utorak, 28. listopada 2008.

UVEDIMO PRIJEMNE ISPITE ZA ČETVEROGODIŠNJE ŠKOLE;

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Pula / Brtonigla 3. rujan 1999.g.

Uredništvu Školskih novina

Uredništvu Vjesnika

UVEDIMO PRIJEMNE ISPITE ZA ČETVEROGODIŠNJE ŠKOLE;

Uvedimo plaćanje popravnih ispita

Gledao sam 31. kolovoza ove 1999.g. emisiju na Hrvatskoj televiziji pod naslovom: Gorući problemi u školstvu.

Odmah da kažem u sridu: nisu računala niti Crosnet glavni, a kamo li gorući problem našeg školstva, nego su to loši i slabi učenici, te preopterećeni i nezadovoljni profesori i učitelji, koji nemaju čak ni osnovne nastavne opreme i pomagala, a samo po koji dobar (stručni) učbenik!

Treba početi nešto konkretno raditi, a ne samo obilaziti par novih Potemkinovih škola u Pazinu, Roču, Požegi i Vukovaru!

Školstvo nam je preorganizirano. Školstvo nam je previše regulirano. Školstvo nam je – ukratko – previše birokratizirano, a profesori i učenici preopterećeni time. A novinarka Findek-Žugić nam povrh svega još sugerira i uvođenje tzv. državne mature!

Do-ministar Miroslav Dorešić je sasvim opravdano spomenuo inflaciju odličnih ocjena, zbog čega osnovnoškolci teško prolaze u srednjim (naročito četverogodišnjim) školama, a srednješkolci teško prolaze pri upisima, odnosno prijemnim ispitima na fakultetima, pogotovu onima zahtijevnijima (elektrotehnika i računalstvo, medicina, itd.).

Eto, baš tu leži glavni problem, o kojem sam opširno pisao u svibnju 1993.g. u Školskim novinama. Ne preostaje mi ništa drugo nego da ponovim iste argumente (u nadi da smo pametniji danas nego jučer).

1.- Treba hitno uvesti prijemne ispite i u srednjim četverogodišnjim školama, jer nam iz

osnovnih škola dolazi bezbroj lažnih petica i četvorki. Četverogodišnja škola treba polako

kliziti prema elitnoj školi, dok bi trogodišnje srednje škole (bilo obrtničke, bilo industrijske)

trebale ostati neke vrste pučkih škola.

A bilo bi dobro razmisliti i o stvaranju dvogodišnjih i/ili čak jednogodišnjih škola,

umjesto da uvozimo jeftiniju (a socijalno mnogo skuplju!) radnu snagu iz Rumunije i Bugarske.

2.- Naš najveći problem su loši i slabi učenici. S njima mi profesori gubimo po dvije trećine svog

radnog vremena i svoje energije. Zato iznova predlažem da se uvede plaćanje popravnih ispita.

Ponavljam i tarifu: 300 DEM za jedan ispit, 500 DEM za dva ispita, a 800 DEM za ponavljanje

razreda (vidi Glas Istre od 14. lipnja 1995.g.: Potrebni su radikalni rezovi, a ne kozmetički

zahvati, t.j. otvoreno pismo ministrici prosvjete Ljilji Vokić). Citiram: Time bi se neodgovorni

roditelji natjerali da više pažnje posvete svom djetetu, nego svojem automobilu ili vikendici.

3.- Hitno treba rasteretiti učenike (suvišnih predmeta i suvišnih programa). Nikako ne razumijem zašto je naše školstvo organizirano na tako zastario i glup način. Današnja djeca nisu

više ono što smo mi bili prije 30, 40 ili 50 godina. Na današnju djecu vreba mnogo više

opasnosti i izazova. Mi smo imali samo Tarzana i kauboje na filmu, a njih mami i televizija, i

računala, i droga, pa čak i pornografija. Stoga su nam djeca nezainteresirana, nemotivirana i

umorna, a počesto i tupa. A onda mi na njih navalimo s pregolemom matematikom, fizikom,

kemijom, biologijom, zemljopisom i drugim, a njih zanima samo elektronika s računalstvom,

građevinska tehnika li strojarstvo, itd

Izložit ću ovdje jedno moje nevjerovatno iskustvo iz Buzeta: jedna 17-godišnja učenica iz

sela Ćiriteža pala je na popravnom ispitu iz matematike, i to na kompleksnom računu, odnosno

na kompleksnim brojevima. Ma što će mladoj krojačici kompleksni račun? Da joj ne bismo

možda trebali dodati još i Laplace-ovu transformaciju ili Heawyside-ove funkcije? Zar budućoj

krojačici?

S druge strane, moji računalci imaju u prvoj godini samo dva sata računalstva, a tri sata

matematike (tako sve četiri godine!), dva fizike, dva kemije, dva biologije, dva geografije, itd.

U kabinetu računalstva mogu raditi samo s polovicom razreda (t.j. 16 učenika na 11 ili 12

prastarih računala, 386 i 486, a samo jedan pentium!). Tako ustvari moji mali računalci imaju samo po jedan sat računalstva tjedno! Bravo!?

4.- Hitno treba rasteretiti profesore suvišnih obveza. Ili im dodati administrativni, matičarski i

statističarski dodatak na plaću. Siguran sam da bi onda Ministarstvo prosvjete počelo drukčije

razmišljati i počelo deregulirati naš školski sustav, te profesorima ostavilo više vremena za

praćenje, usvajanje i prenošenje novih tehničkih i tehnoloških dostignuća u struci, posebice

nama inženjerima elektronike, telekomunikacija, automatizacije i računalstva.

A onda bi i dolazak Crosneta u naše (tehničke) škole bio nešto najnormalnije i najpoželjnije. I treba nam barem dva novija računala godišnje.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Tehnička škola Pula

P.S.: Naše Školske novine ovo nisu htjele ili nisu smjele objaviti. Međutim, objavio je Vjesnik,

kojemu je pismo naknadno poslano. I to u cijelosti!

PS (2): Već na početku drugog polugodišta, novi ministar prosvjete dr. Vladimir Strugar poslao je

našoj Tehničkoj školi Pula 14 potpuno novih računala najnovije generacije.

Dakle, moglo se i prije. Promjena je dobra, ako ni zbog čega drugoga, a ono iz

medicinskih razloga! A možda se nitko nje usudio tražiti na ovakav način.

P.S.(3): U prilogu (ispod ovog teksta) objavljujem i onaj stari, ovdje gore već spomenuti članak iz

svibnja 1993.g. Prosudite sami što se u proteklih 15 godina promijenilo u našem

školstvu – na bolje ili na na gore!? Možda ćete na temelju ovoga ovdje bolje razumjeti

otkuda sav ovaj huliganizam na našim sportskim priredbama i na našim ulicama.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

KAMO S VIŠKOM SLABIH UČENIKA ?

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., HIOŠ Rovinj 29. travnja 1993.g.

Uredništvu „Školskih novina“ – Zagreb


KAMO S VIŠKOM SLABIH UČENIKA?


Moje prosvjetno iskustvo nije naročito dugo, ali je prilično raznovrsno. Problem „kamo s viškom učenika?“ ja bih rađe parafrazirao: „kamo s viškom loših učenika?“, te bih odmah, ovdje i sada, predložio i najracionalnije rješenje.

Upišete na primjer 25 do 30 učenika u prvi razred srednje strukovne škole i već poslije dva mjeseca Vama kao profesoru postaje jasno da Vam polovica učenika nema dovoljno prethodnog – temeljnog – znanja. Među tom polovicom, njih dvije trećine nema ni jednu od tri bitne predispozicije: nema dovoljan voljni koeficijent, nema dovoljan odgojni koeficijent i/ili nema dovoljan (minimalno dovoljan!) koeficijent inteligencije.

I što onda da se radi ?

Očito Vam je da nešto nije u redu s osnovnim (osmogodišnjim) školama, koje liferuju slab učenički „materijal“. Stoga sam najprije zavirio u Zakon o osnovnom obrazovanju. Tamo u članku 39. propisiju da „Učeniku koji navrši 15 godina života prestaje obveza osnovnog školovanja....“. A malo kasnije, negdje oko članka 55. predviđa se da slabi učenici osnovne škole imaju pravo prijeći u viši razred unatoč ponekoj slaboj ocjeni, pa se čak utvrđuje i obveza škole da tim (slabim!) učenicima prizna da su završili taj razred, iako sa slabom ocjenom!

Bože nemogući!

Pravo je pitanje: treba li ovoj Hrvatskoj čobana, smetlara, postolara, kovača, ribara, čistačica ili pomoćnih radnica, itd.? Dokle naši ministri misle da tu kategoriju ljudi Hrvatska treba pribavljati iz reda „Arnauta“, Vlaha ili „Bosančerosa“? Tako nešto si mogu priuštiti Njemačka i Švedska (ali po sve većoj cijeni: „Arnauti“ i „Bosančerosi“ već traže svoje škole, svoje dječje vrtiće, svoje vjerske ustanove, itd.). Hrvatska očito ne može platiti toliku socijalnu i civilizacijsku cijenu, a i zašto bi? Zašto ponavljati tuđe greške? Uostalom, imamo manjak poluškolovane radne snage, zar ne?! Zašto taj manjak ne namirimo iz svojih vlastitih redova?

Činiti nam je ovo: izmjeniti Zakon o osnovnom obrazovanju, tako da se skrati obveza osnovnog školovanja na 12 godina, a učenicima koji jedva nekako završe osmogodišnju osnovnu školu, njima propisati „paprenu“ upisninu za srednju školu, pa koji roditelj, unatoč očitoj činjenici da svoje dijete nije dobro odgojio, želi da svoje dijete „gura“ dalje, neka to i dobro plati. Ovako: „dovoljan“ učenik – 800 DEM, „dobar“ učenik – 500 DEM. Vrlo dobri i odlični učenici – i dalje besplatno.

E, onda ćemo vidjeti profesore koji će tako olako puštati učenike u viši razred, izvlačeći se tako na račun svojih kolega koji su savjesniji i – strožiji. I da vidimo ravnatelje škola koji će takve nesavjesne profesore i dalje držati u svojim školama!

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

subota, 18. listopada 2008.

Slovenci bi s nama mijenjali „naše za naše“

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula 27. svibnja 2001.g.

Uredništvu Vjesnika Komu Treba: gosp. Ivica Račan

Uredništvu Fokusa


SLOVENCI BI S NAMA MIJENJALI "NAŠE ZA NAŠE"


Proteklog tjedna privukli su mi pažnju dva članka u Vjesniku o našim spornim problemima s Republikom Slovenijom: Diplomatske igre sa sporazumom sjajne slovenačke novinarke Saše Vidmajer, te još I u malograničnom sporazumu ustupci Sloveniji, našeg Marka Barišića.

Dakle, slovenačko ministarstvo vanjskih poslova gosp. Dimitrija Rupela i poslije gotovo četiri godine na sve načine opstruira ratifikaciju Sporazuma o malograničnom prometu i suradnji, potpisanog još 28. travnja 1997.g. S druge strane, Republika Hrvatska stalno daje neke ustupke: ustupila je Sloveniji svoja dva sela (Hotize i Murišće), ustupila je slovenačkim ribarima (besplatno) pravo izlova ribe na 750 četvornih kilometara južno od Poreča, itd. Ono što i novinari često zaboravljaju, Hrvatska je 1956.g. prisilno „ustupila“ šest naših crkvenih župa u sjeverozapadnoj Istri, između Buzeta i Momjana (Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, itd.). A ono što sam i ja gotovo zaboravio: Hrvatska je Sloveniji oprostila oko 600 milijuna DEM stare devizne štednje, koju nam je ukrala Ljubljanska banka i koju je Tuđmanova Vlada pretvorila u državni dug!

Ponovit ću dio onog što sam napisao u Vjesniku prije kojih dvije i pol godine: Hrvatska je 1946.g. urotom Kardelj-Ranković-Đilas bila prisiljena ustupiti Sloveniji oko 60 hektara svog zemljišta u Piranskom zalivu, a potom malo kasnije i pristati na pomicanje granice za oko dva kilometra južnije – s ušća Dragonje na kanal Svetog Odorika. Čovjek koji se tome protivio bio je smjenjen s najviših državnih položaja, uhićen i poslije dvije godine tamnovanja u beogradskoj Glavnjači ubijen. Zvao se Andrija Hebrang. Dvije su mu godine tražili krivicu, sve dok im kao kec na desetku nije rupio incident s Informbiroom, 1948.g. Onda su mu (samo) to natovarili na leđa kao smrtni grijeh i – smaknuli ga! Tvrdili su da se sam objesio ćeliji. A u narodu se potajno govorkalo da se objesio o pod !

Dakle, vrijeme je da se odnosi sa Republikom Slovenijom s tzv. bratskih odnosa reduciraju na hladne odnose reciprociteta.

Evo kako: ustupak za ustupak, ili roge za roge! Ne kao dosad: oni nam nude da će nam vratiti deviznu štednju Ljubljanske banke (i to samo zadnjih 300 milijuna DEM !), ako mi njima damo cijeli Piranski zaliv. Dakle, naše za naše! Ili pak, mi njima ustupamo dva naša sela – Hotize i Murišće – a oni će nama vratiti našu Svetu Geru. Opet naše za naše! Njihovi desničari traže svoju granicu na Raši (i svoju Pulu!), a Franjo Tuđman se libio kao protivtežu postaviti problem hrvatskih povijesnih prava u nekoć hrvatskoj Metljici (danas slovenačkoj Beloj Krajini) i/ili u Prekmurju (gdje je beogradski kraljevski dvor namjerno prekinuo teritorijalnu vezu Gradišćanskih Hrvata sa svojom starom Domovinom).

Nisam za to da u naše i njihovo ime razgovaraju i pregovaraju naše i njihove desnice! Kad pregovaraju desnice, onda ni ratni sukob nije daleko. Ali sam za hladni rat s njima. Zašto? Zato što oni upravo tako već deset godina postupaju s nama!

* * * * * *

Za početak predlažem slijedeću platformu za hladne pregovore s njima:

1.- Sloveniji ćemo dati (slobodan) izlaz na otvoreno more, samo ako oni nama otvore

prometne koridore prema Trstu (autocesta Rijeka – Trst). I ako nam otvore

prometne koridore prema Grazu i Gradišću;

2.- Nećemo tražiti povrat granice na ušće Dragonje, niti ćemo tražiti povrat onih šest

župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini, ako Slovenija odustane od sustavne državne

potpore svojim desnčarima, koji viču i zahtijevaju ono što zvanična Ljubljana

potajno i sama sanja (slično talijanskom iredentizmu);

3.- Slovenija mora odustati od stalnih napora za destabilizacijom Hrvatske (to su nam u

povijesti često činili Republika Venecija, Mađarska, pa i Austrija – otkidali nam

meso s leđa, dok smo mi na svojim prsima 400 godina imali Turke);

4.- Ako Republika Slovenija bude i dalje zadržavala naš dio Svete Gere, Hrvatska treba

aktivirati svoje povijesno pravo na cijelu Svetu Geru, cijeli Žumberak i svoju cijelu

Metljiku!

Molimo Boga da do svega toga ne dođe, ali mi Hrvati moramo još više moliti Boga da se naš predsjednik Vlade gosp.Ivica Račan ne pretvori u novog Vladimira Bakarića!!

Naime, povijesno pamćenje nas još nije izdalo. A Bakarić jeste!

Semper Paratus

Ante Rokov Jadrijević

P.S.: Vjesnik je ovo objavio, premda nešto skraćeno. To je bilo njihovo diskreciono pravo.

Nažalost, premijer Ivica Račan se uskoro pretvorio u novog Vladimira Bakarića.

O tome pročitajte nešto više u mojem slijedećem starom članku: Je li Račan bio

drogiran kada je s Drnovšekom potpisao sporazum o Piranskom zalivu?!

A.R.J.

srijeda, 15. listopada 2008.

Gosp. RAČAN, NE IDITE U IZOLU !!

REPETITIO EST MATER STUDIORUM !

* * * * *

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Buje 31. prosinac 2000.g.

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Slobodne Dalmacije

Komu Treba: gosp. Ivici Račanu !

Gosp. RAČAN, NE IDITE U IZOLU !!

Ovih dana sam negdje pročitao vijest da je gosp. Ivica Račan, predsjednik Vlade Republike Hrvatske pozvan u Izolu na sastanak sa slovenačkim predsjednikom Vlade Janezom Drnovšekom i njihovim ministrom vanjskih poslova Dimitrijem Rupelom. S Račanom bi trebao ići i njegov ministar za (tzv.) europske integracije Ivan Jakovčić.

Ima li gore kombinacije od te: Rupel – Jakovčić – Izola ?!

Gosp. Rupel je prije 12 i 13 godina bio glavni urednik ljubljanske Nove revije, čiji je 56.- ti broj bio zabranjen, između ostalog i zato što je u njemu bio objavljen Slovenski nacionalni program, dakle slovenački prilog Memorandumu SANU iz 1986.g. (koji je – nota bene - Slobu Miloševića doveo na vlast u Srbiji). Požurio je, dakle, dr. Dimitrije Rupel da pruži bratsku pomoć Srbiji u komadanju hrvatskog teritorija!!

Danas (28. prosinca 2000.g.) ponovo čitam jednu od bezbrojnih Luncerovih (točnije: Viktor-Vilko Luntzer) jadikovki na račun Hrvata, u Vjesniku s nadnaslovom Još jednom o odnosima Hrvatske i Slovenije: i glavnim naslovom: Što glume političke elite?. Vilko Luncer (kako se sam, kao novinar, tako potpisuje već trideset i više godina) opetovano misli da bi od svih međusobnih hrvatsko-slovenačkih problema trebalo najprije riješiti problem granice u Piranskom zalivu. To, dakle, znači da Hrvatska privremeno (zauvijek?!) zaboravi na problem Ljubljanske banke, problem NE Krško, problem Mokrica, problem Raskrižja, itd.

To je totalna glupost, gosp. Luncer! Odgovarajući Vama, odgovorit ću istovremeno i Predsjedniku republike Slovenije, gosp. Milanu Kučanu. Ne postoji u Piranskom zalivu samo problem katastarskih granica (koje uostalom i nisu bile slovenačke, nego talijansko – hrvatske !! O tome ste prije više od dvije godine mogli nešto više naučiti iz mog velikog članka u Vjesniku, koji je izlazio punih mjesec dana, 13. rujna 1998., te 9. listopada 1998. i 10. listopada 1998.g.). Važnije od katastarskih su narodnosne granice, koje su još 1944.g. bile dogovorene sa SNOS-om (Slovenskim Narodno-Osvobodilnim Svetom). A ta je granica bila – ne u Mlinima i Škudelinu, nego na mostu iznad pravog toka i kod ušća Dragonje – u Sečovlju, kod Premogovnika! Slovenci su desetak godina kasnije, pod vodstvom Kardelja i Kidriča tu granicu na prijevaru pomakli 2 km južnije na kanal Sv. Odorika. A da bi to bilo moguće, Kardelj i Kidrič su se ujedinili s Đilasom i Rankovićem u podmukloj likvidaciji nepopustljivog Andrije Hebranga (koji je – nota bene – bio jednako nepopustljiv i u Bačkoj, Srijemu i Boki Kotorskoj!!).

A još važnija od narodnosne je državna granica!! Tu Slovenci nemaju nikakovih argumenata! Već su nam na prijevaru, koristeći se slabićem i NeHrvatom Vladimirom Bakarićem (i Kupverštajnom!), 1956.g. oteli Hrvatskoj šest crkvenih župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini, sa 34 sela i zaseoka, od kojih su najpoznatiji Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, Sočerga, Gračišće, Črnica, itd. Što bi Vi još htjeli, gosp. Luncer?!

Ako Vi gosp. Luncer još uvijek računate na neko mutno bratstvo i jedinstvo i to čak i nakon deset godina od raspada Jugoslavije – a sve na račun Hrvatske – onda ste Vi osobno nepopravljivi komunistički agitator, koji uporno podcjenjuje nas Hrvate. Znajte da ubuduće među nama više neće biti takve (lažne!) ljubavi, jer su se Slovenci pokazali kao vrlo loši susjedi. Pokazali ste se kao narod koji je u sukobu sa svim svojim susjedima, kao narod koji od svih svojih susjeda želi oteti velike dijelove susjednih, odnosno susjedovih teritorija. Nama ste već oteli našu pokrajinu Metljiku (koju ste na prijevaru preimenovali u svoju Belu Krajinu ), a non-stop nastojite dobiti i čitavu Istru, pa čak i Rijeku. Zaustavio Vas je jedino Franjo Tuđman, a sada se čudite: Što glume političke elite?, očito ciljajući na gosp. Ivicu Račana.

Zaboravljate da Ivica Račan nije isto što i Vladimir Bakarić! Druga su ova vremena!

Najbolje su Vam to, gosp. Luncer, objasnili g. Ivan Gabelica i g. Ivan Slany (26. srpnja 1995.g.: Glasujem za reciprocitet). Gosp. Gabelica vam je 7. ožujka 1998.g. poručio: Slovenci nisu nikakvi prijatelji ! Citiram gosp. Ivana Gabelicu: Moramo biti svijesni da nam Slovenci nisu nikakvi prijatelji. Sjećamo se njihove uloge u Prvoj Jugoslaviji. Bili su suradnici Srba u gušenju hrvatskih nacionalnih težnji. Pa zašto im onda popuštati?

Ako tome dodamo i lukavog Jerneja Kopitara, koji je s himbenim Vukom Karadžićem dijelio hrvatska plemena i sebi uzimao naše kajkavce, te jednako himbenog Franca Miklušića i upornog Franca Kosa (Sve slovenske zemlje, uključujući tu i čitavu Istru i Rijeku, odnosno Reku), ne izostavljajući tu još i Milka Kosa (Zgodovina Slovencev, 1955.g.), te njegovu O starejši slovenski kolonizaciji v Istri, 1954.g., kojoj su kumovali Kardelji i Kidrič (pogotovu glede njihove jagme u Piranskom zalivu!!), ne preostaje nam ništa drugo nego ono što je u Vjesniku napisao gosp. Ivan Slany iz Zagreba: Glasujem za reciprocitet!. Naime, Franjo Tuđman je u znak dobre volje vratio Slovencima njihove vikendice i čitava vikend naselja u Istri, nesmotreno ne insistirajući odmah na recipročnim problemima sa Slovenijom, a zauzvrat nije dobio ama baš ništa – osim noža u leđa! Citiram gosp. Slanyija: Thaler (bivši ministar vanjskih poslova Slovenije, op. A.R.J.) sugerira priznanje naše stare devizne štednje u zamjenu za pravo Slovenije na izlaz na otvoreno more u Piranskom zalivu. Hrvatska je već doista sita prijedloga u kojima se nudi hrvatsko za hrvatsko.

Dakle, gosp. Vilko Luncer sporni problemi očito nisu naši hrvatski problemi: nije to nikakav katastarski problem, nego je to problem jednog zlokobnog mentaliteta! To sam u Vjesniku napisao još 9. listopada 1998.g. i to je Vaš slovenački problem! Hrvatska naprosto ne dozvoljava da joj se podmeću tuđi problemi i tuđe frustracije: kako u Piranskom zalivu, tako i na Prevlaci, a isto tako i u Neumu.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof.

Brtonigla, Istra, Hrvatska

P.S. (31. prosinca 2001.g.): Gosp. Račan, dođite nam u Umag ili Buje, da konačno čujete

et altera pars! Da čujete i ovu našu stranu!

Nažalost, Vjesnik ovo nije objavio, a ovo ovdje je malo poboljšani i prošireni tekst za Slobodnu Dalmaciju, koji je njima očito prekasno stigao. Sigurno su već počeli veliki pritisci na Gl. urednika gosp. Josipa Jovića! Jer istina boli, boli ..., a vlast od nje bježi kao Vrag od tamjana!

No, srećom, Vjesnik je uskoro shvatio gdje je pogriješio. I prihvatio izazov! A.R.J.

* * * * * *

P.S. (2) (15. list. 2008.): Jutros sam se iznenada javio u najbolju emisiju Hrvatskog radija

U mreži Prvog i rekao, odnosno odgovorio slovenačkim pro-fašistima Rupelu i Jelinčiću da Republika Hrvatska nije ta koja prejudicira granice, nego je Slovenija već davno prejudicirala granice s Hrvatskom, a da su tomu dokaz Sveta Gera, Hotize, Murišće, Raskrižje, itd.

A već danas možete na mojem glavnom blogu Semper Paratus Croatiae pročitati u cjelovit odgovor Rupelu i Jelinčiću!

Osim ovoga, uskoro ću – ovih dana – na ovom svom trećem blogu Semper Paratus Prometheus objaviti još nekoliko starih članaka na ovu istu temu. Uostalom, na ovom istom blogu je objavljen moj najopširniji članak o tzv. problemu Piranskog zaliva, pod naslovom: Zašto su se Granić i Frlec složili da se o ničemu nisu mogli složiti – od prije dvije godine. Ponavljanje je majka znanja!

A.R.J.

ponedjeljak, 13. listopada 2008.

NOVI IZBORNI ZAKON IZNIJETI NA NARODNI REFERENDUM !

REPETITIO EST MATER STUDIORUM!

Uvodna napomena (12. list. 2008.g.): kroz šest ili osam mjeseci u Hrvatskoj će se održati novi izbori za lokalnu samoupravu, a Hrvatska još ni izdaleka nema u pripremi (obećani!) novi izborni zakon. A nema ni (obećano!) novo i stalno Državno izborno povjerenstvo. Nimalo slučajno. Tko još pamti bezbrojna i neispunjena Sanaderova obećanja? Stoga, evo jednog dobrog podsjetnika na neke prethodne izborne podvale glavnog Zloduha HDZ-a i Hrvatskog Sabora – Vladimira Šeksa.

A.R.J.

* * * * * *

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula / Brtonigla 21. ožujak 1999.g.

gosp. Andriji Rebroviću

predsjedniku ogranka Liberalne stranke Pula

(za gosp. Vladu Gotovca)


NOVI IZBORNI ZAKON IZNIJETI NA NARODNI REFERENDUM !

Gospodin Vladimir Šeks nam opet sprema jedan svoj prljavi izbornji inženjering, po kojemu bi oronuli HDZ na prijevaru svoju „većinu“ od 25 posto izbornih glasova pretvorio u 51-postotnu saborsku većinu. U tome će mu obilato pripomoći već zloglasna „Lista za dijasporu, koju mi u pulskom ogranku Liberalne stranke već duže vrijeme nazivamo „Hercegovačka lista“. Pripomoći će mu i prekrajanje izbornih jedinica, po uzoru na Srbiju na istoku, odnosno po uzoru na njihove gedže zloglasnog Milana Stojadinovića, Dragišu Cvetkovića, Aleksandra Cincar-Markovića i brojne druge hadezenjarske uzore preko Drine. Uostalom, Šeks je to već isprobao na prošlim izborima, 30. list. 1995.g., kada je dio Istre birao zastupnike u Saboru iz Rijeke, a dio Riječana birao zastupnike u Saboru iz Istre (s kojima nisu dijelili gotovo nikakve egzistencijalne probleme). Čak su i neki hrvatski otoci bili povezani tim izbornim zakonom sa Slavonijom, tako da su neki Slavonci birali Lošinjcima i Cresanima zastupnike u Hrvatskom Saboru!

Dakle, Šeks se u svemu ugledao na spomenute srpske gedže iz Srbije na istoku!

Hoće li nam se naša ružna povijest i ovaj put ponoviti?

Gospodin Vladimir Šeks, uz pomoć svoje poluprivatne radne skupine za izradu izbornog zakonodavstva, priprema nam još jedan antidemokratski, t.j. nepošteni izborni zakon. Nažalost, nitko se još ne bavi načinom njegovog donošenja. Po svemu sudeći to će biti izvedeno u Šeksovom Saboru. A to je najgore i najspornije. Naš Sabor je strašno nedemokratski, što se dokazalo već bezbroj puta! Nedemokratski je skrojen i nedemokratski se ponaša, te se tom i takvom „Saboru“ ne može i ne smije prepustiti donošenje jednog takvog ključnog zakona. Jesmo li već zaboravili kako je taj i takav Sabor glatko i bez pol muke odobrio čudni Washingtonski sporazum i još čudniji Daytonski sporazum. A ta dva sporazuma je potom Šeksov Sabor svojski izigravao na sto i jedan način.Dakle, taj i takav Šeksov Sabor je najprije poklanjao Luku Ploče i Prevlaku, da bi se potom svojski koprcao i opirao sprovođenju svojih vlastitih odluka, odnosno zakona. Ukratko, taj i takav Šeksov „Sabor“ ne može i ne smije biti glavni donositelj Odluke o novom izbornom Zakonu! To mora odlučiti čitav narod – na velikom narodnom referendumu.

A na tom narodnom referendumu moraju biti postavljena barem dva krucijalna pitanja:

1. – Jeste li ZA ili PROTIV ovakvog izbornog zakona?;

2. – Jeste li ZA ili PROTIV samo deset izbornih jedinica?.

* * * * * *

Najspornija je tzv. „Lista za dijasporu“ i to prije svega zbog načina na koji se bira. Hrvatska oporba bi morala predložiti da ta lista bude propisana globalno: na primjer da dva zastupnika dođu iz Južne Amerike, dva iz Australije i Novog Zelanda, dva iz Sjeverne Amerike, jedan iz Njemačke, jedan iz ostatka Europe, jedan iz Sarajeva i Lašve, jedan iz Bos. Posavine i na kraju, jedan iz Hercegovine. To bi činilo 12 zastupnika. Moglo bi i samo polovicu od toga, ali po istom principu. To bi tek bila prava „Lista za dijasporu“ – globalna, a ne samo hercegovačka!

Drugi je problem spriječiti da glas u dijaspori ne vrijedi pet do šest puta više od glasa u Domovini. A upravo to se bilo dogodilo prije četiri godine – 30. list. 1995.g.

Nadalje, novi izborni zakon bi morao biti donijet najmanje tri mjeseca prije izbora. Time bi se unaprijed spriječio prljavi izborni inženjering gosp. Vladimira Šeksa.

Bilo bi dobro da se novi izborni zakon donese s načelom apsolutne većine (dakle dvokružni izborni sustav) kao na prvim demokratskim izborima u svibnju 1990.g. Time bi se spriječilo da se netko – kao na primjer gosp. Dario Vukić ili gosp. Šime Đodan – progura u Sabor unatoč protivljenju 76,4 posto glasova u Dubrovniku ili 81,5 posto glasova u Rijeci.

Dakle, novi izborni zakon je (i mora biti!!) stožerni zakon demokracije i conditio sine qua non bilo kakvih novih izbora. Jer izborni zakon određuje tip demokracije u svakoj državi, a ovo što mi u Hrvatskoj imamo posljednjih sedam godina je tipična balkanska i bizantijska oligarhijska demokracija, dakle despocija. Paradoksalno ili ne – stranačka despocija!

Uostalom, sve ovo je već stavljeno pred oligarhiju HDZ-a u onih 20-tak krucijalnih uvjeta Vijeća Europe prije tri i pol godine (uoči Daytona), kojih se Pantovščak nije držao, pa zbog toga sve češće traži svoje nove saveznike u Ankari i Moskvi.

Naš stav u ogranku Liberalne stranke u Puli jest da se izborne jedinice moraju poklapati s granicama županija, jer hrvatski građani u njihovim okvirima rješavaju svoje glavne egzistencijalne i životne probleme, te bi bilo pošteno da u njima rješavaju i svoje političke probleme zastupanja u Saboru..

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof., Pula

P.S. (12. list. 2008.g.): Spomenutoj „Hercegovačkoj listi“ je šugavi Račanov ministar vanjskih

poslova Tonino Picula suprostavio još goru „četničku listu“, kojoj je ministar graditeljstva Rade Čačić obnovio čak 35.000 kuća. Tako izbjegli četnici i njihovi jataci ujutro glasuju u Banja Luki, Drvaru, Bos. Grahovu (itd.), te Beogradu, Novom Sadu (itd)., a popodne u Kninu, Benkovcu Kistanjama, Obrovcu, itd.

A na posljednjih parlamentarnim izborima u Hrvatskoj jedan „manjinac“ je kao saborski zastupnik ušao u Hrvatski Sabor sa svega 306 glasova, jedna „manjinka“ sa svega 684 glasa, jedan Musliman sa svega 1348 glasova. Tako neke manjine imaju i do trideset puta veće pravo izbornog glasa, a Pravoslavci dva i pol puta veće od nas Hrvata. Ima li igdje na svijetu veće nepravde. I još se „manjinci“ bune i traže još i dvostruko pravo glasa!

Hoće li nam se sve to ponoviti i kroz 6-8 mjeseci? Jamačno hoće – ako na vrijeme ne dignemo svoj glas protiv tih i sličnih „pravnih“ svinjarija Vladimira Šeksa! Stoga ja prvi dižem svoj glas i počinjem svoju medijsku kampanju protiv toga!

A.R.J.

četvrtak, 9. listopada 2008.

ZA KIM ZVONI JELENA LOVRIĆ ?

REPETITIO EST MATER STUDIORUM !

(povodom brutalnog ubojstva mlade Ivane Hodak, 6. list. 2008.g.)

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula / Brtonigla 10. siječnja 2001.

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Slobodne Dalmacije

Uredništvu Hrvatskog slova

ZA KIM ZVONI JELENA LOVRIĆ ?

(dokle god ona o nama govorila laži,

mi ćemo o njoj govoriti istinu!)

Malo je razloga zbog kojih sam prije mjesec dana ponovo počeo čitati Vjesnik: zbog državnih natječaja, zbog rubrike Iz domaćeg tiska i zbog rubrike pisma čitatelja (jer čitatelji su ipak najbolji novinari! Čast pojedinim novinarima, ali još drži aforizam pokojnog Duška Radovića: poznato je da novinari malo znaju, a i to što znaju nije ono što bi trebali da znaju!

* * * * * *

Pročitao sam u današnjem Vjesniku (10. siječnja 2001.g.) tekst Pištoljeros Hrvatska, novinarke riječkog Novog lista, nama dobro znane Jelene Lovrić, prenešen u Vjesnikovoj rubrici

Iz domaćeg tiska. Tko o čemu, a Jelena Lovrić po stoti put o ubojstvu Milana Levara

Udarna je njena prva rečenica (citiram): Ubojice Milana Levara još nisu poznate, kao što ni HDZ-ova vlast nikada nije pronašla ubojice Milana Krivokuće i sličnih nepodobnika, koje su njeni eskadroni smrti slali na drugi svijet.

Dakle, po Jeleni Lovrić, ni manje ni više nego eskadroni smrti !??

Nije, nego! Nisu tobožnji eskadroni smrti bili (samo) HDZ-ovi, nego još više Manolićevi i Mesićevi! Oni su ubijali samo onda kada su na vlasti bili Manolić i Mesić i njihovi udbaški pajdaši, recimo Josip Boljkovac, Franjo Vugrinec, Josip Perković, Milan Brezak, Božo Kovačević i mnogi drugi, koji i danas rade za Pantovščak. Nije nimalo slučajno da je Milan Levar ubijen tek kada su se njih dvojica – Mesić i Manolić vratili na vlast, t.j. na Pantovščak!!

Razloge zbog kojih je Milan Levar ubijen, ja sam djelomično već opisao u Slobodnoj Dalmaciji (Gl. urednika Josipa Jovića) u listopadu prošle godine – dakle, prije skoro godinu dana, ali je to još bolje opisao dr. Zoran Božić u Hrvatskom slovu mjesec dana kasnije, a fenomenalno dobro 13. prosinca 2000.g. u Slobodnoj Dalmaciji, u tekstu s nadnaslovom: Otvoreno pismo HHO-u u povodu dodjele godišnje nagrade Leonu Levaru, sinu poginulog samozvanog Haaškog svjedoka Milana Levara.

Uostalom, valja ponovo upozoriti zaboravnu hrvatsku javnost da je visoki dužnosnik UDBE, opskurni Franjo Vugrinec, održao tajni sastanak sa svojim agentima (Levar, Bando, Ropac i dr.) u Gospiću ujesen 1991.g. i to netom nakon što su 36 HOS-ovaca i Mirko Norac, kao zapovjednik 118. brigade, obranili grad od napada srpskih četnika iz obližnje Obradovića varoši! Je li među njima – agentima Franje Vugrinca – bila ruka koja je ubila Milana Levara?!

Siguran sam da je Jelena Lovrić sve ono gore spomenuto pročitala, ali ona svejedno ostaje vjerna svojem mladenačkom „informbiranju“, t.j. biranju informacija po načelu svoje stare podobnosti, prešućujući sve ono što nije u skladu s njenim okorjelim mentalnim sklopom bivše komsomolke, odnosno skojevke.

A što se tiče ubojstva Milana Krivokuće (koje je mene osobno veoma ozlojedilo), Jeleni Lovrić je vrlo dobro poznata osoba koja je to ubojstvo zataškala! To je Vladimir Šeks, također bivši suradnik UDBE, koji je deset godina bio glavni Zloduh Hrvatskog Sabora, a danas je glavni Zloduh HDZ-a. Zašto njega jelena Lovrić štedi? Boji li se i ona nekadašnjih Manolićevih eskadrona smrti, odnosno njegovih i Šeksovih pištoljerosa Hrvatske ?!

Ante Rokov Jadrijević, Pula

P.S. (7. list. 2008.): Ovo Vjesnik i Hrvatsko slovo nisu htjeli ili nisu smjeli objaviti. A gosp.

Josipa Jovića su smjenili s položaja Glavnog urednika Slobodne Dalmacije.

ponedjeljak, 6. listopada 2008.

ŠNAJDER BRODI „TRAGOM CRVENE VJEŠTICE“

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 10. nov. 1998.

Uredništvu Novog lista,

Uredništvu Vjesnika

ŠNAJDER BRODI „TRAGOM CRVENE VJEŠTICE“

„Jedna bi propovijed mogla postati smrtonosna fetva, a književnik Slobodan Šnajder – hrvatski Rushdie“. Ni manje, ni više, nego tako počinje svoju redovitu kolumnu subotom Jelena Lovrić, u Riječkom Novom listu od 30. listopada 1998.g.

Ta njena otrovna strijelica je odapeta na nadbiskupa riječko-senjskog mons. Antona Tamaruta, povodom njegove propovijedi u katedrali Svetog Vida, zaštitnika grada Rijeke, u kojoj se osvrće na činjenicu da riječki gradonačelnik Slavko Linić na čelo riječkog kazališta Ivana pl. Zajca dovodi Slobodana Šnajdera, stalnog kolumnista Novog lista, a Šnajder se nedavno žestoko okomio na beatifikaciju pokojnoga kardinala Alojzija Stepinca.

Šnajder je u poznatoj beogradskoj agit-propovskoj maniri ponovio tisuću puta ponovljenu srpsku laž da se pokojni zagrebački nadbiskup „nedovoljno odlučno i konzekventno opirao nakaradnim zakonima i strašnim zlodjelima NDH; da je u ime hrvatske države previše šutio, te da stoga ne može predstavljati nikakvu moralnu vertikalu“ (završen citat). Zato Šnajder Stepinčevo proglašenje blaženikom smatra pogreškom.

A Jelena Lovrić konstatira da je Šnajder – ispisujući svoju ( stalnu !) kolumnu, izložio svoj osobni stav prema novo-proglašenom katoličkom blaženiku.

Međutim, Jeleni Lovrić je savršeno dobro poznato dugogodišnje pisanje Slobodana Šnajdera u Novom listu, u kojem on – gle slučajnosti! – godinama ima rezerviranu cijelu jednu stranicu – jedanput tjedno!

Tako veliki prostor Novi list ne poklanja nekomu da bi u njemu iznosio svoje osobne stavove! Kao što, uostalom, ni Jelena Lovrić ne dobiva subotom udarnu kolumnu Novog lista za svoje privatne stavove !

.... (cenzurirano) ....

Dakako, u svemu tome ima jedna tajna veza, bolje rečeno jedna stara pupčana vrpca, koja kao crvena nit povezuje sve hrvatske crvene vještice i sve hrvatske orjunaše, kao i sve srpske janjičare.

A ni Rijeka nije izabrana nimalo slučajno! Još manje riječki Novi list, u kojem je raspored snaga ostao manje-više isti kao na početku 1990.g., prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj..... (cenzurirano nabrajanje imena i funkcija).....

Jeleni Lovrić je svakako dobro poznata činjenica da na Šnajderovo pisanje nisu uglavnom dopuštena javna reagiranja (objavljeno je jedno, i to jedno od najblažih!).

Mnogi moji prijašnji suradnici iz mog lista „Hrvatska Rijeka“ s početka 1991.g. potvrdili su mi da im je njihova pisma pokojni Veljko Vičević bacao u koš, čime se na najbolji način potvrdila „nezavisnost Novog lista! Nije bilo objavljeno ni moje jedno reagiranje („Šnajderove narcističke rane“).

Jeleni Lovrić je isto tako dobro poznato da netko (kao Šnajder) ne može biti unutrašnji emigrant, a istovremeno u tiražnom Novom listu posjedovati cijelu jednu stranicu tjedno! ...... (cenzurirano).... Jelena Lovrić rado miješa jabuke s krumpirima, pokušavajući svojim čitateljima sve to prodati kao prvoklasne jabuke.

Rado Jelena Lovrić barata svojim bogatim repertoarom poluistina, znajući vrlo dobro (a za to se vjerojatno i dopunski „školovala“!) da je poluistine daleko teže otkriti nego laži, jer podrazumijeva gotovo isto poznavanje relevantnih činjenica i računajući na svoju veliku prednost u dostupu k izvorima ingormacija.

.... (cenzurirano) .... A glede uvodno spomenute Stepinčeve „šutnje“, najbolji odgovor Jelena Lovrić može naći u sjajnom pismu prof. Dubravka Heinricha iz Karlovca, objavljenom u Vjesniku 8. listopada ove 1988.g. Navest ću samo ovaj odlomak: Drugo, oni zaboravljaju da je nadbiskup Stepinac bio svećenik, a ne general. On je kao takav i kao čovjek učinio što je mogao, o tome su priznanja javna.... To blijedi pred činjenicom što nije izašao na Jelačić plac i od tamo napao Hitlera.

..... (cenzurirano)....

Ante Rokov Jadrijević

Brtonigla

P.S.: (5. list. 2008.): Novi list ovo nije objavio. Vjesnik je objavio, ali jako cenzurirano i to na čak

12 mjesta, dakle oko 50 posto. Inače, originalni tekst je izgubljen.

A.R.J.