petak, 21. studenoga 2008.

PREPOLOVITI DRŽAVNU ADMINISTRACIJU, PREPOLOVITI I VRIJEDNOST KUNE !!

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Pula/ Brtonigla 9. siječanj 2001.

Uredništvu Vjesnika Komu Treba: g. Ivici Račanu

Banski dvori, Zagreb

PREPOLOVITI DRŽAVNU ADMINISTRACIJU,

PREPOLOVITI I VRIJEDNOST KUNE !!

Čestitam vašem čitatelju mr.sc.Lucianu Lukšiću iz Zagreba na njegovom tekstu Još jednom o 'dignitetu' ili tko živi u oblacima, u kojem je sjajno secirao nesposobnost, licemjerje, pa čak i bezobrazluk potpredsjednice Račanove Vlade gđe Željke Antunović. Izvrsno, pet plus!

Jedino negdje pri kraju gosp.Lukšić, navodeći primjer nekih zapadnoeuropskih socijalnih demagogija, on je ispustio jedan važan detalj: Hrvatska nažalost oporezuje svoje najbogatije glasače sa samo 35 posto, dok svoje najbogatije glasače Njemačka oporezuje sa 48,5 posto, Austrija sa 50 posto, Belgija sa 55 posto, Španija sa 58 posto, a Nizozemska čak sa 60 posto (dakle, skoro dvostruko više od Hrvatske!).

Međutim, istini za volju, tu veliku grešku nije napravila ova Račanova Vlada! To je učinio Hrvoje Šarinić još krajem ljeta 1992.g., kad je njegova Vlada drastično smanjila tzv. progresivni porez na najviše plaće u državi sa (čak!) 74 posto na svega dva posto!!

Tako su čistačice i njihovi direktori (prepotentno odmah preimenovani u menadžere!??), plaćali isti postotak poreza! Tu je bio početak pogrešne i tragične tuđmanomike!

Osobno zamjeram g.Ivici Račanu, aktualnom predsjedniku Vlade R.H:, što nije nakon pobjede na izborima od 3. siječnja 2.000-te godine po najkraćem postupku – makar i revolucionarnom – naprosto poništio sve socijalne idiotarije HDZ-a. Mogao je smjesta ukinuti sve te lažne (soc) menadžere, naprimjer. Sve one koji u državno saniranim poduzećima primaju i po dva i pol puta veće plaće od predsjednika Vlade R.H.

Međutim, još nije prekasno da to g. Račan učini sada! Jer, on ima pred sobom još tri godine svog mandata!

* * * * *

Gosp. Račan i njegovi ministri ne bi nipošto smjeli biti marionete MMF-a i WB-a (Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke)! Oni nisu smjeli dopustiti da naš državni proračun odobrava ili osporava MMF, nego Hrvatski Sabor.

To je načelno pitanje, a od najzdravijih načela ne bi se smjelo odstupiti. Poznato je da je MMF u (striktnom) načelu protiv devalvacija domaćih valuta. Normalno, jer on zastupa velike multinacionalne kompanije i banke, što znači da je u službi širenja njihovih tržišta. Izvoznih. Ukratko, kako to lijepo reče mr. Luciano Lukšić, MMF je u službi finacijskog kapitalizma. Ili kako to ja stalno pišem: u službi diktature svjetske zeleno-žute lihvarske internacionale. To je potvrdio i gosp. Hans Flickenschield, voditelj misije MMF-a za Hrvatsku, na svojoj konferenciji za tisak dana 10. studenoga 2.000.g. u Zagrebu, koji je tada svojim podlim optimizmom pothranjivao Račanovu Vladu, kako navodno proizvodnja i izvoz rastu (a upravo je bilo otpušteno oko 70.000 radnika!). On je pledirao da bi slabljenje kune dovelo do brojnih bankrota, do divlje inflacije i slične bla-bla priče za diletante. Takve smo priče mogli progutati prije dvadesetak godina, u vrijeme bezveznih post-Titovih predsjednika Vlada Mitje Ribičića, Veselina Đuranovića, Milke Planinc i Branka Mikulića. Danas nismo više takve neznalice.

Međutim, u Hrvatskoj ima i previše menadžera- neznalica, s vrlo rijetkim izuzecima, koji misle: Devalvacija bi nas odvela u inflaciju, te – pazi sad!! – Prvo treba smanjiti poreze, pa onda smanjiti kamate, pa smanjiti poreze na plaće, te konačno (ono jedino pravo!) smanjiti cijenu rada.

Da, to je to: Smanjiti cijenu rada. No, ne mogu se smanjiti porezi sve dok nam na državnom proračunu parazitira preko 300.000 državnih službenika. Dobro, liječnike i zdravstvo ne možemo više kresati. Ne možemo kresati više ni školstvo. Posljedice u oba slučaja mogu biti tragične, a nažalost već i jesu tragične! Ali možemo smanjivati sve ono što je već apostrofirao mr. Luciano Lukšić. Evo kako ja to vidim, odnosno predlažem: Možemo prepoloviti državnu (i ne samo državnu!) administraciju. Možemo vratiti kotare, i otpustiti 422 općinska načelnika, 123 gradonačelnika, 20-tak župana i 15.000 općinskih parazita. Prepoloviti INU i druge državne mastodonte (primjerice naša velika brodogradilišta). Naprimjer, smanjiti plaće u INI za 25 posto (toliko su njihove plaće veće od ostalih). Upravo to znači smanjiti cijenu rada. Samo tako se mogu smanjivati porezi (a ne restrikcijama, zamrzavanjima, zabranama, kako su komunisti jedino znali vladati).

Treba zamrznuti, štoviše ukinuti lažnu reprezentaciju u državnoj vlasti, zamrznuti kupovinu novih Audija, BMW-a, Mercedesa, odnosno konzervirati barem polovicu naslijeđenog voznog parka od Tuđmanove pljačkaške elite. Treba stegnuti remen, ali ne od dna, nego od vrha! Govorio kapetan Sankara, kada je prije 20-tak godina došao na vlast u Gornjoj Volti, u Africi. Ili kako je to govorio Ronald Reagan: Budžetske deficite ne treba rješavati podizanjem poreza, nego kresanjem budžetskih rashoda!

Nažalost, komunisti su uvijek kresali sve odreda, osim od vrha. Najteže im se bilo odreći tzv. reprezentacije. Dakako, balkanske reprezentacije! Žderačine i lokanja u slavnim i bezbrojnim jagnjećim brigadama. A upravo taj mentalni sklop treba razoriti, uništiti.

Devalvacija kune sama po sebi ne bi riješila mnogo. Ali ako bi uz to bila praćena prepolovljavanjem broja (pa i plaća) državne administracije, mogao bi se postići pun pogodak. Ne sa deset, nego sa najmanje 30 posto. Samo tako bi bilo moguće i smanjiti poreze, odnosno smanjiti cijenu rada. Nema drugog recepta. Nema puta naokolo. A zdravstvo i školstvo treba ostaviti na miru. Oni ne mogu niže pasti, a da to ne ugrozi vitalnost nacije.

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Brtonigla

P.S.: Vjesnik je ovo u cijelosti objavio.

A.R.J.

srijeda, 19. studenoga 2008.

PROGON HRVATSKIH PROFESORA U ISTRI

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. 25. rujna 2.000.g.

Uredništvu Hrvatskog slova Komu Treba: Gl. i odg. uredniku

Uredništvu Slobodne Dalmacije gosp. Josipu Joviću

PROGON HRVATSKIH PROFESORA U ISTRI

Gotovo dramatična ispovijest prof. Marka Maršića u Hrvatskom slovu od 22. rujna 2.000-te g., konačno će otvoriti oči cjelokupne hrvatske domovinske javnosti prema činjenici Sječe hrvatskih ravnatelja u Istri. Recimo to već na početku ovog teksta: Ravnatelje škola u Istri se već gotovo 30 godina nije biralo po kriteriju kvaliteta, niti usmjerenju prema podizanju kvaliteta, nego ili prema starom Rankovićevom kriteriju naroda pouzdanog i državotvornog, ili pak po kriteriju domaće autohtonosti – mora biti baš Istrijan. Zato nam se ovih posljednjih mjeseci i moglo dogoditi da mjesto ravnatelja nekih važnih škola u Istri izgube prof. Marija Kostelić, prof. Branka Sironić i prof. Grozdana Škabić, prof. Sanja Medica – Jerominov. Tu bi se u velikoj mjeri mogao ubrojiti i slučaj prof. Marka Maršića – koji je (što se mora priznati) dobio najteži zadatak preuzimanja jednog od najtvrđih srpskih bastiona u Puli (ostali su Glas Istre, Radio Pula, Radio Maestral, NK Istra, te gotovo svi sportski klubovi, itd.).

Danas gotovo polovica srpske djece pohađa talijanske škole u Puli, Rovinju, Poreču, Umagu i Bujama, a raste pritisak IDS-a za legalizacijom dvojezičnosti (s krajnjim ciljem talijanske jednojezičnosti!!) u cijeloj Istri, dakle i tamo gdje nikad u čitavoj povijesti nije živjelo ni pet posto Talijana!

Dramatičan iskaz prof. Marka Maršića o sječi hrvatskih ravnatelja vapi za hitnom istragom točnosti njegovih optužaba i hitnom intervencijom ministra prosvjete i školstva g. Vladimira Strugara. Međutim, to se sigurno neće dogoditi, jer se ministar Strugar već pokazao i dokazao nedoraslim tom pothvatu. On se dosad, u ovih proteklih 7 do 8 mjeseci uglavnom bavio nekom poluznanstvenom fantastikom uvođenja nekakvih Waldorfskih pedagogija, odnosno daljnjom bastardizacijom hrvatskog školstva, stoljetnim vizijama razvoja školstva u (silno devastiranom) hrvatskom školstvu, izbjegavajući rješavanje bilo kojeg iole ozbiljnijeg i konkretnijeg školskog problema u Hrvatskoj. S jedne strane njega je lako razumjeti: On očito ne računa na dugovječnost ove svakim danom sve čudnije i sve crvenije hrvatske Vlade, ali i sve crvenijeg Pantovščaka.

Tko će dakle u Hrvatskoj zagristi u taj vrući problem sječe hrvatskih ravnatelja škola u Istri? HSLS sigurno neće, jer njihova prosvjetna perjanica dr. Ivan Čehok (u Slobodnoj Dalmaciji od 23. rujna ove 2.000-te godine) gotovo bezrezervno podržava ministra Strugara (odnosno njegov hvalevrijedan napor), što je logično očekivati od jednog socijal-liberala. On zagovara povezivanje obrazovnog sustava s okruženjem u kojem škole još uvijek djeljuju kao zasebne socijalne ceze (završen citat). Ali, zaboga, škole baš i moraju biti zasebne socijalne ceze! Pa nećemo se valjda ovdje u Istri (kao i u njegovom rodnom Varaždinu) spuštati na nivo jednog prostačkog, bukačkog i huškačkog IDS-a, s kojim se uzaludno (??) borio i danas poraženi prof. Marko Maršić. Još više treba žaliti za prof. Marijom Kostelić iz (IDS-ova) Vodnjana, kojoj upravo istječe otkazni rok i uskoro će se naći potpuno bespomoćna na ulici!

Nama sigurno neće pomoći ni SDP, čijom pobjedom su najviše profitirali ratoborni Srbi u Puli (čast ostalim lojalnim Srbima u Puli i Istri). To su oni koji su prije 1990.g. bli većinom ravnatelji škola u Istri i koji su digli glave, očekujući političku i prosvjetnu restauraciju u Istri i u Hrvatskoj. SDP je svakim danom sve crveniji, a to je i predsjednik Republike Stipe Mesić, te s te strane nemamo što više očekivati. Jedina naša šansa je HSS. Ja kao član Gradske organizacije HSS-a Pule javno pozivam Zlatka Tomčića, predsjednika naše stranke, da oštro ukori Vladimira Strugara, člana naše stranke, da se odlučnije i oštrije postavi prema srpskoj sindikalnoj podružnici u pulskoj Industrijsko-obrtničkoj školi, da u tu školu najhitnije pošalje specijalnu komisiju inspektora Ministarstva prosvjete i školstva, koja bi u najkraćem mogućem roku provjerila sve iznesene navode prof. Marka Maršića, te ako ih nađe utemeljenima, rasturi to agresivno gnijezdo i leglo srpske šovinističke propagande i djelovanja.

Isto to bi rečena komisija inspektora Ministarstva prosvjete i školstva iz Zagreba trebala učiniti i u IDS-ovskom gnijezdu i leglu u Osnovnoj školi u Vodnjanu, te vratiti na posao prof. Mariju Kostelić!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

P.S.: Tzv. Hrvatsko slovo ovo nije htjelo objaviti, ali je Slobodna Dalmacija legendarnog

Gl. urednika Josipa Jovića ovo objavila u cijelosti. Hvala mu!

Dakako, Zlatko Tomčić nije ništa poduzeo, osim što me je – preko svog opskurnog

brata Zdenka Tomčića, poznatog Porečkog muljatora prljavom mućkom isključio iz

HSS-a (zajedno s mojim prijateljima dr. Edom Matoševićem i Predragom Rojnićem.

A.R.J.

subota, 15. studenoga 2008.

Gospodine PICULA, o čemu vi to govorite?

Ante Rokov Jadrijević, Pula/ Brtonigla 16. srpnja 2000.g.

Uredništvu Glasa Istre

Gospodine PICULA, o čemu vi to govorite?

Bombardira nas gotovo svakodnevno naš novi ministar vanjskih poslova g. Tonino Picula svojim ishitrenim izjavama, danim u svakojakim nesuvislim prigodama, kako Hrvatska želi biti prisutnija na jugoistoku Europe (Glas Istre, dne 15. srpnja 2000.g), to jest u sklopu zloglasne SECI-inicijative, koja se Hrvatskoj nastoji usiliti već više od tri godine.

Pokojni Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman se nije dao na taj način nasamariti, ali ova nova Vlada g.Račana i njegov ministar vanjskih poslova g.Tonino Picula bezrezervno se podmeću....

Na skupu ministara vanjskih poslova Albanije, Bugarske, Grčke, Makedonije, Rumunije i Turske, te Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao promatrača, naš se ministar Picula nekako previše trudio: kaže da Hrvatska mora iza sebe ostaviti sve predrasude i nedoumice, koje su Hrvatsku još donedavno opterećivale.

Dakle, mi Hrvati da smo opterećeni nekakvim predrasudama glede te pokvarene američke SECI-inicijative? Da kao guske ponovo zabrazdimo u balkanske magle? Da nam kad-tad opet glavni grad bude Beograd? I da u njemu stoluje Veliki Obnovitelj (četvrte) Jugoslavije – Stipe Mesić?

Baš vam hvala, gospodo Račan, Mesić i Picula! Neće to ići! Neće to ići bez velikog narodnog referenduma, u kojem će svakako sudjelovati i naša hrvatska braća iz Hercegovine i Bosne. Ovdje neće biti riječ o odlučivanju o granicama hrvatske države, nego o granicama i sudbini hrvatskog naroda! A to se ne može odlučiti trenutačnom nadmoćnošću neke stranke ili neke labave koalicije u Saboru.

Hrvatske narod se već dobrano otrijeznio. Vidimo što smo izabrali. Izabrali smo strančarsku demokraciju, kao nekakav surogat prethodnog stanja, odnosno prethodnog surogata „demokracije“. Većina nas vidi da je ta slavna demokracija obična laž i podvala za obmanjivanje masa. A i blebetanje o Europi je također laž i podvala, jer je za Hrvatsku određena balkanska karantena, iz koje neće nikad ući u Europu. Zato, g, Picula, pazite što govorite. Početkom ove 2000.-te godine u Banjoj Luci ste potpisali sporazum s Miloradom Dodikom (kuma je bila neizbježna Madeleine Albright) o dvostranom povratku Srba u Hrvatsku i Hrvata u tzv. Republiku Srpsku, i to po načelu: 2.000 Srba za 2.000 Hrvata. Međutim su Vas Vaša draga braća Srbi prevarili: Srbi su se vratili u brojci od više od 15.000, a Hrvata ni dvadeseti dio od toga – i tog datuma. Vratilo se svega tristo Hrvata!

Zato, ako imate obraza, g. Tonino Picula, podnesite ostavku!

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla

P.S.: Dakako, Tonino Picula nije podnio ostavku. Ali je ovo pismo učinilo svoje. Nastavak slijedi u Piranskom zalivu i na Prevlaci. A finale je – ropotarnica prošlosti za Račana i njegovog ministra Piculu. Sic transit gloria mundi!

A.R.J.

petak, 7. studenoga 2008.

KAKO SMANJITI MALOLJETNIČKU DELINKVENCIJU

Ante Rokov Jadrijević, Prof. dipl.ing.,Pula/Brtonigla 22.II.2003.

Uredništvu «Vjesnika»

Uredništvu «Hrvatskog Slova» Komu Treba: Premijeru g.Ivici Račanu

ministru g.Šimi Lučinu

KAKO SMANJITI MALOLJETNIČKU DELINKVENCIJU

Konačno je netko, kao profesorica iz Karlovca, gđa Ana Jurić-Šimunčić, progovorila jasno, glasno i neuvijeno o jednom od najvećih problema našeg društva ( a naročito našeg školstva !, op.a.) – problemu narastajućeg maloljetničkog nasilničkog ponašanja prema odraslima, prema društvenoj i školskoj imovini, pa i prema svojim uljudnim i pristojnim školskim drugovima. A to naše sudstvo mirno tolerira i čak brani! A i ministar školstva nam baca prašinu u oči svojim izmišljenim školskim problemima, umjesto da se prihvati barem nekog konkretnog posla.

Evo nekoliko ključnih dokaza profesorice Ane Jurić-Šimunčić, koje treba stalno naglašavati i ponavljati, jer imaju vrijednost postulata:

1./ - «Maloljetnik učini dva kaznena djela, ozlijedi četiri policajca, biva uhvaćen s opojnim sredstvom u džepu, no pronađe mu se olakotna okolnost u njegovoj osobnosti».

2./ - «I ovdje je riječ o sinu poznatog oca, kao i u 'slučaju Makarska'« (op.a.: gdje je jedan

maloljetni 'tatin sin' na pješačkom prijelazu, vozeći vrlo velikom brzinom svoj 'bijesni' i skupocjeni automobil, naprosto pokosio i ubio dvije mlade djevojke-školarke, a potom - neshvatljivo kako – samo simbolično osuđen! ).

3./ - «a sutkinja mirno pojašnjava blagu kaznu maloljetniku Srđanu.Taj mladić iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo. I tu je riječ o osebujnosti ličnosti».

4./ - «U posljednje vrijeme štitimo maloljetne nasilnike, gotovo od njih stvaramo zaštićenu kategoriju....i sve više djeci opraštamo i sve više izmišljamo dijagnoze koje idu za tim da ispade djece, delikventno ponašanje, pa i krivična djela pripisujemo 'osebujnosti' ličnosti. Koje su to osebujnosti!?».

5./ - «Ta djeca čine različite nepodopštine i to osjećaju kao radost...osjećaju se velikima.Tragedija je na pomolu kad ta skupina ima dobre ekonomske (ali samo ekonomske!, op.a.) uvjete života, 'ugledne' očeve ( ili djedove! op.a.), koji svojim položajem i socijalnim statusom zaštićuju svoje sinove i kćeri».

6./ - «Opraštati dječaku koji ozlijedi četiri policajca i nosi mariuhanu u džepu, minimalno kažnjavati sina poznatog oca iz Makarske kad ubije dvije djevojke, blago kazniti mladića koji iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo, znači osigurati razvoj poroka i pretvarati ih u vrline».

7./ - «Svako dijete ima pravo na osebujnost ličnosti, ali nema pravo u ime toga činiti kaznena djela, kao što su otimanje mobitela i novca manjoj djeci, uništavanje imovine, opijanje i uživanje droge, provale u stanove, nasilje nad starima i nemoćnima i druga nasilnička ponašanja».

S druge strane, gospođa Ana Jurić-Šimunčić je navela i neke stvari s kojima se ja ne mogu složiti. Nekako je ušlo u modu napadati sjajne i iznimno uspješne Kosteliće, naročito oca Antu Kostelića, što je nažalost i «Vjesnik» činio. Gospođa Ana Jurić-Šimunčić to kaže ovako: «Što nam je trebalo da na Jelačićevom trgu organiziramo doček rukometaša, a onda i prije toga doček Kostelića?...Od Kostelića stvaramo kult i pri tome zaboravljamo da svaki sportaš čini ono što čini ponajprije radi sebe! Poistovjećivanje sportaša s državom i nacijom nije umjesno, nije dobro i dovodi nas na razinu primitivnih društava». A druga «ugledna» i privilegirana komentatorica (Vjesnikovih «Stajališta») prof.dr. Mirjana Krizmanić napada sjajnog i super-uspješnog Antu Kostelića da svoju djecu odgaja nacističkim metodama, a sina Ivicu i kao nacistu, jer je po njenom perverznom sudu Ante Kostelić ustvari slabo prikriveni nacist!).

Dakako, nije mi ni na kraj pameti izjednačavati gospođu Anu Jurić-Šimunčić s dr. Mirjanom Krizmanić i njenim perverznim stajalištima o sjajnim i super-uspješnim Kostelićima. Naime, perverzija je u tome da gospođa Krizmanić ne razlikuje spartanski, odnosno spartansko-sportski odgoj od nacističkog odgoja!! Ali uzaludno je njoj «surdo fabulam narras»!

Uostalom, imali smo mi Hrvati i jedan obrnut slučaj od Kostelića: slučaj mlade i vrlo talentirane Mirjane Lučić. I njenog oca Marinka je dekadentno-liberalni tisak (opet isti «Orjun Feral» i «Novi List») napadao zbog njegovih spartanskih metoda treninga i života njegove kćeri. I što se dogodilo? Gdje je sada i u čemu je uspjeh Mirjane Lučić? U banalnoj američkoj prosječnosti, bezličnosti i anonimnosti?

A Gospođu Anu Jurić-Šimunčić bih , ipak, javno priupitao: Jeste li ikad podigli svoj glas protiv sličnih dočeka onih ishlapjelih američkih i britanskih rock-fosila tipa Micka Jaggera, Joe Cockera i drugih, te vrlo masovan i frenetičan doček Đorđa Balaševića ili Miroslava Ilića u Puli prošlog ljeta?? Po čemu to samo mi Hrvati ne smijemo veličanstveno dočekati svoje zlatne rukometaše i svoje sjajne Kosteliće? Oni su barem izvrsni i zdravi primjeri za našu mladež, za razliku od dekadentnih i odavno istrošenih i potrošenih američkih i britanskih rock-zvijezda! Što su oni dobrog donijeli na ovaj svijet?! Drogu, prljavštinu, američko subkulturno smeće! Naprotiv, Kostelići su nam primjer kako se mnogi Hrvati mogu vinuti kroz trnje do zvijezda! A zašto nam je primjer Balašević? Zar za ono njegovo «Drugovi, računajte na nas!»! Oh, ima u Puli, ali i u Zagrebu još mnogo, mnogo takvih «Drugova». Nažalost, ima ih previše i u «Vjesniku».

Ne slažem se s gospođom Anom Jurić-Šimunčić ni glede njene opaske o grafitima, citiram:

«To što mirno promatramo poruke nasilja na zidovima neće izaći na dobro». Bogme neće izaći na dobro ni stalne poruke koje već deset godina čitamo u «Orjun Feralu» i riječkom «Novom listu», kojima nas sustavno bombardira njihova Staljinova i orjunaška kopilad! Stoga mislim da će grafita biti još više i da će se to zaoštriti. Narod je dvaput teško prevaren, a to se najdublje i najbolnije reflektira u buntovnim mladim dušama. A što tek reći kad u jednom razredu moje srednje škole u Puli u jednom «mješovitom» razredu naletim na grafit «Ovdje je Srbija» i «Živio Koštunica»!? I stvar se spremno zataška! A što tek reći kad takvi «tatini sinovi»ili «dedini unuci» svom malo strožijem i savjesnijem profesoru najprije polupaju stakla na automobilu, a mjesec dana kasnije - zaštićeni u puljskoj policijskoj upravi, u koju su se nakon «Trećejanuarske restauracije» vratili stari udbaši – sprejom našaraju petokraku, srp i čekić, natpis «JNA», te «zašto me ne voliš», uz još nekoliko pogrdnih izraza??. A policija, umjesto da ganja takve maloljetne prijestupnike i nasilnike, ignorira ih, a umjesto toga mjesecima maltretira profesora i iživljava se na njemu, «vozajući» ga između bezbroj svojih službi i ureda. Mjesecima tako! A na žalbu ministru Šimi Lučinu i Centru za ljudska prava gosp. Tina Gazivode - samo muk! Jasno, Profesor nije Srbin, pa nema pravo na Gazivodinu zaštitu svojih ljudskih prava!

Dakle, ne možemo baš za sve optuživati naše maloljetničke delinkvente, a najmanje za njihove grafite, pa makar nosili u sebi i poruke mržnje i nasilja.

Konačno, slažem se s gospođom Anom Jurić-Šimunčić u svemu ostalom što je napisala, naročito njenim vapajem: »Kamo ide naše društvo?».

Slažem se s njenim: « Onima koji su nasilni da bi zadovoljili svoje niska porive i tome se raduju ne treba opraštati, jer će se njihovo nasilje multiplicirati».

Slažem se s njenim: «A suci moraju suditi i presuditi, a ne plakati nad sudbinom malo-ljetnika».

Međutim, to je potreban, ali nažalost ne i dovoljan uvjet! Treba ozdraviti i školu. A to se neće moći sve dok plaće učitelja i profesora budu tri do četiri puta manje od plaća sudaca.

Prof. A.R.J., dipl.ing.,Pula