petak, 26. rujna 2008.

NE SLAŽEM SE, gosp. VLADO GOTOVAC !!

Ante Rokov Jadrijević, Pula                                                                                                                         7. III. 1999.

Uredništvu »Večernjeg lista«

Uredništvu »Jutarnjeg lista« 

  i Kome Treba!

NE SLAŽEM SE, gosp. VLADO GOTOVAC !!

          Čestitam gosp. Vladi Gotovcu na ponovnom izboru za predsjednika Liberalne stranke,koje sam i ja član. Međutim, ja se opet ne mogu složiti s njegovim ishitrenim hvalospjevomtzv. »Porečkoj skupini« odnosno IDS-u.

        Ma nije moguće da je i IDS »oduvijek baštinik temeljnih liberalnih zasada«, gosp. Vlado Gotovac! Tko bi to rekao? Priznajem da to prvi put čujem. Naprotiv, ja i dalje čvrsto držim da je IDS od početka bio i ostao baštinik            antihrvatskih i neofašističkih zasada, tipa: »Italiani SI, Istriani FORSI, Croati MAI !«. A to dokazuje i činjenica da još i danas IDS prima obilnu materijalnu pomoć iz talijanskih crnih fondova, koje nadzire i distribuira talijanska iredenta kroz mnoštvo različitih kanala, od kulturnih do gospodarskih, pod egidom: »Ricompriamoci l'Istria!«. Izdašnu pomoć u tome pruža im i talijanska tajna služba SISMI, koje su članovi i agenti više od polovice IDS-ovih dužnosnika u Istri. Tko ne vjeruje neka dođe u moju Brtoniglu – imamo to i na papiru! 

       Tek sada mi biva kristalno jasno zašto se gosp. Vlado Gotovac toliko odupirao (našim i mojim) prijedlozima da i naša stranka ima ispred svog naziva ono »hrvatska«. I zašto ne i ono »socijalna«. Vrijeme, naime, sve kad-tad stavi na svoje pravo mjesto. To je pokazala  nedavna rasprava o Haaškom sudu u našem Državnom Saboru. To pokazuje i nemanje nikakvog suvislog stava o pitanju državnih granica (na primjer o Piranskom zalivu i Svetoj Geri). To pokazuje i potpuna nezainteresiranost naše Liberalne stranke za sindikate i probleme radnika, a za gubitak 600.000 radnih mjesta optužuje se samo HDZ, dok se o saučesničkoj kolaboraciji SDP-a i njegovog SSSH-sindikata kukavički šuti.

       A kada sam ja o tome pokušao otvoreno progovoriti na našoj tribini u Puli prije tri tjedna, spretno mi je to i zakulisno onemogućeno (gosp. Mladen Vilfan). Kako to?

      Ma, kako se to može stalno napadati gosp. Dražena Budišu i njegov HSLS, a ne može se napadati IDS i SDP? Lani mi je zbog toga dvaput oduzimana riječ na osnivačkom Saboru Liberalne stranke (učinio je to predsjedavajući g. Božo Kovačević na mig g. Vlade Gotovca), a ove godine jedanput, da bih na kraju bio potpuno onemogućen i izopćen. Stoga i nisam htio otputovati s prijateljima iz Pule i Istre na ovaj Prvi Sabor Liberalne stranke. Neka i dalje u LS-u cvjeta žabokrečina. Ona je dušu dala za djecu cvijeća. Jedino je problem što je ne vole birači - na izborima. Jer ne vole neprincipijelne. A novi izbori su blizu. I oni će reći svoje. I njihova će biti posljednja. Mnogi će svoju kapetansku kapu morati ponuditi svom prvom časniku palube. Dotle ja mogu čekati

        Glasovi nisu tamo gdje su ogranci, nego tamo gdje su srca birača!!

            A dok je srca, bit' će i Kroacije!

                                                                      Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.                                                                                                                      (7. III. 1999.)

 P.S.: (24. rujna 2008.): »Večernji list« i »Jutarnji list« ovo nisu objavili.

 

srijeda, 24. rujna 2008.

BUDIŠA DOBRO ČINI !!

Ante Rokov Jadrijević, Pula / Brtonigla 5. lipanj 2000.g.

Uredništvu »Slobodne Dalmacije«


BUDIŠA DOBRO ČINI !!


Dozlogrdili su mi neki autori pisama (pa i članaka) u sve boljoj »Slobodnoj Dalmaciji« glavnog urednika gosp. Josipa Jovića, koji sustavno i krajnje uporno napadaju najbolje novinare Slobodne Dalmacije, kao što su Zoran Vukman, Joško Čelan, Tihomir Dujmović i – naravno – Josip Jović. S druge strane, u Hrvatskoj ima i previše režimskih novina i previše režimskih novinara, među kojima i mnogo suradnika Udbe, njenih špiclova, »intelektualnih prostitutki« i sličnog novinarskog smeća, pa tko želi može njihove tekstove čitati u »Orjun Seralu«, američkom »Morning staru« (»Jutarnjem listu«), »Glomomanusu« i udbaškom (»Inter-Nacionalu«. A »Slobodnu Dalmaciju« izvrsnog Josipa Jovića neka ostave nama. Nama koji nismo volili ni Antu Pavelića, ni Šćepana Malog Drugog – Tita, a ni Franju Tuđmana. Nama nezavisnog duha i uspravne kičme, bilo prema Zapadu, bilo prema Istoku. Nama Hrvatima, kojima ne trebaju ni fašisti, ni komunisti, ni sumnjivi bjelosvjetski liberali. Takvu nam je »Slobodnu Dalmaciju« ponudio g. Josip Jović i mi smo joj se nakon tri ili četiri godine vratili. I želimo s njom ostati. Nezavisnom i Slobodnom!

* * * * *

Jako mi se svidio članak Glavnog urednika g. Josipa Jovića: »Budiša po drugi put među nacionalistima«. Samo mi je žao što g. J. Jović nije učinio i korak dalje, pa ću to ja sada i ovdje učiniti. Naime, sve te nove i uporne optužbe na g. Budišu da skreće udesno, koje dolaze od naše ekstremne ljevice (g. Degena i gđe Pusić!), nažalost nemaju jačeg uporišta u glavi i u ponašanju g. Dražena Budiše, a trebalo bi!! Gospodin Budiša bi se, dakle, baš trebao pomaknuti udesno, u prazan prostor desnog centra, tamo gdje je dosad bila propala HDZ i (donekle) konfuzna HSS ! Sada je taj politički prostor skoro potpuno prazan, a g, Budiša ima gotovo besprijekornu »nacionalističku« (nacionalnu) prošlost i potreban je ovom nesretnom hrvatskom narodu da ga zaštiti od teških vanjskih pritisaka, koji idu za razgradnjom nove hrvatske države, gubitka nezavisnosti i državnog suvereniteta, disolucije naših oružanih snaga i prljavih ucjena kojima smo izloženi od strane Amerike i njenog Haaškog suda, itd. Ukratko, Hrvatskoj danas treba snažan desni centar!

Pomakom u desni centar, Budiša bi mnogo pomogao i sadašnjem premijeru Ivici Račanu, koji u svojoj stranci trpi snažan pritisak Slavka Linića i njegovog (udbaškog i KOS-ovog) lobija, koji prijeti da proguta sva hrvatska brodogradilišta i sve obližnje banke, kapitalom koji je prije dva mjeseca stigao u brodogradilište »Viktor Lenac« (u kojem sam 1991./1992.g. bio predsjednik sindikata, pa su mi te stvari itekako dobro poznate).


Stoga, Budiša idi udesno!



Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.


P.S.: Nažalost, gosp. Dražen Budiša se nije pomaknuo u desni centar, nego je još godinu

dana glavinjao u okrilju Račanove »Koalicije narodnih izdajnika«. A to će najbolje vidjeti u nastavku ovih mojih malih priloga za novu povijest Hrvatske.

A.R.J.

ponedjeljak, 22. rujna 2008.

ČUVAJMO SE »ALTRUISTA« I KAD NAM DAROVE NOSE !

Ante Rokov Jadrijević, publicist i politički kritičar, Pula

1. ožujak 2000.g.

Uredništvu »Slobodne Dalmacije«

ČUVAJMO SE »ALTRUISTA« I KAD NAM DAROVE NOSE !

Ivica Vojko, šef Ureda nevladine udruge »Altruist« u Kistanjama, u svom podužem intervju-u u »Slobodnoj Dalmaciji«, naslovljenom »Želimo pomoći svima«, kaže na kraju: »Na žalost, tom se suradnjom s Općinom, odnosno njenim načelnikom Paškom Erakom, ne možemo pohvaliti. Načelnik općine Paško Erak nema sluha ni za naš rad

ni za naša nastojanja…..«.

Hvalim Te Bože što gosp. Paško Erak nema sluha za sve one koji se kao lovci u mutnom pokušavaju ubaciti između hrvatske Vlade i hrvatskog naroda, s jedne strane, i tobože »neprofitabilnih« i »nepristranih« međunarodnih organizacija tipa UNOPS-a, UNHCR-a, USAID-a, IRI-ja i – zašto ne reći i to – CIA-e, svih onih koji ovdje i sada uz pomoć »slobodnih zidara (čitaj: masona i ostale njihove crne bratije) ponovo zidaju njihovu milu i dragu Srboslaviju, pod starim plaštom tobožnje »Jugoslavije«.

Čuvajmo se takvih »altruista« i kad nam darove nose!

Zar nije CIA-ina pod-agencija USAID, kao njena civilna ekspozitura, utemeljila »Jutarnji list«, s namjerom rušenja s vlasti Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a, te daljnjom namjerom podkopavanja nove hrvatske države, uklapanjem najprije u tzv. »SECI«, a potom vraćanjem u staru Jugoslaviju!? Zar IRI, kao podagencija CIA-e, nije ustvari zadužen za prljave medijske manipulacije, ponajprije za lansiranje lažnih anketa javnog mnijenja i stvaranje raznih svojih »GONG-ova«, »GLAS-ova«, »GOLJP-ova«, kojekavih ženskih grupa, te kojekakvih grupa za tobožnja ljudska prava, raznih HHO-hahara, itd., itd.

Zar već ne postaje jasno i najprosječnijem hrvatskom nacionalnom čovjeku da je danas najveći i najizdašniji hrvatski poslodavac američki ambasador William Dale Montgomery ?! Tko je vrbovao sve one gore spomenute tzv. »nevladine udruge«? Tko je bio najveći zakupac hrvatskog medijskog prostora (čak i na HTV-u) u prošloj predizbornoj kampanji, ako ne američka ambasada, odnosno njene ispostave tipa USAID-a, IRI-ja, GONG-a, GLAS-a (Vladimira Primorca i njemu sličnih), raznih čičaka i raznih »crvenih vještica«, od kojih neke sjede i u novom Hrvatskom Državnom Sabou.

Zar nije već i golim okom vidljivo da je američka ambasada u Zagrebu već stvorila u Hrvatskoj svoju para-državu (pročitajte o tomu moju opasku na kraju ovog pasusa!), odnosno svu silu svojih SOTONERIJSKIH podružnica, odnosno LOŽA, koje već pokazuju i ambiciju da se umiješaju i u našu vanjsku politiku i da nas kao hobotnice odvuku u neku svoju staru balkansku rupu, bila ona u Sarajevu ili konačno opet u Beogradu. To jasno dokazuje i ova rečenica spomenutog Ivice Vojka iz Kistanja: »U tom cilju ostvarujemo suradnju i s Udruženjem Kistanjaca u Jugoslaviji, a i inače smo jedina organizacija iz Hrvatske koja je i članica koordinacije nevladinih udruga u Jugoslaviji

OPASKA: Zar američka para-država u Hrvatskoj već i doslovno ne podsjeća na onu rečenicu u »zloglasnom« Hitlerovom »Mein Kampf-u«, da Židovi u svakoj državi u kojoj žive (kao gostujući narod, op.A.R.J.) nastoje ostvariti svoju vlastitu državu! Roger Garaudy to u svojoj knjizi »Mitovi utemeljitelji židovske države« ilustrira nizom dobrovoljnih židovskih geta, od Varšavskog, preko Frankfurtskog do Pariškog, Lionskog, pa sve do NewYork-škog! Obrazac dakle već postoji, samo mu treba novo ruho!

Uostalom, zar to isto nisu američki Židovi učinili i sa SAD?!

Lukavo je, Bogme, američka ambasada u Zagrebu iskoristila bijedu i bezperspektivnost diplomirane hrvatske mladeži, koja je hoćeš-nećeš morala prihvatiti američku nemoralnu ponudu unosnog angažmana u gore spomenutim »nevladinim udrugama«, makar i protiv svoje vlastite Domovine i svoje vlastite Države.

To je ona sotonska ruka koja njiše kolijevku hrvatske budućnosti! Ona ista »crna ruka« američke sotonerije, koja je dala golem novac GONG-u, GLAS-u, GOLJP-u i sličnima!

A sve je to tobože »altruistički«!! Takva su uostalom bila i judeo-masonerijska načela uoči velike francuske revolucije: »LIBERTE – FRATERNITE – EGALITE«. Nažalost, sve smo to mi Hrvati već probali: krvavo bratstvo sa Srbima i Rusima, jednakost čistačica sa doktorima-primarijusima po bolnicama i s inženjerima po tvornicama i brodogradilištima, slobodu na američki način (»American elections? Rich guys birthsday party«!). Hvala Vam američki ambasadore na takvom »altruizmu«!!

Hvala i Vama gosp. Paško Erak što ne pristajete biti nova hrvatska guska u magli! Niste sami. Ima nas još mnogo takvih. Bili smo kad je trebalo biti – i bit ćemo opet ako bude trebalo biti!

u Puli, 1. ožujka 2000.g. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Pula / Brtonigla/ Istra

petak, 19. rujna 2008.

ČIJI TRG, ČIJI FAŠIZAM, I ČIJI ANTIFAŠIZAM ??

Ante Rokov Jadrijević, publicist i politički kritičar/ Pula

11. V. 2000.g.

Uredništvu »Slobodne Dalmacije« i Komu Treba

ČIJI TRG, ČIJI FAŠIZAM, I ČIJI ANTIFAŠIZAM ??

Moram odmah u startu reći da me je prenerazio tekst neke novinarke Sandre Carić, u »Slobodnoj Dalmaciji« od 11.V.2000.g.: »Mržnjom protiv razuma« (str.2.). Po njenoj interpretaciji događaja, dan nakon prosvjedu za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma, koji je organizirao i vodio onaj već toliko razvikani i šašavi ljevičar Zoran Pusić, na jednoj su strani bile mračne spodobe primitivaca iz Domovinskog rata, takoreći pravi trogloditi, a s druge strane sve sami dobri i uglađeni džentlemeni nekadašnje antifašističke borbe iz Drugog Svjetskog rata na Balkanu. I onda spomenuta i meni dosad potpuno anonimna novinarka Sandra Carić docira kako se »zreli i odgovorni pojedinac ne treba bojati zrelog i odgovornog društva«.

Hm, ta mi je retorika odnekud silno poznata: taj »zreli i odgovorni pojedinac« i to »zrelo i odgovorno društvo«.

Ma, kome vi to mone komunističke!

Kad taj šašavi Zoran Pusić i sve te Pusićke, Lovrićke, Drakulićke, itd. baljezgaju o nekom njihovom dragom »antifašizmu«, ima nas koji odmah padamo u nedoumicu: zar je na svijetu u ono zlo i krvavo vrijeme postojao samo fašizam Ante Pavelića? A što je bilo sa srpskim fašizmom generala Milana Nedića, Koste Pećanca, Dimitrija Ljotića, pa i vladike Žičkog Jovana Velimirovića?

Očito je da Zoran Pusić, Vesna Pusić, Alma Prica i Jelena Lovrić nisu ciljali ni na talijanski fašizam, čijih preko 800 ratnih zločinaca nikad nije odgovaralo ni pred kakvim savezničkim ratnim sudom. Njima smeta samo minorni hrvatski fašizam jedne minorne pro-fašističke državne tvorevine – fašizam NDH, Pavelićev fašizam, pa i nekakvi izmišljeni fašizam Franje Tuđmana! Stoga, kada oni grme protiv »fašizma«, oni ustvari grme protiv bilo kakve Hrvatske kao samostalne i neovisne države, a kad traže povrat imena Trgu žrtava fašizma, onda oni nipošto ne misle i na žrtve srpskog fašizma, ne misle na četničke žrtve ili bilo koje druge žrtve fašizma.

Kad predsjednik Republike Stipe Mesić takvima kliče »Drugovi i drugarice«, on ustvari kliče krvavim vlaškim generalima iz Hrvatske: Radetu Bulatu, Dušanu Pekiću, Veljku Kadijeviću, Bogdanu Kuprešaninu, pa i onom bivšem četničkom majoru iz Plaškog četničkog odreda Milanu Basti, velikom koljaču nedužne hrvatske mladeži na Blajburškom polju! Stoga kad onaj Degen, kojemu je prezime očito nepotrebno skraćeno, viče dragovoljcima Domovinskog rata s druge strane policijske barikade »Stidite se«, onda je to sumrak hrvatskog zdravog razuma.

Ma, čega se mi to imamo stiditi? Zato što takvima nismo dali svoju Hrvatsku? Zato što smo protiv novog o p r o s t a četničkim koljačima? Zato što nismo spremni ustupiti ni pred londonskim i pariškim masonima (a Degen je poznati mason i mračni brat tim istim masonima!), koji bi nam htjeli skrojiti još jednu krvavu košulju još jednog – budućeg – četničkog pohoda na Hrvatsku? Zato što se ne možemo pomiriti s ovom novom vlasti, kojoj očito nije ni bio cilj demontirati staru strukturu vlasti, nego joj je cilj demontirati ovu našu državu. Zato su najprije i počeli borbu za prevlast nad tajnim službama, zato im je najvažnije domoći se nekako »Večernjeg lista« i »Slobodne Dalmacije«, zato im je toliko važno domoći se naših veleposlanstava (kao vanjskih , urotničkih i špijunskih centara), itd., a najmanje im je važno ono što je narodu najvažnije: očuvanje radnih mjesta i otvaranje novih; socijalna skrb i školstvo. Njih zanima samo politika - politika ueber alles!

Ja ne branim Franju Tuđmana, niti sam ga ikad branio. Međutim sam protiv da se po njemu nekritički, a pogotovu ne tendeciozno i propagandno pljuje. Franjo Tuđman je bio mnogo bolji nego Tito! I Stipe Mesić mu neće biti ni do koljena! Treba biti barem malo intelektualno pošteniji pa usporediti prvih deset godina Franje Tuđmana na vlasti s prvih deset godina J.B.Tita na vlasti! A evo kako izgleda ta usporedba: Tuđman nije napunio Goli otok s 53.000 svojih političkih protivnika, nije napunio zatvore svojim političkim protivnicima, nije ukinuo opoziciju i nije njene vođe strpao u zatvore (kao što je to Tito radio, na primjer s dr. Dragoljubom Jovanovićem i brojnim drugima), Tuđman nije zabranio crveni i srpski »Novi list« iz Rijeke (evo prije tri tjedna se u riječku javnost vratio opskurni Miloš Olujić i njegova mračna velikosrpska bratija iz »Novog lista«). Tuđman nije masovno strijeljao kao J.B.Tito: na stotine tisuća Hrvata, sto tisuća naših Nijemaca-Folksdojčera; nije protjerao iz Istre, Rijeke i Dalmacije preko 200.000 Talijana, nije pobio preko 50.000 Šiptara, itd. Sve to Tuđman n i j e činio.

Tuđman jest pomalo krao, ali je Tito i pljačkao i krao! Neusporedivo više! Sjetimo se samo: »Druže Tito ti si krao, ali si i nama dao. Sada ovi kradu, ništa nam ne dadu«, pjevalo se krajem 1994. i početkom 1995. godine u Kninu! A što je tek Tito radio po Beogradu 1945., 1946. i 1947.godine!! To smo djelomično mogli saznati iz male knjižice »Anatomija jednog morala«, koja se u javnosti pojavila tek negdje krajem 1952.g., zbog koje je Tito smijenio svog najboljeg pulena Milovana Đilasa – već idućeg ljeta 1953.g. (te godine sam u našem Dječjem domu u Poreču prvi put počeo pomnije i ozbiljnije čitati naš tada najbolji »Vjesnik u srijedu - VUS). A Franjo Tuđman je bio iver od Titove klade, koji nije pao daleko od Titove krvave sjekire. A i ista im je bila krvna grupa: staljinistička! Međutim, Tuđmanova »mladost-ludost« se brzo ohladila, kada je bio prebačen-prekomandovan u Beograd! Drugi se njegovi hrvatski drugovi u Beogradu nikad nisu ohladili i na kraju su umrli »Ludo-mladi« - i to u svojoj poznoj dobi. U tome je bitna razlika!

Dakle, kakav god bio da je bio Franjo Tuđman, mi smo pod njegovim odlučnim i često vrlo mudrim rukovodstvom oslobodili svoju državu od srpske okupacije i stekli svoju nezavisnost. Na nama koji smo ostali je da tu državu i tu nezavisnost obranimo. Stoga, kad Stipe Mesić kliče Klodu Žordi da je »Haaški sud veliki saveznik Hrvatske«, mi smo mu odgovorili velikim skupom dragovoljaca Domovinskog rata u Splitu. I to ćemo ponoviti! Sve dok ne obranimo svoju Hrvatsku! A ona njihova paščad neka laje!

Ante Rokov Jadrijević, Pula

srijeda, 17. rujna 2008.

RIJEČ-DVIJE O UMOBOLNOJ «LATINICI»

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula 22.stud.2001.g.

Kolegiju novinara i

Uredništvu «Crvenog Vjesnika»

Komu Treba: uredništvu «Fokusa»

RIJEČ-DVIJE O UMOBOLNOJ «LATINICI»

Jedan mali staljinist, koji se u posljednje vrijeme redovito javlja svojim malim i uokvirenim prilogom na «zadnjici» sve staljinističkijeg «Crvenog Vjesnika», često prelazi granicu dobrog političkog ukusa (Račanove «demokracije»), srljajući «glavom kroz ekran» u pomoć svom političkom istomišljeniku Denisu Latinu, zvanom «Ćirilica».

Naime, taj je Denis Latin, zvani «Ćirilica», prije četiri dana gostovao na Račanovoj televiziji, pokušavajući nam po ne znam već koji put podvaliti neke svoje srboslavske teze o navodnoj urođenoj ne-toleranciji hrvatskog naroda ( što je, kako znamo, samo prvi korak k njegovoj «genocidnosti»). I po običaju, taj je Latin-Ćirilica u studiju Hrvatske (??) Televizije postavio svoju tipičnu TV scenu, vrlo tendencioznu i vrlo manipulativnu, ovako: na jednoj strani ličko-srpski polu-filozof, polu-ideolog «dr.» Nenad Miščević (čiji je «doktorat» vjerovatno udbaškog porijekla!), onda «Prof.dr.» Nadežda Gaćinović (tata Srbin, majka Slovenka, a uz to i loša kolumnistica «Crvenog Vjesnika»), te Ljerka Draženović, predsjednica neke «ne-Vladine» Udruge. Onda onaj «politički hermafrodit» dr. Zlatko Kramarić (kvalifikacija je Budišina), te napokon krajnje neuvjerljivi Židov Mihael Montiljo, predsjednik nekakvog anonimnog židovsko-hrvatskog društva prijateljstva. A iznad svega i ispred svega njima svesrdno i revnosno pomaže rečeni Latin-Ćirilica.

Na drugoj je strani usamljeni novinar i kao pripremljeno «žrtveno janje» gosp. Zoran Vukman, izgnani novinar bivše ( i stvarno ) «Slobodne Dalmacije», legendarnog Glavnog urednika Josipa Jovića.

Dakle, tipična staljinistička scenografija: četiri na jednoga, a nad glavom unaprijed optuženog Zorana Vukmana nadvila se sotonerijska glava Denisa Latina, zvanog Ćirilica, koja kao da kao i njegov davnašnji uzor, Staljinov glavni tužilac Andrej Višinski, energično viče, a TV rulja (Vjesnikovog Branka Vukšića) glasno odobrava: «Streljati ovog bijesnog psa!».

Latinova ćirilična TV scena izgleda ovako: polu-filozof, polu-ideolog, polu- «doktor» Nenad Miščević sjedi u prvom planu, a žrtveni novinar Zoran Vukman u zadnjem planu. Znakovito. Qui potest capere, capiat ! A na velikom TV ekranu u pozadini naglašeno pitanje: »Treba li Ante Kovačević, nakon svog ispada u Saboru dati ostavku?». U emisiju se (taktički smišljeno !) pripušta onaj već ozloglašeni Udbo-katolik iz «Crvenog Novog lista» iz Rijeke Drago Pilsel (prezime mu inače zvuči jako hrvatski!), koji evocira svoje uspomene o izbjeglom novinarau istog riječkog «Crvenog Novog lista» Romanu Latkoviću, a sve u superlativima.

Onda «iznenada» u emisiju upada i ona crvena riječka polu-novinarka Jagoda Vukušić, sada «ambasadorka» u norveškom Oslu. I ona na sva usta hvali izbjeglog novinara Romana Latkovića. I to je, kao, u redu.

Međutim, samo prividno!

Jer, svi oni zaboravljaju na nas ostale, koji smo u tadašnjoj Rijeci također poznavali Romana Latkovića, onog koji se «iznenada» pojavio na stranicama riječkog «Novog lista», ali tek nakon što je Republika Hrvatska 15. siječnja 1992.g bila međunarodno priznata i nakon što je Domovinski rat formalno prestao (pokazalo se da je to bila samo prva runda, koju je srbo-četnička JNA, odnosno «ČETNA» bila dobila). Riječki udbaši i kosovci, u velikom broju iz Kninskog kraja, pogotovu oni iz «Novog lista», odahnuli su i povjerovali da je njihova draga «SRK», sa centrom u Kninu bila zacementirana za vijek vijekova! E, baš onda se, i tek onda se, na stranicama «Novog lista» pojavio Roman Latković, meni dobro poznat sa stranica riječkog omladinskog «Vala», odnosno «Novog Vala» ( u kojem smo zajedno pisali). U njemu je Roman Latković pjesmuljio neke svoje pjesmuljke, koji su malo koga u predvečerje raspada Jugoslavije interesirali i privlačili. Politika ga tada – činilo se – nije uopće zanimala. A onda se- nakon zabrane «VAL-a» - Roman Latković nekud izgubio, dok smo mi iz nove i moje «Hrvatske Rijeke» pripremali Rijeku za obranu Domovine.

Da se na ovom mjestu odmah i do kraja razumijemo: meni se i takav Roman Latković sviđao, unatoč nekim mojim sumnjama i unatoč tome što se mojim najbližim suborcima i suradnicima nije nimalo sviđao. No, on i nije predmet ovog teksta. Njega su samo vješto podmetnuli u tu TV emisiju, kao paravan, odnosno kao nekakav mamac i lažnu paradigmu hrvatske ne-tolerancije. Očito da Udbo-katolik Drago Pilsel nije više neka vjerodostojnija novinarska «faca», koja bi mogla poslužiti kao upotrebljiva paradigma, odnosno obrazac nove ugroženosti hrvatskom ne-tolerancijom, ili bolje rečeno ksenofobijom. A ni Jagoda Vukušić više nikoga ne pali. Stoga su odnekud izvukli Romana Latkovića. Drugih, boljih «argumenata» u prilog te nategnute teze Denisa Latina nema, pa se i ta njegova emisija ogolila do same svoje srži – a to je neko Latinovo urođeno (genetsko?) antihrvatsvo!

Tome u prilog govori i svjedočenje gosp. Ivana Bobetka, ratnog zapovjednika Banovine i Siska,1991.g., u posljednjem broju «Fokusa» («Jedinog nepokorenog lista u Hrvatskoj»!), iz kojeg se jasno razabire da je gosp. Denis Latin bio jedna vrsta (novi narskog) ratnog sabotera u minulom Domovinskom ratu, kako u Sisku 1991.g., jednako tako u «Olujom» oslobođenom Kninu, u kolovozu 1995.g.! Njegove Gazde su se u to vrijeme, 1991.g., jamačno nalazile u neposrednoj blizini Predsjednika Tuđmana, a danas su opet na Pantovščaku! Pametnome je i jedna dosta (Sapienti sat!).

Očito je da iza ćiriličnog Denisa Latina stoje iste one snage koje su onako svojski sabotirale Domovinski rat 1991.-1993.g. i rat za opstanak BiH Hrvata. To su oni koji danas, na čelu sa Stipom Mesićem uspješno izokreću osnovne činjenice iz tog perioda obrane Domovine. Njima se i nije čuditi. To je prije njih uspješno radio njihov «Veliki Učitelj» Josif Visarionović Džugašvili, samozvani Staljin (čelični, baš-čelik). On je bio preteča Goebelsu, kojemu je prethodio 14 godina. Stoga nije teško dokučiti tko je školovao i specijalizirao Denisa Latina u tom prljavom poslu? Uopće nije teško dokučiti tko ga je, i za što, spretno ucjenio da toliko pljuje na svoju rođenu Domovinu Hrvatsku ?! Naivni su oni koji misle da ti razni Latini to rade iz nekog svog, i nedaj-bože, altruističkog uvjerenja! On to radi kao vješto ucijenjeni i vješto unajmljeni, uz to i dobro plaćeni agitator (čiji? Pogodite lako!).

No, sličan takav agitator ( i ne bez značajnog talenta!) je, očito, i mladi Branko Vukšić, sa svakodnevne «zadnjice» Račanovog «Crvenog Vjesnika». Taj malac, zamislite, optužuje gosp. Zorana Vukmana zbog njegovog «zločina šutnje» u toj umobolnoj «Latinici» ćiriličnog Denisa Latina. I javno postavlja pitanje: «Zašto je Vukman odšutio Latkovića?!». I raspreda naširoko o navodnim Vukmanovim «ponižavanjima novinarske profesije». O, tempora, o mores! Jedan mali Račanov medijski huškač se drznuo na jednog Zorana Vukmana, koji se nad njim nadvio kao Kilimandžaro i kao vrh Himalaja hrvatskog novinarstva. On, tako mali, proziva jednog Zorana Vukmana zbog «zločina šutnje» spram Romana Latkovića, a prešućuje svoj vlastiti kukavičluk spram Josipa Jovića i Zorana Vukmana, Joška Čelana, Ante Guge, Ivice Marijačića i drugih iz donedavno stvarno slobodne «Slobodne Dalmacije» gosp. Josipa Jovića, koji je za klasu veći i od Latkovića i od Vukšićevog Glavnog urednika Krešimira Fijačka! To i bijedni tiraž «Vjesnika» potvrđuje.

Dakle, ima nas vrlo mnogo, i sve više, koji smo tu umobolnu «Latinicu» vidjeli potpuno suprotno od «Vjesnikovog» mlado-staljiniste Branka Vukšića, njegovog Glavnog urednika Krešimira Fijačka i njihovog Vrhovnog urednika druga Ivice Račana.

Ali, « svaka sila za vijeka », drugovi staljinisti iz «Vjesnika»! Vrijeme je počnete pakirati svoje kufere, jer vam lokomotiva HDZ-a i Hrvatskog bloka već dahće za vratom.

No, ne jadite se previše. Čekaju vas nove Judine škude!

A.R.J./ Semper Paratus

P.S.: ovaj tekst je već bio objavljen u „Ultimatumu“ gosp. Mladena Schwartz-a.

utorak, 16. rujna 2008.

ZBOG ČEGA SU SE GRANIĆ I FRLEC OPET SLOŽILI DA SE U NIČEMU NE MOGU SLOŽITI !

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 29. aug. 1998.

Uredništvu “Vjesnika”, Zagreb Komu Treba: Fokusu,

23. 6. 2006.

Postoji li tzv. “sporni problem” u Piranskom zalivu?

ZBOG ČEGA SU SE GRANIĆ I FRLEC OPET SLOŽILI

DA SE U NIČEMU NE MOGU SLOŽITI !

Uvodna napomena: ovaj publicistički tekst je djelomično objavljivan u velikim prekidima – u tri dijela i u 26 dana u Vjesniku, užasno izmasakriran, odnosno cenzuriran od strane ondašnjeg glavnog urednika Vjesnika gosp. Nenada Ivankovića. Inače, ja visoko cijenim g. N. Ivankovića.

* * * * * *

Višegodišnje slovenačko durenje i zanovijetanje u Piranskom zalivu nije ni ovaj put - prigodom sastanka Granića i Frleca u Mokricama - okončano , nego je po tko zna koji put s naše strane pohvaljeno. Kako “pohvaljeno”? Vrlo jednostavno, jer je naš ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić još jednom direktno potvrdio da postoji “sporni problem” u Piranskom zalivu !

Naprotiv, taj “sporni problem” uopće ne postoji!! Štoviše, mogao bi postojati, ali točno obrnuto. Naime, Hrvatska bi mogla tražiti P O V R A T onog dijela hrvatskog teritorija s lijeve strane u š ć a rijeke Dragonje u Piranskom zalivu, koji joj je prijevarom Borisa Kidriča oduzet, nakon što je triumvirat Kardelj-Tito-Ranković dao uhapsiti i potom ubiti Andriju Hebranga (Starijeg), tvrdoglavog hrvatskog nacinalista - komunističkog ideološkog usmjerenja i djelovanja.

Ubojstvom Hebranga, automatski je uzdrman i drugi tvrdoglavi hrvatski nacionalist komunističkog ideološkog usmjerenja i djelovanja, general Većeslav Holjevac, koji je 1945.g. bio komandant Vojne uprave Jugoslavenske armije ( VUJA ) u Istri, sa sjedištem u Opatiji. On je odmah poslije hapšenja Hebranga bio povučen u Beograd (i poslat u Istočni Berlin za vojnog atašea, dakle “udaljen”), a na njegovo mjesto je postav-ljen potpukovnik Mirko Lenac, politički komesar 13. Primorsko-Goranske divizije. Sjedište VUJA je tada iz Opatije prebačeno u Kopar, sredinom ljeta 1947.g., kada je na temelju Mirovnog sporazuma s Italijom od 10. II. 1947.g. trebalo oformiti STT (Slobodni teritorij Trsta). Nekako istovremeno je na čelo Hrvatske doveden mlitavi dr. Vladimir Bakarić. Kad se počela na Dragonji ustanovljavati etnička, odnosno narodnosna granica (koja je, istini za volju, dogovorena i poštivana još u ljeto 1944.g. sa SNOS-om ), došlo je do nereda u gradiću Gradin na Gornjoj Bujštini, kao i u Črnici kod Buzeta, a Bakarić se ponio nevjerovatno mlako, te su komunisti u Buzetu morali poduzimati akcije na svoju ruku da bi smirili stanje na svom terenu. Slovenački iredentistički plan u Istri je tako privremeno zaustavljen ( kao što je 2 godine ranije bio osujećen u Furlaniji i Trstu, i kao što je 1919.g. bio zaustavljen u Koruškoj). A uskoro je nastupilo i mračno razdoblje Informbiroa i sukoba sa Staljinom.

Čim se stanje malo smirilo, 4.IV. 1951.g. je iz Kopra povučen pukovnik Mirko Lenac, a na njegovo mjesto je postavljen pukovnik Miloš Stamatović, desna ruka Borisa Kidriča, svemoćnog saveznog ministra industrije i poljoprivrede. Mjesec-dva po dolasku pukovnika Stamatovića, počelo je čišćenje i proširivanje starog i malog kanalića Sv. Odorika, koji je nekad služio za sprečavanje plavljenja Sečovljanskog polja i Drage, te solana na ušću Dragonje. Radovima je uporavljao dr. Božidar Ekl iz Rijeke, što je i razumljivo samo po sebi. A onda je Kardelj lukavo i podmuklo pomaknuo slovenačku granicu na kanal Sv.Odorika, čime je Hrvatskoj oduzeto 60-100 hektara hrvatskog (!!) zemljišta, na čijem je gornjem dijelu kasnije sagrađen Portoroški aerodrom. Prije toga su Agrarnom reformom 1946.g. Hrvatima oduzete njihove solane s obe strane ušća Dragonje i pretvorene u državno poduzeće (koje je nešto kasnije pripalo Sloveniji).

Slovenci se nisu zadovoljili samo s time, nego su vrebali novu priliku. Ona im se ukazala odmah po sklapanju Mirovnog memoranduma o suglasnosti, u Londonu 1954.g. , te njegove ratifikacije u Saveznoj skupšti-ni. Pod izlikom tobože novonastale pravno-političke situacije, Slovenci su opet organizirali agitaciju i manipu-laciju u šest hrvatskih župa na Gornjoj Bujštini i u Črnici kod Buzeta (Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, Črnica, itd.). Budući da je većina tih Hrvata (i Slovenaca i Talijana, dakako) radila u Kopru i Izoli, te u strahu da ne izgube posao, stanovnici tih hrvatskih sela su se izjasnili za priključenje Sloveniji (jer su komunisti najoštrije sprečavali naše svećenike u osviješćavanju tih ljudi!).

Slovenačko iredentističko divljanje po Istri 1956.g. je prekinulo rusko gušenje u krvi Budimpeštan-skog i sve-mađarskog narodnog ustanka protiv komunista, nakon čega su ruski tenkovi došli i na dio slovenačke granice. Slovenci su tada brže-bolje “uvukli svoje rogove.

Početkom 60-tih godina, nakon tihe čistke i/ili “penzionisanja”, odnosno “udaljavanja” tvrdoglavih hrvat-skih generala pro-nacionalne orjentacije (Ivan Rukavina, Rudolf Primorac, Vicko Krstulović, Stanko Parmač, Većeslav Holjevac, Franjo Tuđman, Ivan Šibl, itd.), Slovencima su se opet počeli otvarati apetiti prema hrvat-skom dijelu Istre. Budući da je sada već bilo opasno ići starim metodama agitacije i manipulacije, Slovenci su krenuli tihim i podmuklim putem: putem kupovanja hrvatskog zemljišta u Istri – što direktnim pogodbama s podmićivanjem općinskih moćnika i nadležnih birokrata, što bogatim podmićivanjem i kupovanjem privatnog poljoprivrednog i šumskog zemljišta, te naknadnim podmićivanjem nadležnih i moćnih općinskih birokrata za preimenovanje poljoprivrednih u građevinska zemljišta (prije svega u Umagu, Bujama i Novigradu, ali i dalje prema jugu). Slovenska republička vlast je za to imala odgovarajuće i tajne “CRNE FONDOVE”, iz kojih je davala vrlo povoljne kredite svojim potencijalnim “vikendašima” u hrvatskom dijelu Istre.

Tako su u hrvatskom dijelu Istre počela nicati brojna slovenačka “radnička” odmarališta i brojna naselja slovenačkih vikendica. Tako su do rijeke Mirne nastala naselja i odmarališta u Pineti kod Novigrada, u Dajli, Špini, Sv. Pelegrinu, Finidi, Savudriji, a kod Savudrije i cijeli mali grad na Crvenom Vrhu (Monte Rosso), koji se spustio do samog Piranskog zaliva, pa čak i uronio u njega (!!), uzurpirajući hrvatsko pomorsko dobro i zaprečavajući pristup moru autohtonom hrvatskom stanovništvu Savudrijskog poluotoka. Sve je to bilo praćeno brojnim divljim i bespravnim gradnjama.

Raspad Jugoslavije dobro je došao Ljubljani kao nova izlika za neko “novo dijeljenje karata” – na svim dijelovima zajedničke granice – od Savudrije do Jelšana, Rupe i Lipe, pa preko Svete Gere, sve do Raskriž-ja. Agitira se i manipulira na terenu, ucjenjuje se Hrvatsku koja se našla u nametnutom, prljavom i dugotrajnom ratu Beograda za “amputacijom” i aneksijom ¾ hrvatskog državnog teritorija (do crte Karlobag-Karlovac-Viro-vitica).

U tom lešinarenju je najkrvoločniji i najglasniji bio i ostao naš hrvatski izrod i udbaš Zmago Jelinčić, za kojim jedva nešto zaostaju neki udbaški novinari ljubljanskog “Dela” (Boris Jež, na primjer, koji je rodom iz Kopra), a dolje na terenu Judeo-Slovenac Daniel Starman iz Izole. Cijelu Sloveniju malo po malo zahvata ta nova nacionalistička histerija, u kojoj samo poneki učeniji Slovenac (kao dr. Boris Gombač iz Izole, odnosno Pise i Geneve) pokušava opomenuti usijana novinarska pera i usijane publicističke glave da stvari ne stoje tako kako oni agitiraju. I o tome će dr. Boris Gombač objaviti uskoro svoju knjigu (na talijanskom jeziku, jer živi u Toscani, u Italiji) La confine; una storia da non credere (Granica; Jedna nevjerovatna povijest”).

* * * * *

Nedavno je, 14. travnja ove 1988.g., u Sečovlju (na čijem je mostu od 1945. do 1954. g. bila hrvatska granica) održana samoinicijativna tribina bijesnih građana (unatoč protivljenju dr. Petera Toša, šefa slovenske delegacije u pregovorima s Hrvatskom o Piranskom zalivu). Tribinu je vodio stariji novinar Kranjc, pod izlikom predstavljanja obimne i vrlo luksuzno opremljene knjige starog gospodina Vlade Habjana iz Maribora: “Slovenski mejniki” (“Slovenske granice”). Bio sam tamo sa prijateljem gosp. Frankom Šturmanom iz Rovinja, predsjednikom Istarske nezavisne stranke (kojoj sam ranije bio dopredsjednik).

Bože što smo tamo svega čuli i po zidnim plakatima osnovne škole Sečovlje pročitali! Toliko bijesa, toliko histerije, toliko perfidije! Naša bivša “braća” nas strahovito mrze (doduše, ovih dana ljeta 1988.g. mi je jedan slovenski turist u Umagu rekao: “Ma koga to uopće zanima Piranski zaliv? Znate, i mi smo Slovenci samo “stoka sitnog zuba!”). Gospodin Habjan se čak pozivao i na neki “dokaz” u svezi s Katarinom Branković, ženom srpskog despota Đurđa Brankovića iz 15. stoljeća. Na zidnim plakatima se kočoperio “podatak” da je Savudrija 700 godina bila u crkvenoj vlasti Pirana, itd. Mlatila se i druga prazna slama, a od stotinjak prisutnih, 20-tak govornika iz publike (neki i iz Ljubljane i Maribora, kako su se sami predstavili) utrkivalo se svojim izlivima mržnje prema “pokvarenim Hrvatima”, koji su im oteli na prijevaru njihovu rijeku Mirnu, a i Pulu; ustvari sve do rijeke Raše.

Tik pred sam kraj, kad se već počela slaviti “pobjeda” nad mrskim dr. Peterom Tošom i još mrskijim Hrvatima, ja sam se (potpuno nepredviđeno) javio za riječ, zahtijevajući da se čuje i riječ jednog Hrvata. Uslijedio je napet muk – i prije i poslije moje besjede. Zaboravili ste, gospodo, samo jedan i najvažniji argument: etnički. A granica na Mirni – i to baš na ovom mostu dolje, usred Sečovlja, kod “premogovnika”, određene je na etničkom principu, a ne katastarskom!”. Na to sam iz svoje kožne torbe izvukao tri knjige, naslovljene: Imena i prezimena u Istri (I.,II. i III. dio) i pokazao ih svima. Budući da u Savudriji nikad nije bilo ni jednog Slovenca, a da su Slovenci imali većinu samo u dva mala zaseoka: u Sv. Petru (13 S; 1 T) i Mazuriji (31S; 14T), a u cijeloj katastarskoj općini Savudrija svega 70 Slovenaca, naspram 320 Hrvata i 176 Talijana, Vi Slovenci nemate nikakvo pravo na Savudriju. Čak ni katastarsko, jer je Piran bio italijan-ska a ne slovenačka općina. Nemate pravo ni na više od polovice Piranskog zaliva. Štoviše, nemate pravo ni na portoroški aerodrom i budite sretni da mi Hrvati od toga ne pravimo nikakvo pitanje”.

Tribina se, naravno, odmah raspala. Završna riječ g. Kranjca je bila neobično škrta i izrečena u grču i kiseloj atmosferi. Autor g. Habjan je odustao od završne riječi.

Na zakuski, na kojoj su nas dvojicu zadržali, pristupio mi je malo kasnije i stari gosp. Habjan i upitao gdje se može kupiti te tri knjige (dakle, on je napisao veliku i luksuzno opremljenu knjigu od oko 500 stranica, a da uopće nije znao za ključni dokument iz doba od 1945. do 1947.g., po kojem je Istra pripala matičnoj domovini i na temelju kojega je dogovorena i određena granica u Istri, odnosno na Dragonji!). Bio je to Le cadastre nationel de l’Istrie, 1945.”.

Odgovorio sam mu muklo i jetko da se te knjige više nigdje ne mogu naći, a kamo li kupiti, jer smo mi Hrvati toliko glupi da ne tiskamo ponovo te tri najdragocjenije knjige (istarskog svećenstva), koje su raspro-dane prije više od 25 godina! Ja sam ih našao kod našeg župnika u Brtonigli, velečsnog Josipa Krajcara- “Zvanića”, a imaju je i svi stariji slovenački svećenici na Koparštini.

Oko mene se odjednom stvorila vrlo prijateljska atmosfera, pogotovu kad im je najpoznatiji koparski publicist (Milan G.) objasnio tko sam ja. U duhovitom “prepucavanju” argumentima, ja sam u jednom trenutku ponovio moj i Šturmanov već stari “argument” da bismo mi Hrvati mogli raspisati referendum o Piran-skom zalivu , u Savudriji i savudrijskim selima – sa sve tri opcije: hrvatskom, slovenačkom i talijanskom u igri, te da sam ja siguran da bi nadmoćno pobijedila italijanska opcija (1988.g.!,op.a.), što bi Hrvatskoj pružilo izliku da Savudriju i njen cijeli “sporni teritorij” s morem iznajmi Italiji na 30 ili na 99 godina! I šlus!

Svi su zinuli od čuda, osim jednog “garavog” Dalmatinca iz Kopra (inače porijeklom iz Mirlović polja, kod Drniša), koji je naprosto poskočio od radosti, te mi odgovorio: “Samo vi Hrvati raspišite taj referendum. Mi već posjedujemo skoro cijelu i bolju polovicu od Plovanije do Kaštela, te skoro cijelu južnu stranu Piranskog zaliva, pa da vidimo kojih ima više!”.

* * * * *

Sve ovo nam se dešavalo, a i ponavlja se, zbog proklete hrvatske cmizdrave i plačljive diplomacije – najprije Bakarićeve, a sada i Granićeve. Hrvatska stalno prihvaća da joj se izmišljaju i nameću tuđi problemi i frustracije, a onda takve definicije ( “sporni problemi” ) prihvaćaju razni hrvatski bakarići i granići. I picule. Tako smo dobili i problem Prevlake, problem Ploča, problem Piranskog zaliva, a tu spada i problem Vukovara (jer još “nismo popili kavu u Vukovaru”, zar ne?). Međutim, Piranski zaliv nije “sporan problem”; Prevlaka nije “sporan problem”; Sveta Gera nije “sporan problem”, itd.

Na Prevlaci je sporan (zaboravljeni) problem Sutorine, pa i cijele Boke Kotorske, koja je AVNOJ-skim ugovorom (pogodbom, nagodbom) bila dobila ravnopravan status s cijelom Crnom Gorom! Kasnie je to Titov razbojnik Milovan Đilas, nakon ubojstva Andrije Hebranga (!), uspio izbrisati. Izbrisati autonomni status Boke Kotorske (uostalom, tako je bio izbrisan i ugovoreni-dogovoreni autonomni status Sandžaka!).

Na Svetu Geru treba već jednom poslati hrvatske redarstvenike ili specijalce, nakon isteka hrvatskog ultimatuma od, recimo, 15-tak dana. Uzeli su nam Metliku i cijelu Bijelu Krajinu, sada bi još i Žumberak. Hoće i “svoj” Karlovac! Uzeli su nam Razkrižje i Hodovu. Sada traže i Rijeku, a na onoj tribini sam čuo da hoće i Trsat (jer je tamo navodno živio jedan slovenački svećenik prije par stoljeća)! To se negdje mora već jednom zaustaviti – taj slovenački iredentizam i ta njihova maligna frustracija!

Na Crveni vrh kod Savudrije treba poslati buldožere (ako treba i u pratnji tenkova!) i porušiti do temelja sve bespravno sagrađene slovenačke “vikendice”, a to isto učiniti i u Špini, kao i u Sv. Peleginu, kako su to, uostalom, već nekoliko puta činili naši bivši komunistički rukovodioci iz Umaga i Buja, prije 15 i 20 godina. Međutim, tada su Beograd i Ljubljana bili jači. Danas to nisu. Danas smo ovdje mi jači, pa to, kao svoji na svojemu, možemo mirne duše i čistog obraza učiniti. Isto tako treba revidirati sve ugovore, po kojima su Slovenci stekli terene za svoja odmarališta na našem dijelu Jadrana (pročitao sam to nedavno: preko 300 odmarališta, s preko 50.000 ležaja!). I tu imovinu vezati za povrat duga od najmanje 300 milijuna DEM Ljubljan-ske banke prema hrvatskim štedišama!

* * * * *

Nešto ovdje treba posebno potcrtati: ovo što nam radi Ljubljana glede Piranskog zaliva, to nije nikakva “šala”, ni “provokacija”, a još manje “posljedica kolovoških vrućina”! (kolovoz 1988.g.!). To je dobro pripremljeni i dobro vođeni plan slovenačke Iredente, počam od Jerneja Kopitara, suradnika i mentora Vuka Karadžića u Beču (od 1813. pa do 1844.g.), velikog poklonika Vukove teorije da su svi štokavci Srbi, svi kajkavci Slovenci, a samo čakavci Hrvati (izuzev, naravno, Istre!!). Na tom tragu, već 1942.g. je dolazio u Istru Franc Rozman – Stane, komandant slovenačke partizanske vojske, koji je od naših partizana u Istri zahtijevao da se priključe njihovoj Osvobodilnoj Fronti, otvoreno polagajući njihovo pravo na cijelu Istru. Nešto slično tome su pokušali i neki slovenački svećenici, koji su nakon pada Italije 9. rujna 1943.g. dolazili u Pazin, tražeći od naših svećenika da im se priklone. I upravo na tom mjestu dolazimo do nekih ključnih i nepobitnih činjenica, odnosno argumenata!

Naime, dobro je poznato da je koparski biskup Antonio Boromeis 1733.g. zahtijevao da kapitel u Piranu izabere za kapelana u Savudriji svećenika koji razumije hrvatski, jer stanovnici Savudrije nisu razumjeli talijanski. Njegov nasljednik Augusto Brutti je 1742.g. naredio da u Kaštelu ne može služiti svećenik koji ne zna hrvatski (ilirski). Biskup Leoni je naredio, prilikom kanonske posjete u Momjanu, da se kupi glagoljski Misal, a na biskupskom sinodu u Novigradu 1780.g. odlučeno je da se moraju sačuvati prava uporabe glagoljice u toj biskupiji, jer su to neki htjeli otpraviti.

Novigradski biskup Jakops Filip Tomassini (1631- - 1655.) piše u svojoj knjizi “De Commensarii storiografici provinciae dell’Istria” (1637.): U Materadi seljaci biraju svog župnika slavenske narodnosti, a godine 1649. izdaje nalog da se u obližnjoj Brtonigli kupi slavenski Misal i slavet za tamošnju crkvu.

Njegov nasljednik biskup Darmiano naređuje da se za crkvu u selu Brdo (Gornja Bujština, op.p.) kupi staroslavenski Misal, ritual i slavet, a biskup Nikolaj Gabrielli izvješćuje da je u Tribanu godine 1693. našao glagoljske crkvene knjige. Biskup Mazzocca (Macuka, op.p.) piše da se u Katedrali u Novigradu rabi glagoljska liturgija, a isto tako i u Novoj Vasi kod Brtonigle (1725.).

Iz toga se vidi i potvrđuje (u knjizi dr. Lukasa Jelića “Fontes historical liturgiae glagoliae”, Krk 1906.) da se u svim crkvama Bujštine, osim u mjestima Buje i Umag, rabila glagoljica, što potvrđuje da su tu stanovnici Hrvati, jer su samo oni u svojim crkvama rabili glagoljicu i glagoljašku (narodnu) liturgiju, odnosno bogoslužje.

Povijesno nepobitna činjenica da je Savudrija 700 godina pripadala piranskoj crkvenoj župi, i dugo vremena piranskoj katastarskoj općini - nije nikakv bitan argument danas; naime, to je bio talijanski grad i općina, a ne slovenački, i Talijani su mogli krojiti karte kako god im se prohtjelo! Piran je bio naseljen s preko 75 posto Talijana, nešto Dalmatinaca i istarskih Hrvata, a tek nešto oko pet posto Slovenaca. O Savudriji i Monte Rossu da i ne govorimo. Stoga tu nema što tražiti Geodetska uprava Slovenije, koja je prošlih tjedana (1988.g., op.a.) odredila svoje kućne brojeve u našim selima Mlini, Bužin, Škrile i Škudelin, s naše strane Dragonje.

Uostalom, u Sv. Luciji kod Portoroža je prvo osnovana hrvatska škola (1912.g.), kao i u Kopru (1911.g.). Je li to nekakav “argument” za slovenačke iredentiste? Uostalom, i u Sv. Barbari nad Miljem (danas Muggia kod Trsta) je prvo osnovana hrvatska škola, a tu je malo poviše na brdu i veliko hrvatsko selo Hrvatini. Je li i to nekakav “argument” za slovenačke iredentiste? A što tek reći o tzv. “Šavrinima” u zaleđu Kopra i Izole. Recimo o selu Gunjače?!

Da, vrijeme je za zaoštravanje odnosa sa Slovenijom i nema govora o bilo kakvim kompenzacijama (sjetimo se toga u nesretnoj hrvatskoj Bosanskoj Posavini!!) za hrvatski dio Piranskog zaliva. Tu se radi o iredentističkom posezanju Ljubljane za hrvatskim teritorijem, sličnim zloglasnom i tragičnom Memorandumu SANU iz 1986.g., koji je bio platforma za agresiju na Hrvatsku 1990./1991.godine.

* * * * *

Nakon svega ovdje izloženoga, jasno je kao dan zašto su se Granić i Frlec složili da se ni u čemu ne mogu složiti: ZATO ŠTO SU PROBLEMI KRIVO POSTAVLJENI ! Pogotovu u pitanju Piranskog zaliva. Nije to nikakav “katastarski problem”, nego je to problem jednog zlokobnog mentailteta, koji je jasno iskazan u zloglas-nom 65. broju ljubljanske Nove revije, 1989.g., (Glavnog urednika Dimitrija Rupela!!), u kojoj su na srpsko-memorandumski način dati nacrti tzv. Slovenskog nacionalnega programa. A tu je i subverzivno djelovanje Dolančeve UDBE, koja nažalost još nije “lustrirana”. U igri su svakako još i beogradska UDBA, kao i talijanski SISMI. Dakle, ne radi se o nikakvoj “šali”, niti o “provokaciji”, nego o perfidno smišljenoj i dugoroč-noj operaciji, koja jamačno neće biti okončana za tri mjeseca, kao što nam obećava dr. Mate Granić. Najopas-nije je za nas podcijeniti taj problem.

Po mojem mišljenju tu postoje samo dva izlaza. Prvi je striktno se držati Njegoševog “načela”: SVAKI SVOJU PAŠČAD PRIVEŽITE !”. Čim Slovenci lukavo i perfidno puste na nas svoje “bijesne pse” (Jelinčića i Starmana, na primjer), onda i mi moramo odvezati svoje “bijesne pse”, po načelu Ljuta trava, na ljutu ranu. To će vrlo brzo otvoriti put konstruktivnim rješenjima.

Drugo je rješenje ono što sam još krajem 1992.g. predlagao: u obe delegacije, delegaciju dr. Hrvoja Kačića i delegaciju dr. Petera Toša najhitnije uključiti po dva lokalna i ugledna intelektualca, po dva svećenika i po dva politička zastupnika. To bi moglo riješiti problem za najviše dva mjeseca.

A.R.J. / Brtonigla, Istra (29. aug. 1988.g.)

P.S.: (16. rujan 2008.) Repetitio est mater studiorum!

petak, 12. rujna 2008.

FRANJO, NE DAJ HRVATSKU!

ŠNAJDEROVE NARCISTIČKE RANE

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla

Suprostavljanja: »Narcističke rane« / »Glas Istre«, 21.6.1995.

ŠNAJDEROVE NARCISTIČKE RANE

Nažalost, rijetko čitam Šnajdera (zato što je preopširan i rasplinut). A i kad ga čitam, uvjek mi ostane nekakav opor ukus u grlu. Imam stalno utisak da on nešto manipulira povijesnim činjenicama, stalno perpetuirajući (obnavljajući) svoj židovski mit o Aušvicu, o tobožnjih šest milijuna pobijenih Židova u njemačkim nacističkim koncentracionim logorima smrti i u hrvatskom Jasenovcu. Ne sjećam se da sam ikad u njegovim tekstovima pročitao išta o pokolju 11.000 Židova u Beogradu (i to samo u Beogradu!!), 1941.-1943., onom Beogradu koji je prvi i valjda jedini na ovim našim prostorima uzeo sebi hvalisavi naziv »Judenfreistadt Beograd«!

Da ne bih dužio, i da ne bih ispao komentator, nego citator, evo najspornijih Schneiderovih riječi:

»Nijekanje zločina u Ausšvicu ima svoju potpunu paralelu u poricanju Jasenovca, kao fakticiteta i kao pojma, a tvrdnja da su Židovi tretirani tako nemilo zato što je Svjetski židovski kongres Hitleru najavio rat vrlo je slična opravdavanju ustaškog terora protiv »lokalnih Srba« tezom da su ga oni svojim terorizmom u stvari i skrivili«.

Prije svega, hrvatski Predsjednik Tuđman uopće ne poriče Jasenovac, a to ne čini ni 90 posto Hrvata! Zašto nam onda Schneider ponovo i ponovo kljuje jetru vječno perpetuirajući lažni srpski mit o Jasenovcu? Mi ne poričemo Jasenovac, ali poričemo deseterostruke srpske laži o Jasenovcu. I to Schneider itekako dobro zna, ali se svejedno i uporno pravi da ne zna.

Mi dakle priznajemo »fakticitet«, ali ne i »pojam« (čitaj:mit !) o Jasenovcu.

S druge strane Schneideru itekako smeta »mit o Bleiburgu« i on to upravo tako i kaže: »Je li onda barem, Bleiburg i sva ona 'neponovljiva nesreća' koja se upravo sklapa u mit, s izričitom nakanom da zaliječi neke hrvatske narcističke rane, da se lužinom zvanom 'Bleiburg' isplavi sve ono prljavo rublje ustaškog pokušaja države, izvan mogućnosti takvih paralela«.

I onda slijedi mali ali neuspjeli Schneiderov traktat o hrvatskim revizionistima povijesti, koji, kao, žrtve ubijaju po drugi put! A to, kao, ne važi i za njega samog!

Pa da vidimo još jednom: što ima lošeg u reviziji povijesti.

Povijest, pogotovu povijest ratova, pišu pobjednici. Ili oni koji naknadno pobijede »prevrnuvši ćurak naopako«. Upravo to su Srbija i srpski četnici diljem Dalmacije, Hercegovine i Bosne učinili na kraju II. Svjetskog rata. Kralj Petar II. Karađorđević je 29. augusta 1944.g. izdao naredbu o smjenjivanju generala Draže Mihajlovića i prelasku četnika u redove Titove partizanske vojske, koja je tako porasla za 150.000 novih boraca. Bilo je to 82 dana prije oslobođenja Beograda, kad je ruska Crvena armija već bila na granicama Srbije i trebalo je vješto i brzo prijeći u Titovu rusku vojsku!

Par mjeseci kasnije raspali su se i Nevesinjski, Bilećki i Trebinjski četnički korpusi, koji su, prešavši u partizane, navalili preko Neretve, na Široki Brijeg i zaleđe Biokova, gdje su u ime Titove partizanske vojske počinili velika zvjerstva, odnosno klanja i strijeljanja, o kojima nitko nije smio ni pisnuti 45 godina (tako se, šutnjom kao prisilom, pisala povijest tzv. NOB!

Ubrzo se raspala i Đujićeva četnička »Dinarska divizija« od oko 7.000 četnika, koji su mahom prešli u partizane (od kojih su formirane tri nove partizansko-četničke divizije) i u brzom naletu kroz Liku poklali cijelo selo Borićevac, spalili i poklali Udbinu, opustošili i poklali sve hrvatsko na svom putu do Brinja, naročito sela Gornji i Donji Kosinj. A na samo kraju rata izvršili veliki pokolj na Kočevskom Rogu i još veći na Blajburškom polju (pukovnik Simo Dubajić i general Milan Basta).

Dakle, pokolji na Kočevskom Rogu i Blajburškom polju nisu bili nimalo slučajni, već svijesno i pomno planirani. Tobožnji Hrvati iz Moskve, pod nadimkom Tito, svijesno i planski je dao poklati oko 300.000 Hrvata, a to su izvršili T i t o v i č et n i c i (uz učešće ponekog usijanog orjunaša-Hrvata iz Dalmacije, posebice iz Šibenika.

To je učinilo onih 150.000 Titovih četnika!

* * * * *

Niste čuli jednu ovakvu verziju (povijesti)? Naravno da niste. Evo, ja upravo sada revidiram povijest! Ne sviđa Vam se? Dobro. Možemo i po manje. Koliko je Hrvata učilo u školi o pokolju Hrvata u Lijevča polju? Koliko Hrvata uopće i zna gdje je to Lijevča polje? To spada u zemljopis, a ne u povijest, zar ne! E, vidite, Hrvati nisu smjeli ni zemljopis učiti kako treba.

Ukratko, ima li nečeg lošeg u tome da Hrvat posumnja da je u Jasenovcu pobijeno 700.000 Srba, pa čak i milijun i pol (kako uporno tvrdi dr. Bulajić iz Beograda). Ili da Hrvat želi saznati gdje su završili zarobljeni četnici kod Palamanove, iza granice na Soči (jedan dio je bio naknadno naseljen u Rovinj i Umag!).

Naravno, poželjno je da Hrvat ne povjeruje »ustaškoj propagandi«, ili nekoj drugoj verziji povijesti. Schneider je na strani službenih povijesnih krivotvorina, a mi »revizionisti« ih želimo rasvijetliti i izvrgnuti ponovoj prosudbi javnosti - i to je sve.

U svoje »narcističke rane« Slobodan Schneider ubraja i »njemački zločin nad djecom u srpskom Kragujevcu«. To je još jedan tipičan primjer kako Šnajder svoje žrtve ubija po drugi put. Kako? Tako što namjerno izostavlja u svom tekstu grubu povijesnu činjenicu da su Nijemcima u tom zločinu objeručke pomagali Ljotićevi četnici, koje je tih dana vodio član Zbora Marisav Petrović. Dakle, Šnajder često funkcionira na principu: pola istine – cijela laž! A to je nečasno. I glupo. Jer ni mi nismo od jučer, ni mi nismo »veslo sisali«!

* * * * * *

Meni osobno nije cilj brkati i miješati uzrok i posljedice. Stoga bih upitao Schneidera:

- Koliko je Jasenovac bio uzrok, a koliko posljedica jednog (prethodnog) zla?

- Koliko su Židovi bili uzrok, a koliko posljedica svog stradanja, odnosno Hitlerove bestijalne osvete pred Drugi Svjetski rat i u njemu? Koja je uloga njemačkih (odnosno poljskih) Židova u Prvom Svjetskom ratu i Versajskom ugovoru o kapitulaciji?

Osobno nikad nisam prihvaćao jednostrano skrojenu povijest. Sve u povijesti ima svoj uzrok i svoju posljedicu. Što je, dakle, Hitlera n a t j e r a l o da pristupi masovnom i »definitivnom rješenju židovskog pitanja« u Europi? Hoćeli se uskoro nešto slično dogoditi i u SAD?

Siguran sam da Šnajder itekako dobro zna odgovore na ova prosta pitanja, ali ih stalno zaobilazi (stalno zaobilazi istinu!), uporno i do iznemoglosti perpetuirajući svoj mit o Aušvicu (Osvjenćimu). Da to više ne prolazi, neka pokaže i ovo moje podsjećanje na još jednu na još jednu - ovaj put poljsku »reviziju povijesti«. Na nedavnoj »proslavi«, odnosno komemoraciji u Aušvicu / Osvjenćimu, poljski predsjednik Lech Walensa odbio je neke židovske inicijative da (samo) oni budu na glavnoj sceni i da samo sebi pripišu sve one žrtve u Aušvicu. Na TV smo mogli vidjeti onog ostarjelog poljskog logoraša koji je uporno nosio transparent na kojemu je pisalo: »U Oswienczimu zginieli Polaci!«. Ljutiti Židovi su odbili učestvovati na zvaničnoj komemoraciji, te su dan kasnije održali svoju zasebnu (!!!) komemoraciju na drugom, obližnjem mjestu.

Što nam govori ova ružna epizoda, koju namjerno izvlačim u prednji plan? Ogromna većina tih pobijenih »Židova« imali su poljska, ruska, mađarska, hrvatska, njemačka (itd.) prezimena, odnosno prezimena naslijeđena međunacionalnim mješanjem stoljećima. Kojim pravom onda to Židovi pripisuju sve sebi i samo sebi? A istovremeno i Schneider, i njegov Svjetski židovski kongres negiraju pravo hrvatskoj državi da svoje pravoslavne Vlahe pripiše u svoj nacionalni i državni korpus??

E, tu sada dolazimo i do današnjih dana, odnosno do ovog prljavog rata u Hrvatskoj i Bosni. Prljavog ne samo sa strane Srbije, nego i onih koji tu Srbiju tajno financiraju. Zašto nam Šnajder, koji to itekako dobro zna, ne rastumači i rasvijetli i taj mračni kutak »Svjetskog židovskog kongresa«? Naime, zašto su Židovi opet na strani Srbije?

Da, gospodine Schneider, i ja sam jedan od »onih kojima danas danas u Hrvatskoj bljeska u glavi«. I ja sam jedan od onih Hrvata koji se grči na temu Bleiburga i koji laže na temu Jasenovac«!!!

A što ste Vi – Slobodane Šnajderu?

A.R.J.

P.S: Odmah nakon komemoracije u Aušvicu, američki »ZOG« je digao ruke od poljskog predsjednika Lecha Walense, a njegove tajne službe – u suradni s ruskim tajnim službama – počele su potkopavati Walensu, sve dok ga nisu srušile. O takvim operacijama je prije 20-tak (sada već 30-tak) godina pisao Philip Agee, agent CIA-e.

Stoga oprez Hrvati kad čitate Slobodana Šnajdera!!

A.R.J.

REPETITIO EST MATER STUDIORUM !