srijeda, 25. veljače 2009.

U školstvu umjesto reforme treba provesti racionalizaciju

Ante Rokov Jadrijević, prof., dipl. ing. Pula / Brtonigla 31. ožujka 2001.

Uredništvu „Vjesnika“ Komu Treba: gosp. Ivici Račanu

U školstvu umjesto reforme

treba provesti racionalizaciju

(Gospodine Račan: ukinite ministarstvo školstva!!)

Uvodna napomena: „Vjesnik je ovaj tekst objavio gotovo u cijelosti (4. travnja 2001.g.), osim devet manjih ili većih „skraćivanja“, recimo to „cenzura“. Stoga će ovdje biti dat originalni tekst. A današnji razlog (veljača 2009.g.!!) za ponovno objavljivanje ovog teksta jest taj što se stanje u našem školstvu nije nimalo poboljšalo, štoviše pogoršalo se, pogotovu zbog loše i dekadentne pedagoške paradigme, ako ikakva pedagogija još i postoji u našim školama. Raspad sistema je počeo s Račanovim ministrom školstva dr. Vladimirom Strugarem (inače po struci pedagogom!!), a strmoglavio se s ovim vrlo „čudnim“ Sanaderovim ministrom, koga učenici javno etiketiraju „Dr. Zamorcem“.

A evo kako i zašto je sve to počelo......

· * * * *

·

Dakle, Repetitium est magistra vitae!

Profesor sam u srednjoj školi tek 11 godina, a prije toga sam bio tehničar, potom inženjer, te pomorski časnik na više od dvadeset stranih brodova. Pogađate, imam više od 60 godina života i 40 godina radnog iskustva.

Dakle, u posljednjih 11 godina predavao sam već preko 25 različitih stručnih predmeta! Otprilike, svake godine tri nova predmeta, od kojih polovicu uopće nisam ni studirao - u svoje vrijeme. Trenutno predajem „svega“ šest stručnih predmeta. Međutim, već na jesen ću morati ponovo predavati 10 ili 11 predmeta, kako bi ispunio „novu“ ministrovu normu.

Bio sam žestok kritičar ministrice Ljilje Vokić, toliko žestok da mi je ona dvaput uručila otkaze (u Srednjoj školi u Bujama i Srednjoj školi u Buzetu). Pa ipak, kada je danas usporedim s ovim novim ministrom školstva dr. Vladimirom Strugarom, ona je još bila i dobra! Daleko bolja od dr. Strugara! Naime, i iznad nje je bio neki Bog, makar i onaj s Pantovščaka, pa ako nisi mogao uvjeriti nju (a to doista nije mogao nitko normalan!), moglo se nekako uvjeriti onog Boga s Pantovščaka, ma kako on bio onako mrgudan - i tako smo se ipak nekako kretali naprijed.

Naprotiv, od ovog novog ministra školstva baš nikakve koristi, a isto toliko i od njegovog glomaznog ministarstva. Odatle nam dolaze samo bezbrojne nebuloze i brojne bolesne „vizije“, koje služe samo tome da stvore privid da se u tom ministarstvu nešto važno i mudro radi. Spominju nam nekakvu Internatizaciju naših škola, informatizaciju, uvođenje Crosnet-a, i ostale bla-bla štorije sličnog tipa. Ma, čime ćemo mi to ići na Internet? Valjda s krumpirima, jedino još toga imamo! Nećemo valjda s ovim prastarim 386-icama i 486-icama? Ima li gosp. ministar dr. Strugar uopće pojma s kakvim mi računalima raspolažemo? Ima li on pojma koliko škola (osim onih Vokićkinih Potemkinovih škola, napr. u Pazinu i Požegi) uopće i ima računala? Je li On ikada naredio popis računala u našim srednjim i osnovnim školama? Koliko ja znam - nije nikada! Pa na temelju čega onda stalno daje takve besmislene izjave?

Moj razred su dečki treće godine Tehničke škole Pula, usmjerenja tehničar za računalstvo (i elektroniku). U prvoj godini su imali svega dva sata računalstva, a budući da su bili podijeljeni u dvije (vježbene) grupe, imali su svega jedan sat računalstva tjedno! K tome, trećina računala uvijek u kvaru (divlji programi, prepuni virusa, operativni sistem se ne može podići, aplikacijski programi također teško upotrebljivi, itd., itd. Dio učenika uči njemački jezik (računalci!?), a ostatak ima svega dva sata engleskog, premda je njima engleski jezik osnovni alat u računalstvu!

I tako ćemo mi - po ovom ministru - internetizirati naše srednje školstvo?!

Bože nas sačuvaj takve internetizacije!!

A sada će nam ovaj novi ministar ukinuti i bonus (2 sata) za razredništvo. Ima li itko u ovoj Račanovoj Vladi da vrisne protiv toga?! Ministar Strugar je doktorirao baš pedagogiju. Da, ali kakvu? Očito pedocentričnu, dakle „žensku pedagogiju“(moja etiketa!). Znate ono: „Dijete je centar svemira“! Ili ono: „Stoljeće djeteta“ (Amerikanke Ellen Key, 1900.g.). Ili pak „Slobodna djeca Summerhilla“ A. S. Neila iz 1921.g. Znate ono: “Stvoriti školu koja odgovara djetetu, a ne dijete koje odgovara školi“. Pa onda, pohađanje nastave u takvoj školi nije obavezno. A i raspored sati važi samo za nastavnike, ali nije obavezan za učenike. Disciplina nije poželjna, a kažnjavanje djece (t.j. ocjenji-vanje, ispitivanje i slične torture) ni slučajno! Takvih smo se priča naslušali na početku mandata dr. Strugara i njegovih savjetnika, takve teorije po novinama uporno zastupaju dra. Mira Čudina-Obradović i dr. Milan Matijević, profesor Učiteljske akademije u Zagrebu. „Osnovna škola 9 godina, s jedinicom se prolazi“, prijedlog je našeg vrlog ministarstva školstva, od 5. travnja 2000.g., „s tim da je ocjena jedinica prolazna i ne zahtijeva nikakve dodatne mjere , osim što se učenik može prijaviti za popravak ukoliko želi ispraviti jedinicu za bolju ocjenu“. Dakle, a ako ne želi...??

Isuse, Bože, kolika briga za slabe i naročito za loše učenike!? S takvima mi profesori gubimo i po dvije trećine svog vremena i energije. Oni nam ometaju nastavu, oni nam ne daju da predajemo, stalno upadaju u riječ i priječe nam bilo kakvu konstruktivnu i uljudnu komunikaciju s dobrim učenicima. Loši učenici su super-zaštićeni! A dobri učenici su nam super-zakinuti. I to naše bolesne pedagogije štite svom snagom! Koga je uopće briga za kvalitet. Evo još jednom citiram našeg novog ministra školstva: „I za srednje škole kao i za osnovne važi princip prolaznosti jedinice, A na popravne rokove izlaze učenici jedino ako to žele“ (5. lipnja 2000.godine).

Budući da se takve i slične imbecilije uporno ponavljaju, ja ću ih odmah u startu oboriti prirodnim argumentima. Nije dijete centar svemira, nego je to Čovjek. I to ne bilo kakav Čovjek, nego Čovjek koji se izgradio na sliku i priliku Božju! Na sliku i priliku Dobrog Boga, a ne Sathana! Ne Šejtana. Ne Ahrimana. A baš zato je ljudska civilizacija izmislila i stvorila škole. Da od djeteta stvori Čovjeka. Da dijete od malena usmjeri u pravom smjeru: u pravcu Božjeg Čovjeka. I da ga prilagodi društvu, odnosno vanjskom svijetu, u kojem će živjeti kada odraste, kad izađe ispod majčinog skuta, kad se zaposli i kad počne tražiti svoju životnu družicu, itd. Dakle, da se osposobi za životnu borbu, a ne da doživotno ostane ispod roditeljskog staklenog zvona!

Odgoj djece nikad nije bio lak posao, ali otkad je nastupilo ono već spomenuto i vrlo šašavo „Stoljeće djeteta“ (Ellen Key, 1900.g.), odnosno odkad je započela tzv. „Emancipacija žena“, taj posao je postajao sve teži, da bi danas postao već neizdržljiv. Djeca su postala super-zaštićena, a uz to je njihovim mamama i tatama dato pravo da se mješaju i u ŠKOLSKI ODGOJ DJETETA, odnosno cijelog razreda, pa čak i cijele škole!

Kakva glupost: da majka koja nije znala odgojiti svoje vlastito dijete,

dobiva pravo da se miješa u odgoj tuđe i mnogo bolje odgojene djece?!

Dakle, danas je teško odgojiti jedno dijete, a kamo li 30-tak djece (razredništvo), ili 200 djece (u ostalim razredima). Biti razrednik je danas najteži „predmet“ u školi. Teži nego dva-tri druga nastavna predmeta. A naš novi ministar dr. Strugar i dalje drži da mi profesori to moramo raditi (komunistički) „dobrovoljno“. Neka nam to na svom primjeru i primjeru svojih 290 savjetnika i službenika to pokaže, naime neka i oni jedan mjesec u godini odrade badava! A to bi mogla i ova Vlada, pa čak i cijeli Hrvatski Sabor! Hajde, dajte nam lični primjer, ako ste toliko pametni!

Podsjećam još jednom: ministrica Ljilja Vokić je morala odobriti tzv. bonus, nakon niza mojih oštrih tekstova u dnevnom tisku ( na primjer u „Vjesniku“ od 27. travnja 1994.g. i „Glasu Istre“ od 14. lipnja 1995.g., a i niza drugih), koji su me koštali ona dva otkaza. Normalan čovjek bi očekivao da smo pametniji danas nego jučer, ali ova nova Vlada kao da nas uvjerava suprotno. Moramo li sa svakom novom Vladom sve započinjati ispočetka? Mora li se ova Vlada igrati one stare Čkaljine i Gutine igrice: „Sami sebe saplićemo, sami sebe rasplićemo“? Ili je sve ovo naprosto obično bacanje prašine u oči?

Vjerujem da je ipak najbolje da gosp. Ivica Račan, predsjednik Vlade R.H. naprosto raspusti ministarstvo prosvjete i školstva i taj posao povjeri trojici ili petorici povjere-nika, i to potpuno novih ljudi iz struke, koji bi kroz šest mjeseci formirali potpuno novo ministarstvo i to sa samo 30 posto sadašnjeg broja ljudi - i s novim ljudima. Vrijeme je da se učini kraj svim ovim beskrajnim konfuzijama u tom zlosretnom ministarstvu!

Gosp. Račan, Vi ste se dosad pokazali dovoljno razumnim i mudrim da ne povlačite ishitrene poteze. Molim Vas da nas stare profesore ostavite tu gdje smo bili posljednje tri godine. Ako ja kao profesor idem na seminar senzorike u Zagreb, s dnevnicom od svega 123 kune, a neka državna službenica na seminar MS-Office 2000 s dnevnicom od 170 kuna, onda znate gdje treba učiniti carski rez: nikako u školstvu ili zdravstvu, jer mi ne možemo niže pasti, a da ne padne i vitalni kvalitet cijele nacije i države! Pogledajte što je kao jedan od dva najvažnija američka prioriteta zacrtao novi američki predsjednik gosp. George W. Bush: racionalizaciju ( a ne reformu!) školstva. Traži se kvalitet, a ne žongliranje s velikim brojevima!

Još samo ovaj argument: učenici su nam veoma preopterećeni. A zašto? Zato što netko u našem ministarstvu ne zna racionalizirati školski sistem! Izračunao sam da je u mojem (stručnom, odnosno strukovnom) razredu, omjer stručnih i općih predmeta svega 55 : 45 posto. Ako se učenik odlučio biti tehničarem, onda ga treba rasteretiti barem 30 posto općih predmeta. Moji mladi računalci u trećoj godini nemaju ni jedan sat računalstva! Nevjerovatno, ali istinito!

Stoga gosp. Račan, ukinite naše ministarstvo prosvjete i školstva. Ovako kakvo je ono ničemu ne služi!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof.

P.S.: Dva mjeseca nkon objave ovog pisma u „Vjesniku“ naša Tehnička škola Pula dobila je od ministarstva prosvjete i školstva čak 14 novih računala najnovije generacije. A uskoro smo dobili i potpuno novi kabinet računalstva i CNC-strojeva. Dakle,.ovo pismo je probudilo ministarstva prosvjete i školstva. A to su mogli učiniti i sami.

A.R.J.

utorak, 17. veljače 2009.

ZAŠTO JE KUNA TOLIKO „JAKA“

Ante Rokov Jadrijević, Pula 17. lipnja 2001.

Uredništvu „Vjesnika“ Komu Treba: gosp. Ivici Račanu

ZAŠTO JE KUNA TOLIKO „JAKA“

Da je kunu trebalo odavno devalvirati, govorila je velika većina naših ljudi zdrava razuma (common sense!). I ja sam uredno o tome svake godine davao u javnost svoje mišljenje, otprilike uvijek 2-3 tjedna pred Uskrs. Zašto baš pred Uskrs? Zato što je to najbolji indikator predstojeće turističke sezone, koja je nama Hrvatima još jedini veliki „proizvod“ koji možemo „izvoziti“ u Europu i Ameriku. Ništa se drugo više ne isplati proizvoditi u Hrvatskoj, čak ni pšenicu, ni mlijeko, ni meso, i t. d. O čudne li zemlje (Hrvatske)!

Jedina isplativa stvar za dosadašnje hrvatske Vlade u posljednjih deset godina bila je „sanirati“ banke, pa ih potom prodavati strancima u trećinu cijene - same sanacije! I graditi nogometne stadione! I brbljati kojekakve gluposti („nebuloze“) o vječitoj reformi školstva.

Zašto se u Hrvatskoj više ne isplati proizvoditi pšenicu, mlijeko, meso voće, žarulje,

i t. d.? Naravno, zbog „svjetske cijene“ pšenice, mlijeka, mesa, žarulja, i t. d. Međutim, za kunu očito ne važi ta toliko hvaljena „svjetska cijena“. Njena vrijednost (ili bezvrijednost!) se ne mjeri svjetskom cijenom, nego cijenom naše nesposobnosti da se konačno i radikalno uhvatimo u koštac s ključnim problemom funkcioniranja naše Države i našeg gospodarstva. Zato je kod nas i moguć paradoks da „vrijednost“ kune raste, a vrijednost DEM pada. Njemačka privreda je u stalnom usponu, a naša je u stalnom padu, pa ipak nam se uporno nameće i održava gore spomenuti paradoks.

Dakle, naša Država, odnosno državna vlast funkcionira na jedan vrlo lijen način: na uvozu svega i svačega. Uvoznu robu je prilično lako ocariniti i eto ti državnog budžeta (upravo to sada - 2009.g. čini Sanaderova Vlada, op. A.R.J.)!! Mnogo je teže s izvozom: njega još moraš i subvencionirati! Recimo kao Francuzi svoju poljoprivredu. Slično tomu i Italija i Velika Britanija. I s njima (za račun SAD) ratuje Međunarodni monetarni fond (MMF): nastoji skršiti sjajnu francusku poljoprivredu i otvoriti brešu za prodor jeftinije američke hrane, naročito žita i govedine.

I kod nas sve vedri i oblači MMF. Gospodin Račan, predsjednik naše Vlade kao da još nije shvatio zbog čega je izgubio nedavne lokalne izbore: zato što je preveliki taoc tzv. međunarodne zajednice (bolje rečeno MMF-a, Svjetske banke, kojekakvih i premnogih američkih agencija, kao i značajnog dijela Europe, koji nam dijeli lekcije o stvarima koje kod njih manje štimaju nego kod nas (primjerice francuski dio Baskije, Korzika, Furlanija, Sjeverna Irska, dakle najblesavije europske priče o manjinskim pravima, dvojezičnosti,

i t. d.). Račan je izbore izgubio na temi Domovinskog rata, na „Slobodnoj Dalmaciji“ (smjenjenog glavnog urednika gosp. Josipa Jovića), na razoružanju HVO i Hercegovačkoj banki, te na jednostranom Haaškom sudu. Slijedeće izbore će jamačno izgubiti na (prejakoj) kuni i MMF-u, koji uporno blebeće da su naše (profesorske) plaće previsoke. Pa što s tim: i naše su cijene previsoke. I državna birokracija nam je prevelika i preskupa. A najskuplji nam je MMF - koji nezdravo insistira na prejakoj kuni. Dakako, sebi u korist!

Zato, gosp. Račane, prihvatite se pravog posla, a MMF stavite na led !!

Ovu Državu treba snažno debirokratizirati; otpustiti polovicu državne birokracije, hitno ukinuti loše, suvišne i glomazne zakone.

Ante Rokov Jadrijević

petak, 13. veljače 2009.

PREPOLOVITI DRŽAVNU ADMINISTRACIJU I VRIJEDNOST KUNE

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Pula / Brtonigla 08. siječanj 2001.

Uredništvu „Vjesnika

PREPOLOVITI DRŽAVNU ADMINISTRACIJU I

PREPOLOVITI VRIJEDNOST KUNE !!

(To nam je sada jedini spas !)

Uvodna napomena: Uredništvo „Vjesnika“ je ovaj tekst gotovo u cijelosti objavilo- još početkom davne 2001.g. A danas, u veljači 2009.g., potvrđuje se u cijelosti i svjedoči o glupo utrošenom vremenu „malograđanskih parada imbecilnosti“(citiram Marxa!) Račanove i Sanaderove Vlade.

Čestitam Vašem čitatelju mr. sci. Lucianu Lukšiću iz Zagreba na njegovom tekstu (pismu) „Još jednom o 'digni-tetu' ili tko živi u oblacima“, u kojem je sjajno „secirao“ nesposobnost, licemjrje, pa čak i bezobrazluk potpredsjednice Vlade R.H. gđe Željke Antunović. Izvrsno, pet plus!

Jedino, negdje pri kraju, gosp. Lukšić navodeći primjer nekih zapadnoeuropskih „socijalnih demagogija“, ispustio je jedan važan detalj: Hrvatska nažalost oporezuje svoje najbogatije glasače sa samo 35 posto, dok svoje najbogatije glasače Njemačka oporezuje sa 48,5 posto, Austrija sa 50 posto, Belgija sa 55 posto, Španija sa 58 posto, a Nizozemska čak sa 60 posto.

Međutim, istini za volju, tu veliku grešku nije napravila ova Račanova Vlada! To je učinio Hrvoje Šarinić još krajem ljeta 1992.g., kad je njegova Vlada drastično smanjila tzv. progresivni porez na najviše plaće u državi sa (čak!) 74 posto na svega 2 posto!! Tako su i čistačice i njihovi direktori, prepotentno odmah nazvani „menadžeri“, plaćali isti procent poreza! Tu je bio početak „Tuđmanomike“!

Osobno zamjeram gosp. Račanu, što nakon pobjede na izborima od 3. siječnja 2.000-te godine nije po najkraćem postupku - makar i revolucionarnom - naprosto poništio sve socijalne idiotarije HDZ-a. Mogao je smjesta ukinuti sve te lažne (soc) „menadžere“, na primjer. Sve one koji u - od države saniranim poduzećima - primaju i po dva i više puta veće plaće od predsjednika Vlade.

Međutim, još nije prekasno!

Gosp. Račan i njegovi ministri ne bi nipošto mjeli biti marionete MMF-a (Međunarod-nog monetarnog fonda)! Oni nisu smjeli dopustiti da naš državni proračun odobrava ili osporava MMF, nego Hrvatski Sabor. To je načelno pitanje, a od najzdravijih načela ne bi se smjelo odstupati. Poznato je da je MMF u (striktnom) načelu protiv devalvacija domaćih valuta. Normalno, jer on zastupa interese velikih multinacionalnih kompanija i banaka, što znači da je u službi širenja njihovih tržišta. Izvoznih. I finacijskih. Ukratko, kako je to lijepo rekao mr. sci. Luciano Lukšić iz Zagreba, MF je u službi financ-kapitalizma. Odnosno diktaturi Svjetske zeleno-žute lihvarske internacionale. To je potvrdio i gosp. Hans Flickenschield, voditelj misije MMF-a za Hrvatsku, na svojoj konferenciji za tisak dne 10. studenog 2.000.g. u Zagrebu, koji je tada svojim podlim „optimizmom“ podhranjivao Račanovu Vladu, kako navodno proizvodnja i izvoz rastu (a upravo je bilo otpušteno oko 70.000 radnika!). On je pledirao da bi „slabljenje kune dovelo do brojnih bankrota“, do divlje inflacije, i slične bla-bla priče za diletante. Takve smo priče mogli progutati prije dvadeset godina, u vrijeme onih opskurnih komunističkih predsjednika Vlada Mitje Ribičića, Veselina Đuranovića, Milke Planic i Branka Mikulića. Danas više nismo takve neznalice.

Nažalost, danas u Hrvatskoj ima previše menadžera-neznalica, koji govore ovako: „Devalvacija bi nas odvela u inflaciju“, te - pazite sad! - „Prvo treba smanjiti poreze“, pa onda „smanjiti kamate“, pa „smanjiti poreze na plaće“, te konačno (ono jedino pravo) „smanjiti cijenu rada“.

Da, to je to: smanjiti cijenu rada. Međutim, ne mogu se smanjiti porezi sve dok na državnom proračunu parazitira preko 300.000 državnih službenika! Dobro, liječnike i zdravstvo ne možemo više kresati. Ne možemo više kresati ni školstvo. Posljedice u oba slučaja mogu biti tragične, a nažalost već i jesu tragične! Ali možemo smanjiti sve ono što je apostrofirao mr. sci. Luciano Lukšić. Možemo prepoloviti državnu (i ne samo državnu!) administraciju. Možemo vratiti kotare, i otpustiti 422 općinska načelnika, 123 gradonačel-nika, 20-tak župana i 15.000 općinskih službenika-parazita. Također možemo prepoloviti INU i slične državne mastodonte. Naprimjer, smaniti plaće u INI za 25 posto (toliko su njihove plaće veće od ostalih). To de facto znači „smanjiti cijenu rada“.

Samo tako se mogu smanjivati porezi (a ne restrikcijama, zamrzavanjima, zabranama - kako su komunisti jedino znali vladati). Treba zamrznuti, štoviše ukinuti lažnu reprezentaciju u državnoj vlasti, zamrznuti kupovinu novih Audija, BMW-a, Mercedesa, odnosno konzervirati barem polovicu naslijeđenog voznog parka iz epohe Tuđmanove pljačkaške elite. Treba stegnuti remen, ali ne od dna, nego od vrha! Ili kako je to govorio Ronald Reagan: „Budžetske deficite ne treba rješavati podizanjem poreza, nego kresanjem budžetskih rashoda!“.

Nažalost, komunisti su uvijek kresali sve odreda, osim od vrha. Najteže im se bilo odreći tzv. „reprezentacije“. Dakako, balkanske reprezentacije! Žderačine i slavnih „jagnjećih brigada“. A upravo taj mentalni sklop treba razoriti, uništiti.

Devalvacija kune sama po sebi ne bi riješila mnogo. Ali ako bi bila praćena prepolovljavanjem broja (pa i plaća) državne administracije, mogao bi se postići pun pogodak. Nikako sa samo 10 posto, nego najmanje sa 30 posto! Samo tako bi bilo moguće i smanjiti poreze, odnosno smanjiti cijenu rada. Nema drugog recepta. A zdravstvo i školstvo treba ostaviti na miru. Oni ne mogu niže pasti, a da to ne ugrozi vitalnost nacije.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

profesor u Tehničkoj školi Pula

P.S. (2009.g.): - Nekoliko mjeseci nakon ovog pisma u „Vjesniku“ podpredsjednik Račanove Vlade gosp. Slavko Linić je davao izjave da će Račanova Vlada smanjiti broj zaposlenih u državnoj administraciji za 30 posto. No to se nije dogodilo. Otpori su bili jači od Linićeve volje, a neodlučni Račan je takav ostao do kraja.

Prije dvije i pol godine je i premijer Sanader obećavao svoju „Regulatornu giljotinu“ - to jest ukidanje 40 posto suvišnih zakona i čak 12.000 administrativnih propisa preuzetih i bivše Jugoslavije. No, ni to se nije dogodilo. Ali se „malograđanske parade imbecilnosti“ nastavljaju nesmanjenim entuzijazmom premijera Sanadera.

Dakle, loše nam se piše!

A.R.J.

subota, 7. veljače 2009.

HRVATSKA TREBA TRAŽITI POVRAT GRANICE NA DRAGONJU !

AA.R.J. / Semeper Paratus, Brtonigla 28. kolovoz 2001.

Uredništvu Glasa Istre

HRVATSKA TREBA TRAŽITI POVRAT GRANICE NA DRAGONJU !

Uvodna napomena:

Uredništvo „Glasa Istre“ je odbilo ovaj tekst, nakon čega sam ga poslao uredništvu „Vjesnika“ - koji ga je objavio skoro u cijelosti, dne 1. rujna 2001.godine.

Potpuno je u pravu naša saborska zastupnica iz Buzeta, gospođa Jadranka Katarinčić-Škrlj, kada kaže da je cijeli „problem“ u Piranskom zalivu posljedica agresivne politike slovenačke Vlade (a ja ovdje dodajem: agresivnog ministra Dimitrija Rupela!).

Nakon 11-godišnjeg popuštanja toj slovenačkoj agresivnosti, valjalo bi im uzvratiti istom mjerom: zatražiti povrat naše hrvatke granice naše s hrvatsknice na AVNOJ-sku granicu na Dragonji. A to znači da bi se granica morala vratiti na most u Sečovlju, gdje je bila dogovorena 29./30. novembra 1943.g. u Jajcu, a potvrđena sporazumom sa SNOS-om 1944. godine ovdje na licu mjesta. Po tim sporazumima je granica išla koritom Dragonje, sve do njenog prirodnog ušća u sredini sečovljanskih solana (koje su i inače bile hrvatsko vlasništvo!). To znači da je prava granica išla od pravog ušća Dragonje pa sredinom Piranskog zaliva, a u gornjem toku između našeg Topolovca i slovenačkog Boršta; dakle ne kao danas - između hrvatskih Hrvoja na slovenačkoj strani, i Kučibrega na hrvatskoj strani.

U pravu je naša saborska zastupnica Jadranka Katarinčić-Škrlj i kada od premijera Račana traži da proglasi time out na njegov super tajni dogovor s Drnovšekom o Piranskom zalivu. To bi bilo najblaže rješenje. Bolje rješenje bi bilo da se sve skupa stavi u istu košaricu sa svim ostalim našim spornim točkama: Nuklearkom u Krškom, dugom Ljubljanske banke njenim hrvatskim štedišama, okupacijom naše Svete Gere, itd., te da se primjeni moja stara formula o pregovorima, t.j. načelo 1:1:1:1. To znači da bi slovenačka Vlada trebala odrediti troje svojih pregovarača, hrvatska Vlada troje svojih, a onda bi Slovenci iz redova Hrvata predložili tri ugledna Hrvata, a Hrvati tri ugledna Slovenca, te bi se dobio reprezentativan međudržavni Odbor za pregovore i konačne dogovore o svim navedenim pitanjima, koji bi svoj konačni sud ponudio objema parlamentima na ratifikaciju (sporazuma). Ovako kako sada stoje stvari, mi smo Hrvati žrtve slovenačkih predizbornih kampanja (njima je to središnje političko pitanje!), a ne treba zanemariti ni utjecaj obnovljene UDBA-ške osovine Beograd-Ljubljana-Trst, koja ima i nekoliko svojih ogranaka u hrvatskoj Istri.

I posljednje, ali ne i manje važno: Hrvatska ima sa Slovenijom nekoliko spornih povijesnih „nesporazuma“ - onaj o hrvatskoj Metljici (koju su Slovenci preimenovali u „Belu Krajinu“), te o hrvatskom Prekmurju (koje je srpski kraljevski dvor dodijelio Sloveniji, kako bi prekinuo vezu Gradišćanskih Hrvata sa svojom starom matičnom Domovinom Hrvatskom!), zatim o nekoć hrvatskim Jelšanima, pa čak i o Ilirskoj Bistrici (a da nekoć hrvatski Obrov i Podgrad i ne spominjemo!). Stoga ne bi bilo loše da se i toga prisjetimo svaki put kad nas Slovenci pritisnu svojim agresivnim zahtjevima, na primjer o Piranskom zalivu i/ili o pristupu otvorenom moru, ili pak o slobodnom ribarenju u hrvatskom teritorijalnom moru. Na to se mora jednako agresivno odgovoriti zahtjevom za reciprocitetom, na primjer slobodnim prometnim koridorima Rijeka-Trst i Graz-Zagreb, a k tome još i Varaždin-Gradšće!

Dakle, ništa bez reciprociteta!u Uostalom, reciprocitet bi morao biti okosnica naših odnosa sa svim našim susjedima, pa čak i sa tzv. „međunarodnom zajednicom“. Jer je reciprocitet najbolja zaštita našeg narodnog i državnog suvereniteta!

A.R.J / Semeper Paratus, Brtonigla