Slovenci bi s nama mijenjali „naše za naše“

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula 27. svibnja 2001.g.

Uredništvu Vjesnika Komu Treba: gosp. Ivica Račan

Uredništvu Fokusa

SLOVENCI BI S NAMA MIJENJALI "NAŠE ZA NAŠE"

Proteklog tjedna privukli su mi pažnju dva članka u Vjesniku o našim spornim problemima s Republikom Slovenijom: Diplomatske igre sa sporazumom sjajne slovenačke novinarke Saše Vidmajer, te još I u malograničnom sporazumu ustupci Sloveniji, našeg Marka Barišića.

Dakle, slovenačko ministarstvo vanjskih poslova gosp. Dimitrija Rupela i poslije gotovo četiri godine na sve načine opstruira ratifikaciju Sporazuma o malograničnom prometu i suradnji, potpisanog još 28. travnja 1997.g. S druge strane, Republika Hrvatska stalno daje neke ustupke: ustupila je Sloveniji svoja dva sela (Hotize i Murišće), ustupila je slovenačkim ribarima (besplatno) pravo izlova ribe na 750 četvornih kilometara južno od Poreča, itd. Ono što i novinari često zaboravljaju, Hrvatska je 1956.g. prisilno „ustupila“ šest naših crkvenih župa u sjeverozapadnoj Istri, između Buzeta i Momjana (Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, itd.). A ono što sam i ja gotovo zaboravio: Hrvatska je Sloveniji oprostila oko 600 milijuna DEM stare devizne štednje, koju nam je ukrala Ljubljanska banka i koju je Tuđmanova Vlada pretvorila u državni dug!

Ponovit ću dio onog što sam napisao u Vjesniku prije kojih dvije i pol godine: Hrvatska je 1946.g. urotom Kardelj-Ranković-Đilas bila prisiljena ustupiti Sloveniji oko 60 hektara svog zemljišta u Piranskom zalivu, a potom malo kasnije i pristati na pomicanje granice za oko dva kilometra južnije – s ušća Dragonje na kanal Svetog Odorika. Čovjek koji se tome protivio bio je smjenjen s najviših državnih položaja, uhićen i poslije dvije godine tamnovanja u beogradskoj Glavnjači ubijen. Zvao se Andrija Hebrang. Dvije su mu godine tražili krivicu, sve dok im kao kec na desetku nije rupio incident s Informbiroom, 1948.g. Onda su mu (samo) to natovarili na leđa kao smrtni grijeh i – smaknuli ga! Tvrdili su da se sam objesio ćeliji. A u narodu se potajno govorkalo da se objesio o pod !

Dakle, vrijeme je da se odnosi sa Republikom Slovenijom s tzv. bratskih odnosa reduciraju na hladne odnose reciprociteta.

Evo kako: ustupak za ustupak, ili roge za roge! Ne kao dosad: oni nam nude da će nam vratiti deviznu štednju Ljubljanske banke (i to samo zadnjih 300 milijuna DEM !), ako mi njima damo cijeli Piranski zaliv. Dakle, naše za naše! Ili pak, mi njima ustupamo dva naša sela – Hotize i Murišće – a oni će nama vratiti našu Svetu Geru. Opet naše za naše! Njihovi desničari traže svoju granicu na Raši (i svoju Pulu!), a Franjo Tuđman se libio kao protivtežu postaviti problem hrvatskih povijesnih prava u nekoć hrvatskoj Metljici (danas slovenačkoj Beloj Krajini) i/ili u Prekmurju (gdje je beogradski kraljevski dvor namjerno prekinuo teritorijalnu vezu Gradišćanskih Hrvata sa svojom starom Domovinom).

Nisam za to da u naše i njihovo ime razgovaraju i pregovaraju naše i njihove desnice! Kad pregovaraju desnice, onda ni ratni sukob nije daleko. Ali sam za hladni rat s njima. Zašto? Zato što oni upravo tako već deset godina postupaju s nama!

* * * * * *

Za početak predlažem slijedeću platformu za hladne pregovore s njima:

1.- Sloveniji ćemo dati (slobodan) izlaz na otvoreno more, samo ako oni nama otvore

prometne koridore prema Trstu (autocesta Rijeka – Trst). I ako nam otvore

prometne koridore prema Grazu i Gradišću;

2.- Nećemo tražiti povrat granice na ušće Dragonje, niti ćemo tražiti povrat onih šest

župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini, ako Slovenija odustane od sustavne državne

potpore svojim desnčarima, koji viču i zahtijevaju ono što zvanična Ljubljana

potajno i sama sanja (slično talijanskom iredentizmu);

3.- Slovenija mora odustati od stalnih napora za destabilizacijom Hrvatske (to su nam u

povijesti često činili Republika Venecija, Mađarska, pa i Austrija – otkidali nam

meso s leđa, dok smo mi na svojim prsima 400 godina imali Turke);

4.- Ako Republika Slovenija bude i dalje zadržavala naš dio Svete Gere, Hrvatska treba

aktivirati svoje povijesno pravo na cijelu Svetu Geru, cijeli Žumberak i svoju cijelu

Metljiku!

Molimo Boga da do svega toga ne dođe, ali mi Hrvati moramo još više moliti Boga da se naš predsjednik Vlade gosp.Ivica Račan ne pretvori u novog Vladimira Bakarića!!

Naime, povijesno pamćenje nas još nije izdalo. A Bakarić jeste!

Semper Paratus

Ante Rokov Jadrijević

P.S.: Vjesnik je ovo objavio, premda nešto skraćeno. To je bilo njihovo diskreciono pravo.

Nažalost, premijer Ivica Račan se uskoro pretvorio u novog Vladimira Bakarića.

O tome pročitajte nešto više u mojem slijedećem starom članku: Je li Račan bio

drogiran kada je s Drnovšekom potpisao sporazum o Piranskom zalivu?!

A.R.J.