednici Željki Antunović. Nije nam nikakva tajna tko je i kada osnivao sve te «Nevladine organizacije». Američka ambasada i pod-agencije CIA-e, poimenice: USAID, IRI, TDA i druge. Od kraja 1995. do 1999.g. osnovali su ih čak 15.000 ! Nije nam nikakva tajna ni tko ih danas financira. Kad jedno potpuno beznačajno «Klariko voće» Jure Klarića i njegovog mentora Stipe Mesića od SAD dobije «kredit» od 15 milijuna američkih dolara, onda samo totalnom slijepcu stvari nisu jasne. Ili, kako bi to rekli Ameri : „Nije slijep onaj koji ne vidi, nego je slijep onaj koji ne želi da vidi!».

Pa kad nam takve ˝NVO drobe i trabunjaju o «govoru mržnje», nije zgorega podsjetiti se kako su pisale perjanice govora mržnje, primjerice Jelena Lovrić, Sanja Modrić, Vesna i Zoran Pusić, Vesna Teršelič , Semina Lončar i slične ljevičarske zvijezde.A tek onaj Udbo-katolik iz Argentine! Pa oni orjunaši iz splitskog «Ferala». Oni kao da nikom ne smetaju! Upravo ta činjenica potpuno dezavuira sav uzaludni napor gospođe Potpredsjednice Vlade na toj dubrovačkoj konferenciji o tzv. «ljudskim pravima»! Odmah se vidi kakva je to sorta.Similis simili gaudet. A tu spada i sam predsjednik Republike Stipe Mesić: govorom prepunim mržnje govorio je cijelu prošlu godinu protiv svog pokojnog takmaca i omrznutog protivnika, pokojnog Prvog predsjednika Republike, dr. Franje Tuđmana. Sada je lako za takav govor optuživati druge. Međutim, «Pogledaj dom svoj anđele» (ili Sotono!).

Upravo takvi nam danas drobe i trabunjaju o štetnosti «govora mržnje» u našem društvu. A što smo proteklih mjesec dana slušali u Americi? Kad je navodno (i tobože!!) Osama Bin Laden srušio one židovske Tornjeve na dnu Manhattana? Što se nisu tada oglasili? Gdje je onda bila slavna gospođa Mary Robinson – da nam onda docira o «govoru mržnje».

Da skratim: meni je govor mržnje draži i ugodniji od govora lažnog bratstva i prijateljstva! Od govora lažne tolerancije. Od govora lažne i frivolne ljubavi. Ili mediokritetskog govora tzv. „Nevladinih organizacija“. Njima Vlada daje narodni novac, one Njoj antinarodnu (t.j. antihrvatsku!) podršku. A sve plaća narod, pogotovu onaj lažni Smojin narod koji navodno «neće politiku u svoju butigu».

Vidi se kako je UDBA vrlo uspješno obavila svoj zadatak: kad se htio govor mržnje, onda se imao govor mržnje, kad se htio govor bratstva i prijateljstva, onda se imao i govor bratstva i prijateljstva. Jer tako je htio Veliki Brat. Onaj s istoka. Danas to hoće Novi Veliki Brat sa zapada. A naši tzv. «internacionalisti» su uvijek za tuđeg Gazdu. Jer, najvažnije je živiti kao bubreg u loju!

A Berlusconi? Jesu li i njemu sudili u Dubrovniku, gđo Željka Antunović, pardon, gđo Mary Robinson ?! Ili Vaši «Crveni Jupiteri» i danas smiju ono što ne smiju obični (balkanski) «volovi»! Ukratko, „Drugovi, jesmo li svi mi volovi“?!

Ma, zar opet? Zar još jedno krvavo stoljeće ideološke mržnje?

A.R.J./ J' Anton

nedjelja, 1. ožujka 2009.

JAKOVČIĆ I KAJIN KAO NOVOPEČENI „HEROJI“ ISTRE

Tri istarska Narodnjaka, tri „Pučka prijatelja“ iz Istre 9. rujan 2001.g.

Uredništvu „Glasa Istre“

Uredništvu „Slobodne Dalmacije“

JAKOVČIĆ I KAJIN KAO NOVOPEČENI „HEROJI“ ISTRE,

JAKOVČIĆEVO SELO POKLONITI TALIJANIMA

Ovih dana rujna 2001.g. imali smo rijetko duhovitu priliku pročitati u „Glasu Istre“ fenomenalnu izjavu gosp. Damira Kajina, potpredsjednika IDS-a i uvaženog saborskog zastupnika IDS-a iz Istre, o tome kako je gosp. Ivan Jakovčić (njegov stranački šef!) najznačajniji čovjek Istre u prošlom stoljeću, odmah nakon svepriznatog narodnog heroja Joakima Rakovca.

To nas je sve silno razveselilo, samo .... gdje su tu naši pravi, slavni i priznati istarski velikani? Gdje je tu, na primjer, monsinjor naš Božo Milanović (bez čijih zasluga Istra ne bi bila definitivno priključena matici domovini Hrvatskoj). Gdje je tu, na primjer, pjesnik naš Mate Balota, vrsni znanstvenik, također zaslužan za definitivno priključenje Istre matici domovini Hrvatskoj. Gdje je tu naš Zvane Črnja, pjesnik, novinar i pokretač Čakavskog Sabora? Gdje je tu, na primjer, Eugen Kumičić, poznati naš književnik i pravaš, veliki hrvatski rodoljub? Da ne dužimo, gdje su tu naši veliki istarski Hrvati Laginja, Spinčić, braća Mandić, Car Emin, Rikard Katalinić-Jeretov i ostali iz te slavne plejade istarskih Narodnjaka?

Mi se ne čudimo gosp. Damiru Kajinu. On je nebrojeno puta već pokazao i dokazao da ne poznaje i ne voli povijest našeg hrvatskog roda Istre. Jedino iz tog zornog kuta je moguće „razumjeti“ tu njegovu neutemeljenu, pa čak i skandaloznu izjavu. Po njoj ispada da gosp. Kajin sam sebe proglašava trećim najznačajnijim čovjekom Dvadesetog stoljeća Istre (budući da je on Prvi Jakovčićev doglavnik). A on to ni slučajno nije, a to nije ni njegov veliki partijski šef, gosp. Ivan Jakovčić!

******

Ponovo u našem tisku raste pritisak da se Talijanima dade u Istri jedno selo, kao kompenzacija za dio neotplaćene optantske imovine, koju su ostavili iza sebe kada su optirali za Italiju. Nas trojica istarskih narodnjaka i „pučkih prijatelja“ bi od sveg srca pozdravili taj prijedlog, pod uvjetom da se Talijanima pokloni tzv. Jakovčićevo selo - Sveti Juraj, ponad Grožnjana, odakle se inače pruža veličanstven pogled na dolinu Mirne, na Motovun, na Poreč i na cijelu „izgubljenu Istru“, a istovremeno i na daleku Veneciju i još dalji Triglav. Idealno za Italo-nostalgičare. A i za neke druge.

A možda bi naš prijedlog mogao biti još bolji: zašto Talijanima ne bismo poklonili naše selo Mline, zajedno s nezgodnim Joškom Jorasom, koji u našim Mlinima uporno ističe slovensku zastavu i veliki natpis na svojoj novoj kući „Tukaj je Slovenija“.

A imamo mi jedan još bolji prijedlog: da se Talijanima pokloni naš dio sela Sečovlje, do onog mosta kod Premogovnika, gdje je 1944.g. bila sa Slovencima dogovorena etnička granica između naših i njihovih partizana, odnosno Hrvata i Slovenaca Istre. Uostalom, to je bila i sporazumno dogovorena AVNOJ-ska granica naša dva naroda.

Držimo da bi ovo bio najbolji način da se smire izvana podsticane tenzije između povijesnog stanovništva ovog kraja.

Milan Božić

Ante Rokov Jadrijević

Franko Šturman