Gosp. RAČAN, NE IDITE U IZOLU !!

REPETITIO EST MATER STUDIORUM !

* * * * *

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Buje 31. prosinac 2000.g.

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Slobodne Dalmacije

Komu Treba: gosp. Ivici Račanu !

Gosp. RAČAN, NE IDITE U IZOLU !!

Ovih dana sam negdje pročitao vijest da je gosp. Ivica Račan, predsjednik Vlade Republike Hrvatske pozvan u Izolu na sastanak sa slovenačkim predsjednikom Vlade Janezom Drnovšekom i njihovim ministrom vanjskih poslova Dimitrijem Rupelom. S Račanom bi trebao ići i njegov ministar za (tzv.) europske integracije Ivan Jakovčić.

Ima li gore kombinacije od te: Rupel – Jakovčić – Izola ?!

Gosp. Rupel je prije 12 i 13 godina bio glavni urednik ljubljanske Nove revije, čiji je 56.- ti broj bio zabranjen, između ostalog i zato što je u njemu bio objavljen Slovenski nacionalni program, dakle slovenački prilog Memorandumu SANU iz 1986.g. (koji je – nota bene - Slobu Miloševića doveo na vlast u Srbiji). Požurio je, dakle, dr. Dimitrije Rupel da pruži bratsku pomoć Srbiji u komadanju hrvatskog teritorija!!

Danas (28. prosinca 2000.g.) ponovo čitam jednu od bezbrojnih Luncerovih (točnije: Viktor-Vilko Luntzer) jadikovki na račun Hrvata, u Vjesniku s nadnaslovom Još jednom o odnosima Hrvatske i Slovenije: i glavnim naslovom: Što glume političke elite?. Vilko Luncer (kako se sam, kao novinar, tako potpisuje već trideset i više godina) opetovano misli da bi od svih međusobnih hrvatsko-slovenačkih problema trebalo najprije riješiti problem granice u Piranskom zalivu. To, dakle, znači da Hrvatska privremeno (zauvijek?!) zaboravi na problem Ljubljanske banke, problem NE Krško, problem Mokrica, problem Raskrižja, itd.

To je totalna glupost, gosp. Luncer! Odgovarajući Vama, odgovorit ću istovremeno i Predsjedniku republike Slovenije, gosp. Milanu Kučanu. Ne postoji u Piranskom zalivu samo problem katastarskih granica (koje uostalom i nisu bile slovenačke, nego talijansko – hrvatske !! O tome ste prije više od dvije godine mogli nešto više naučiti iz mog velikog članka u Vjesniku, koji je izlazio punih mjesec dana, 13. rujna 1998., te 9. listopada 1998. i 10. listopada 1998.g.). Važnije od katastarskih su narodnosne granice, koje su još 1944.g. bile dogovorene sa SNOS-om (Slovenskim Narodno-Osvobodilnim Svetom). A ta je granica bila – ne u Mlinima i Škudelinu, nego na mostu iznad pravog toka i kod ušća Dragonje – u Sečovlju, kod Premogovnika! Slovenci su desetak godina kasnije, pod vodstvom Kardelja i Kidriča tu granicu na prijevaru pomakli 2 km južnije na kanal Sv. Odorika. A da bi to bilo moguće, Kardelj i Kidrič su se ujedinili s Đilasom i Rankovićem u podmukloj likvidaciji nepopustljivog Andrije Hebranga (koji je – nota bene – bio jednako nepopustljiv i u Bačkoj, Srijemu i Boki Kotorskoj!!).

A još važnija od narodnosne je državna granica!! Tu Slovenci nemaju nikakovih argumenata! Već su nam na prijevaru, koristeći se slabićem i NeHrvatom Vladimirom Bakarićem (i Kupverštajnom!), 1956.g. oteli Hrvatskoj šest crkvenih župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini, sa 34 sela i zaseoka, od kojih su najpoznatiji Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, Sočerga, Gračišće, Črnica, itd. Što bi Vi još htjeli, gosp. Luncer?!

Ako Vi gosp. Luncer još uvijek računate na neko mutno bratstvo i jedinstvo i to čak i nakon deset godina od raspada Jugoslavije – a sve na račun Hrvatske – onda ste Vi osobno nepopravljivi komunistički agitator, koji uporno podcjenjuje nas Hrvate. Znajte da ubuduće među nama više neće biti takve (lažne!) ljubavi, jer su se Slovenci pokazali kao vrlo loši susjedi. Pokazali ste se kao narod koji je u sukobu sa svim svojim susjedima, kao narod koji od svih svojih susjeda želi oteti velike dijelove susjednih, odnosno susjedovih teritorija. Nama ste već oteli našu pokrajinu Metljiku (koju ste na prijevaru preimenovali u svoju Belu Krajinu ), a non-stop nastojite dobiti i čitavu Istru, pa čak i Rijeku. Zaustavio Vas je jedino Franjo Tuđman, a sada se čudite: Što glume političke elite?, očito ciljajući na gosp. Ivicu Račana.

Zaboravljate da Ivica Račan nije isto što i Vladimir Bakarić! Druga su ova vremena!

Najbolje su Vam to, gosp. Luncer, objasnili g. Ivan Gabelica i g. Ivan Slany (26. srpnja 1995.g.: Glasujem za reciprocitet). Gosp. Gabelica vam je 7. ožujka 1998.g. poručio: Slovenci nisu nikakvi prijatelji ! Citiram gosp. Ivana Gabelicu: Moramo biti svijesni da nam Slovenci nisu nikakvi prijatelji. Sjećamo se njihove uloge u Prvoj Jugoslaviji. Bili su suradnici Srba u gušenju hrvatskih nacionalnih težnji. Pa zašto im onda popuštati?

Ako tome dodamo i lukavog Jerneja Kopitara, koji je s himbenim Vukom Karadžićem dijelio hrvatska plemena i sebi uzimao naše kajkavce, te jednako himbenog Franca Miklušića i upornog Franca Kosa (Sve slovenske zemlje, uključujući tu i čitavu Istru i Rijeku, odnosno Reku), ne izostavljajući tu još i Milka Kosa (Zgodovina Slovencev, 1955.g.), te njegovu O starejši slovenski kolonizaciji v Istri, 1954.g., kojoj su kumovali Kardelji i Kidrič (pogotovu glede njihove jagme u Piranskom zalivu!!), ne preostaje nam ništa drugo nego ono što je u Vjesniku napisao gosp. Ivan Slany iz Zagreba: Glasujem za reciprocitet!. Naime, Franjo Tuđman je u znak dobre volje vratio Slovencima njihove vikendice i čitava vikend naselja u Istri, nesmotreno ne insistirajući odmah na recipročnim problemima sa Slovenijom, a zauzvrat nije dobio ama baš ništa – osim noža u leđa! Citiram gosp. Slanyija: Thaler (bivši ministar vanjskih poslova Slovenije, op. A.R.J.) sugerira priznanje naše stare devizne štednje u zamjenu za pravo Slovenije na izlaz na otvoreno more u Piranskom zalivu. Hrvatska je već doista sita prijedloga u kojima se nudi hrvatsko za hrvatsko.

Dakle, gosp. Vilko Luncer sporni problemi očito nisu naši hrvatski problemi: nije to nikakav katastarski problem, nego je to problem jednog zlokobnog mentaliteta! To sam u Vjesniku napisao još 9. listopada 1998.g. i to je Vaš slovenački problem! Hrvatska naprosto ne dozvoljava da joj se podmeću tuđi problemi i tuđe frustracije: kako u Piranskom zalivu, tako i na Prevlaci, a isto tako i u Neumu.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof.

Brtonigla, Istra, Hrvatska

P.S. (31. prosinca 2001.g.): Gosp. Račan, dođite nam u Umag ili Buje, da konačno čujete

et altera pars! Da čujete i ovu našu stranu!

Nažalost, Vjesnik ovo nije objavio, a ovo ovdje je malo poboljšani i prošireni tekst za Slobodnu Dalmaciju, koji je njima očito prekasno stigao. Sigurno su već počeli veliki pritisci na Gl. urednika gosp. Josipa Jovića! Jer istina boli, boli ..., a vlast od nje bježi kao Vrag od tamjana!

No, srećom, Vjesnik je uskoro shvatio gdje je pogriješio. I prihvatio izazov! A.R.J.

* * * * * *

P.S. (2) (15. list. 2008.): Jutros sam se iznenada javio u najbolju emisiju Hrvatskog radija

U mreži Prvog i rekao, odnosno odgovorio slovenačkim pro-fašistima Rupelu i Jelinčiću da Republika Hrvatska nije ta koja prejudicira granice, nego je Slovenija već davno prejudicirala granice s Hrvatskom, a da su tomu dokaz Sveta Gera, Hotize, Murišće, Raskrižje, itd.

A već danas možete na mojem glavnom blogu Semper Paratus Croatiae pročitati u cjelovit odgovor Rupelu i Jelinčiću!

Osim ovoga, uskoro ću – ovih dana – na ovom svom trećem blogu Semper Paratus Prometheus objaviti još nekoliko starih članaka na ovu istu temu. Uostalom, na ovom istom blogu je objavljen moj najopširniji članak o tzv. problemu Piranskog zaliva, pod naslovom: Zašto su se Granić i Frlec složili da se o ničemu nisu mogli složiti – od prije dvije godine. Ponavljanje je majka znanja!

A.R.J.

NOVI IZBORNI ZAKON IZNIJETI NA NARODNI REFERENDUM !

REPETITIO EST MATER STUDIORUM!

Uvodna napomena (12. list. 2008.g.): kroz šest ili osam mjeseci u Hrvatskoj će se održati novi izbori za lokalnu samoupravu, a Hrvatska još ni izdaleka nema u pripremi (obećani!) novi izborni zakon. A nema ni (obećano!) novo i stalno Državno izborno povjerenstvo. Nimalo slučajno. Tko još pamti bezbrojna i neispunjena Sanaderova obećanja? Stoga, evo jednog dobrog podsjetnika na neke prethodne izborne podvale glavnog Zloduha HDZ-a i Hrvatskog Sabora – Vladimira Šeksa.

A.R.J.

* * * * * *

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula / Brtonigla 21. ožujak 1999.g.

gosp. Andriji Rebroviću

predsjedniku ogranka Liberalne stranke Pula

(za gosp. Vladu Gotovca)

NOVI IZBORNI ZAKON IZNIJETI NA NARODNI REFERENDUM !

Gospodin Vladimir Šeks nam opet sprema jedan svoj prljavi izbornji inženjering, po kojemu bi oronuli HDZ na prijevaru svoju „većinu“ od 25 posto izbornih glasova pretvorio u 51-postotnu saborsku većinu. U tome će mu obilato pripomoći već zloglasna „Lista za dijasporu, koju mi u pulskom ogranku Liberalne stranke već duže vrijeme nazivamo „Hercegovačka lista“. Pripomoći će mu i prekrajanje izbornih jedinica, po uzoru na Srbiju na istoku, odnosno po uzoru na njihove gedže zloglasnog Milana Stojadinovića, Dragišu Cvetkovića, Aleksandra Cincar-Markovića i brojne druge hadezenjarske uzore preko Drine. Uostalom, Šeks je to već isprobao na prošlim izborima, 30. list. 1995.g., kada je dio Istre birao zastupnike u Saboru iz Rijeke, a dio Riječana birao zastupnike u Saboru iz Istre (s kojima nisu dijelili gotovo nikakve egzistencijalne probleme). Čak su i neki hrvatski otoci bili povezani tim izbornim zakonom sa Slavonijom, tako da su neki Slavonci birali Lošinjcima i Cresanima zastupnike u Hrvatskom Saboru!

Dakle, Šeks se u svemu ugledao na spomenute srpske gedže iz Srbije na istoku!

Hoće li nam se naša ružna povijest i ovaj put ponoviti?

Gospodin Vladimir Šeks, uz pomoć svoje poluprivatne radne skupine za izradu izbornog zakonodavstva, priprema nam još jedan antidemokratski, t.j. nepošteni izborni zakon. Nažalost, nitko se još ne bavi načinom njegovog donošenja. Po svemu sudeći to će biti izvedeno u Šeksovom Saboru. A to je najgore i najspornije. Naš Sabor je strašno nedemokratski, što se dokazalo već bezbroj puta! Nedemokratski je skrojen i nedemokratski se ponaša, te se tom i takvom „Saboru“ ne može i ne smije prepustiti donošenje jednog takvog ključnog zakona. Jesmo li već zaboravili kako je taj i takav Sabor glatko i bez pol muke odobrio čudni Washingtonski sporazum i još čudniji Daytonski sporazum. A ta dva sporazuma je potom Šeksov Sabor svojski izigravao na sto i jedan način.Dakle, taj i takav Šeksov Sabor je najprije poklanjao Luku Ploče i Prevlaku, da bi se potom svojski koprcao i opirao sprovođenju svojih vlastitih odluka, odnosno zakona. Ukratko, taj i takav Šeksov „Sabor“ ne može i ne smije biti glavni donositelj Odluke o novom izbornom Zakonu! To mora odlučiti čitav narod – na velikom narodnom referendumu.

A na tom narodnom referendumu moraju biti postavljena barem dva krucijalna pitanja:

1. – Jeste li ZA ili PROTIV ovakvog izbornog zakona?;

2. – Jeste li ZA ili PROTIV samo deset izbornih jedinica?.

^{* * * * * *}

Najspornija je tzv. „Lista za dijasporu“ i to prije svega zbog načina na koji se bira. Hrvatska oporba bi morala predložiti da ta lista bude propisana globalno: na primjer da dva zastupnika dođu iz Južne Amerike, dva iz Australije i Novog Zelanda, dva iz Sjeverne Amerike, jedan iz Njemačke, jedan iz ostatka Europe, jedan iz Sarajeva i Lašve, jedan iz Bos. Posavine i na kraju, jedan iz Hercegovine. To bi činilo 12 zastupnika. Moglo bi i samo polovicu od toga, ali po istom principu. To bi tek bila prava „Lista za dijasporu“ – globalna, a ne samo hercegovačka!

Drugi je problem spriječiti da glas u dijaspori ne vrijedi pet do šest puta više od glasa u Domovini. A upravo to se bilo dogodilo prije četiri godine – 30. list. 1995.g.

Nadalje, novi izborni zakon bi morao biti donijet najmanje tri mjeseca prije izbora. Time bi se unaprijed spriječio prljavi izborni inženjering gosp. Vladimira Šeksa.

Bilo bi dobro da se novi izborni zakon donese s načelom apsolutne većine (dakle dvokružni izborni sustav) kao na prvim demokratskim izborima u svibnju 1990.g. Time bi se spriječilo da se netko – kao na primjer gosp. Dario Vukić ili gosp. Šime Đodan – progura u Sabor unatoč protivljenju 76,4 posto glasova u Dubrovniku ili 81,5 posto glasova u Rijeci.

Dakle, novi izborni zakon je (i mora biti!!) stožerni zakon demokracije i conditio sine qua non bilo kakvih novih izbora. Jer izborni zakon određuje tip demokracije u svakoj državi, a ovo što mi u Hrvatskoj imamo posljednjih sedam godina je tipična balkanska i bizantijska oligarhijska demokracija, dakle despocija. Paradoksalno ili ne – stranačka despocija!

Uostalom, sve ovo je već stavljeno pred oligarhiju HDZ-a u onih 20-tak krucijalnih uvjeta Vijeća Europe prije tri i pol godine (uoči Daytona), kojih se Pantovščak nije držao, pa zbog toga sve češće traži svoje nove saveznike u Ankari i Moskvi.

Naš stav u ogranku Liberalne stranke u Puli jest da se izborne jedinice moraju poklapati s granicama županija, jer hrvatski građani u njihovim okvirima rješavaju svoje glavne egzistencijalne i životne probleme, te bi bilo pošteno da u njima rješavaju i svoje političke probleme zastupanja u Saboru..

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof., Pula

P.S. (12. list. 2008.g.): Spomenutoj „Hercegovačkoj listi“ je šugavi Račanov ministar vanjskih

poslova Tonino Picula suprostavio još goru „četničku listu“, kojoj je ministar graditeljstva Rade Čačić obnovio čak 35.000 kuća. Tako izbjegli četnici i njihovi jataci ujutro glasuju u Banja Luki, Drvaru, Bos. Grahovu (itd.), te Beogradu, Novom Sadu (itd)., a popodne u Kninu, Benkovcu Kistanjama, Obrovcu, itd.

A na posljednjih parlamentarnim izborima u Hrvatskoj jedan „manjinac“ je kao saborski zastupnik ušao u Hrvatski Sabor sa svega 306 glasova, jedna „manjinka“ sa svega 684 glasa, jedan Musliman sa svega 1348 glasova. Tako neke manjine imaju i do trideset puta veće pravo izbornog glasa, a Pravoslavci dva i pol puta veće od nas Hrvata. Ima li igdje na svijetu veće nepravde. I još se „manjinci“ bune i traže još i dvostruko pravo glasa!

Hoće li nam se sve to ponoviti i kroz 6-8 mjeseci? Jamačno hoće – ako na vrijeme ne dignemo svoj glas protiv tih i sličnih „pravnih“ svinjarija Vladimira Šeksa! Stoga ja prvi dižem svoj glas i počinjem svoju medijsku kampanju protiv toga!

A.R.J.

ZA KIM ZVONI JELENA LOVRIĆ ?

REPETITIO EST MATER STUDIORUM !

(povodom brutalnog ubojstva mlade Ivane Hodak, 6. list. 2008.g.)

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula / Brtonigla 10. siječnja 2001.

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Slobodne Dalmacije

Uredništvu Hrvatskog slova

ZA KIM ZVONI JELENA LOVRIĆ ?

(dokle god ona o nama govorila laži,

mi ćemo o njoj govoriti istinu!)

Malo je razloga zbog kojih sam prije mjesec dana ponovo počeo čitati Vjesnik: zbog državnih natječaja, zbog rubrike Iz domaćeg tiska i zbog rubrike pisma čitatelja (jer čitatelji su ipak najbolji novinari! Čast pojedinim novinarima, ali još drži aforizam pokojnog Duška Radovića: poznato je da novinari malo znaju, a i to što znaju nije ono što bi trebali da znaju!

* * * * * *

Pročitao sam u današnjem Vjesniku (10. siječnja 2001.g.) tekst Pištoljeros Hrvatska, novinarke riječkog Novog lista, nama dobro znane Jelene Lovrić, prenešen u Vjesnikovoj rubrici

Iz domaćeg tiska. Tko o čemu, a Jelena Lovrić po stoti put o ubojstvu Milana Levara

Udarna je njena prva rečenica (citiram): Ubojice Milana Levara još nisu poznate, kao što ni HDZ-ova vlast nikada nije pronašla ubojice Milana Krivokuće i sličnih nepodobnika, koje su njeni eskadroni smrti slali na drugi svijet.

Dakle, po Jeleni Lovrić, ni manje ni više nego eskadroni smrti !??

Nije, nego! Nisu tobožnji eskadroni smrti bili (samo) HDZ-ovi, nego još više Manolićevi i Mesićevi! Oni su ubijali samo onda kada su na vlasti bili Manolić i Mesić i njihovi udbaški pajdaši, recimo Josip Boljkovac, Franjo Vugrinec, Josip Perković, Milan Brezak, Božo Kovačević i mnogi drugi, koji i danas rade za Pantovščak. Nije nimalo slučajno da je Milan Levar ubijen tek kada su se njih dvojica – Mesić i Manolić vratili na vlast, t.j. na Pantovščak!!

Razloge zbog kojih je Milan Levar ubijen, ja sam djelomično već opisao u Slobodnoj Dalmaciji (Gl. urednika Josipa Jovića) u listopadu prošle godine – dakle, prije skoro godinu dana, ali je to još bolje opisao dr. Zoran Božić u Hrvatskom slovu mjesec dana kasnije, a fenomenalno dobro 13. prosinca 2000.g. u Slobodnoj Dalmaciji, u tekstu s nadnaslovom: Otvoreno pismo HHO-u u povodu dodjele godišnje nagrade Leonu Levaru, sinu poginulog samozvanog Haaškog svjedoka Milana Levara.

Uostalom, valja ponovo upozoriti zaboravnu hrvatsku javnost da je visoki dužnosnik UDBE, opskurni Franjo Vugrinec, održao tajni sastanak sa svojim agentima (Levar, Bando, Ropac i dr.) u Gospiću ujesen 1991.g. i to netom nakon što su 36 HOS-ovaca i Mirko Norac, kao zapovjednik 118. brigade, obranili grad od napada srpskih četnika iz obližnje Obradovića varoši! Je li među njima – agentima Franje Vugrinca – bila ruka koja je ubila Milana Levara?!

Siguran sam da je Jelena Lovrić sve ono gore spomenuto pročitala, ali ona svejedno ostaje vjerna svojem mladenačkom „informbiranju“, t.j. biranju informacija po načelu svoje stare podobnosti, prešućujući sve ono što nije u skladu s njenim okorjelim mentalnim sklopom bivše komsomolke, odnosno skojevke.

A što se tiče ubojstva Milana Krivokuće (koje je mene osobno veoma ozlojedilo), Jeleni Lovrić je vrlo dobro poznata osoba koja je to ubojstvo zataškala! To je Vladimir Šeks, također bivši suradnik UDBE, koji je deset godina bio glavni Zloduh Hrvatskog Sabora, a danas je glavni Zloduh HDZ-a. Zašto njega jelena Lovrić štedi? Boji li se i ona nekadašnjih Manolićevih eskadrona smrti, odnosno njegovih i Šeksovih pištoljerosa Hrvatske ?!

Ante Rokov Jadrijević, Pula

P.S. (7. list. 2008.): Ovo Vjesnik i Hrvatsko slovo nisu htjeli ili nisu smjeli objaviti. A gosp.

Josipa Jovića su smjenili s položaja Glavnog urednika Slobodne Dalmacije.

ŠNAJDER BRODI „TRAGOM CRVENE VJEŠTICE“

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 10. nov. 1998.

Uredništvu Novog lista,

Uredništvu Vjesnika

ŠNAJDER BRODI „TRAGOM CRVENE VJEŠTICE“

„Jedna bi propovijed mogla postati smrtonosna fetva, a književnik Slobodan Šnajder – hrvatski Rushdie“. Ni manje, ni više, nego tako počinje svoju redovitu kolumnu subotom Jelena Lovrić, u Riječkom Novom listu od 30. listopada 1998.g.

Ta njena otrovna strijelica je odapeta na nadbiskupa riječko-senjskog mons. Antona Tamaruta, povodom njegove propovijedi u katedrali Svetog Vida, zaštitnika grada Rijeke, u kojoj se osvrće na činjenicu da riječki gradonačelnik Slavko Linić na čelo riječkog kazališta Ivana pl. Zajca dovodi Slobodana Šnajdera, stalnog kolumnista Novog lista, a Šnajder se nedavno žestoko okomio na beatifikaciju pokojnoga kardinala Alojzija Stepinca.

Šnajder je u poznatoj beogradskoj agit-propovskoj maniri ponovio tisuću puta ponovljenu srpsku laž da se pokojni zagrebački nadbiskup „nedovoljno odlučno i konzekventno opirao nakaradnim zakonima i strašnim zlodjelima NDH; da je u ime hrvatske države previše šutio, te da stoga ne može predstavljati nikakvu moralnu vertikalu“ (završen citat). Zato Šnajder Stepinčevo proglašenje blaženikom smatra pogreškom.

A Jelena Lovrić konstatira da je Šnajder – ispisujući svoju ( stalnu !) kolumnu, izložio svoj osobni stav prema novo-proglašenom katoličkom blaženiku.

Međutim, Jeleni Lovrić je savršeno dobro poznato dugogodišnje pisanje Slobodana Šnajdera u Novom listu, u kojem on – gle slučajnosti! – godinama ima rezerviranu cijelu jednu stranicu – jedanput tjedno!

Tako veliki prostor Novi list ne poklanja nekomu da bi u njemu iznosio svoje osobne stavove! Kao što, uostalom, ni Jelena Lovrić ne dobiva subotom udarnu kolumnu Novog lista za svoje privatne stavove !

.... (cenzurirano) ....

Dakako, u svemu tome ima jedna tajna veza, bolje rečeno jedna stara pupčana vrpca, koja kao crvena nit povezuje sve hrvatske crvene vještice i sve hrvatske orjunaše, kao i sve srpske janjičare.

A ni Rijeka nije izabrana nimalo slučajno! Još manje riječki Novi list, u kojem je raspored snaga ostao manje-više isti kao na početku 1990.g., prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj..... (cenzurirano nabrajanje imena i funkcija).....

Jeleni Lovrić je svakako dobro poznata činjenica da na Šnajderovo pisanje nisu uglavnom dopuštena javna reagiranja (objavljeno je jedno, i to jedno od najblažih!).

Mnogi moji prijašnji suradnici iz mog lista „Hrvatska Rijeka“ s početka 1991.g. potvrdili su mi da im je njihova pisma pokojni Veljko Vičević bacao u koš, čime se na najbolji način potvrdila „nezavisnost Novog lista“! Nije bilo objavljeno ni moje jedno reagiranje („Šnajderove narcističke rane“).

Jeleni Lovrić je isto tako dobro poznato da netko (kao Šnajder) ne može biti unutrašnji emigrant, a istovremeno u tiražnom Novom listu posjedovati cijelu jednu stranicu tjedno! ...... (cenzurirano).... Jelena Lovrić rado miješa jabuke s krumpirima, pokušavajući svojim čitateljima sve to prodati kao prvoklasne jabuke.

Rado Jelena Lovrić barata svojim bogatim repertoarom poluistina, znajući vrlo dobro (a za to se vjerojatno i dopunski „školovala“!) da je poluistine daleko teže otkriti nego laži, jer podrazumijeva gotovo isto poznavanje relevantnih činjenica i računajući na svoju veliku prednost u dostupu k izvorima ingormacija.

.... (cenzurirano) .... A glede uvodno spomenute Stepinčeve „šutnje“, najbolji odgovor Jelena Lovrić može naći u sjajnom pismu prof. Dubravka Heinricha iz Karlovca, objavljenom u Vjesniku 8. listopada ove 1988.g. Navest ću samo ovaj odlomak: Drugo, oni zaboravljaju da je nadbiskup Stepinac bio svećenik, a ne general. On je kao takav i kao čovjek učinio što je mogao, o tome su priznanja javna.... To blijedi pred činjenicom što nije izašao na Jelačić plac i od tamo napao Hitlera.

..... (cenzurirano)....

Ante Rokov Jadrijević

Brtonigla

P.S.: (5. list. 2008.): Novi list ovo nije objavio. Vjesnik je objavio, ali jako cenzurirano i to na čak

12 mjesta, dakle oko 50 posto. Inače, originalni tekst je izgubljen.

A.R.J.

KAJINOVA »OSVETA ŠMOKLJANA«

Ante Rokov Jadrijević, publicist , Brtonigla / Pula 28. srpnja 2000.g.

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Hrvatskog slova

KAJINOVA »OSVETA ŠMOKLJANA«

Kad gosp. Damir Kajin, zastupnik IDS-a u Zastupničkom domu Hrvatskog Sabora, u gotovo svim dnevnim novinama izjavljuje kako se Istra neće dati opet vratiti pod skute Riječke regije, to onda i ne zvuči loše – na prvi pogled. Međutim, kad se posluša njegova argumentacija, u stilu »ISTRA JE POVIJESNA REGIJA« i slične truć-truć štorije, onda nema druge nego latiti se svog pera i odgovoriti mu ovako:

Gospodine Kajin, pa i Liburnija je povijesne regija. Protezala se sve do rijeke Raše (čak nekoliko stoljeća!), a u svom je sastavu imala sve sjeverno-jadranske otoke, uključujući i Cres i Lošinj. Pa sad slijedi pitanje za »šmokljane«: kako to i zašto IDS neprekidno svojata liburnijske otoke Cres i Lošinj, liburnijske gradove od Labina, Plomina, pa preko Mošćenica, Lovrana i sve do Matulja, a nerijetko se čuje i o granici na Rječini (!!), a poziva se na »povijest«?

A povijest nam govori da su otoci Cres i Lošinj, te Sjeverna Liburnija, bili u sastavu »Istrie« samo za vrijeme Mussolinija, odnosno talijanskog fašizma! Istodobno, ideesovci nam stalno pune uši svojim tobožnjim »antifašizmom«. Gospodin Kajin pak marljivo sudjeluje na skupovima neofašističkih revanšista u Trstu i čak im drži slavnostne govore!

O tempora, o mores!

Nepodnošljiva je lakoća g. Kajina igrati se poviješću.

Ante Rokov Jadrijević

Brtonigla, Istra

Licemjerje i moć američke politike

Ante Rokov Jadrijević, Pula 24. rujan 2000.g.

Uredništvu „Slobodne Dalmacije“

ZA RATNI ZLOČIN SILOVANJA SAMO UKOR

Licemjerje i moć

američke politike

Vojnici i časnici američke 82. desantne divizije

su – gle čuda! – za ratni zločin silovanja kažnjeni

samo UKOROM! *Prisjetimo se da je naš viteški

Hrvat Anto Furundžija za navodno (nikad dokazano!)

promatranje silovanja dobio čak deset godina

zatvora pred američkim (!) Haaškim sudom!

Sinoć (19. rujna 2000.g.) čuo sam, a danas i pročitao u nekim novinama, da je pet vojnika i četiri časnika američke 82. desantne divizije u „mirovnoj“ operaciji na Kosovu kažnjeno zbog „nedopustivog ponašanja“ i postupaka prema civilima na Kosovu. Drugim riječima, zbog „spolnog napastovanja“ kosovskih djevojaka i žena. Ili riječnikom Haaškog suda za ratne zločine – silovanja djevojaka i žena!

Vojnici i časnici američke 82. desantne divizije su – gle čuda! – za ratni zločin silovanja kažnjeni (samo) UKOROM!

Prisjetimo se da je naš viteški Hrvat Anto Furundžija za navodno (nikad dokazano!) promatranje silovanja dobio čak deset godina zatvora pred američkim (!!) Haaškim sudom!

Dakle, na jednoj strani samo ukori, a na drugoj strani (za manji „zločin“) deset godina zatvora u Sheveningenu! Bravo licemjerna Ameriko!

* * * * * *

Evo je prošlo gotovo mjesec dana od zagonetnog ubojstva Manolićevog doušnika Milana Levara u Gospiću, za koje su Stipe Mesić i Ivica Račan promptno optužili Tihomira Oreškovića (izravno) i generala Mirka Norca (valjda i njega po famoznoj „zapovjednoj odgovornosti“). Dakle, već dvadeset dana dvije specijalne ekipe tajnih policajaca nisu našle ama baš ni jedan jedini trag „zločinaca“. Niti jednu dlaku!

Budući da je teško pretpostaviti da je čuveni gospićki dinamitaš Milan Levar poginuo svojom vlastitom nepažnjom, onda je jednako moguće pretpostaviti da ga je ubila ista ona zločinačka organizacija kojoj je godinama vjerno služio – a to je Manolićeva UDBA! Ista ona koja je organizirala ubojstvo Ante Paradžika. On je njoj postao kompromitirani „lajavac“, jer haaški istražitelji ovog proljeća nisu našli baš ništa na lokacijama koje je on označio kao stratišta „nedužnih Srba“ iz Gospića, 1991.g. Zato se takvog neugodnog doušnika trebalo nekako riješiti.... UDBA je uvijek znala likvidirati takve svoje članove. To je pospješila neuspjela „afera generala Stipetića“, kao i brzo približavanje neugodne „vruće jeseni“, zbog potpunog promašaja Račanove Vlade da socijalne tenzije u društvu smanji na iole podnošljivu mjeru. A isticali su i neki drugi vrući rokovi.... Na primjer, sva Udbo-novinarska histerija, usmjerena na predizborno razbijanje predizbornog saveza Račan–Budiša i pokušaj ubacivanje u tu orbitu danas glavne orjunaške zvijezde Vesne Pusić, također se rasplinula neuspjehom kampanje s Pantovščaka da umjetno stvorenu „aferu Stipetić“ natovari na leđa Dražena Budiše i povuče okidač za totalnu kompromitaciju Domovinskog rata, po načelu:

- kriminalni generali HV-a;

- kriminalna HV;

- kriminalna država (koju su stvoriti takvi generali i takva vojska),

dakle, hrvatsku državu kao takvu treba ukinuti, a hrvatskom („genocidnom“) narodu opet odrediti novog žandara. To je prozirni plan tandema Manolić-Mesić. Na djelu je sada sustavno uništavanje hrvatske države. Glavni dirigent je – naravno – CIA!

Tome smo i sami mnogo pridonijeli. Tko je Hrvatskoj usilio Zakon o „četničkom oprostu“, tko je Hrvatskom Saboru usilio Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, tko je uporno i lukavo opstruirao donošenje Zakona o lustraciji – ako ne Zloduh Hrvatskog Sabora – Vladimir Šeks?!

Ante Rokov Jadrijević

Pula, 24. rujna 2000.g.

** * * *

MI TREBAMO SUDITI MOTIKI I PIŠKULIĆU !

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 28. rujan 1998.

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Glasa Istre

Uredništvu Istarskog Glasa

MI TREBAMO SUDITI MOTIKI I PIŠKULIĆU !

Vijest novinara Inoslava Beškera u Vjesniku od 23. rujna 1998.g. da će se ponovo suditi Ivanu Motiki (91) i Oskaru Piškuliću (78), pred porotnim sudom u Rimu, mogla bi ponovo uznemiriti SAB Istre i izazvati njihovu reakciju – zahtjev za suđenjem talijanskim ratnim zločincima u Istri tijekom Drugog svjetskog rata.

Vjerovatno nekim revanšističkim krugovima u Rimu i Trstu i nije cilj suditi Ivanu Motiki i Oskaru Piškuliću; njima je cilj nastaviti sotonizirati Hrvate i Hrvatsku, kako bi sva pitanja riješena Mirovnim ugovorom s Italijom, u Parizu 10. II. 1947.g. ostavili otvorenim i upitnim, te tako pokušali revidirati povijest II. Svjetskog rata – koji su izgubili.

Naprotiv, nama bi to suđenje moglo itekako dobro doći! No, da bi to suđenje bilo iole pravno utemeljeno i iole pošteno, ono bi se moralo održati u Pazinu ili Puli: zemlji u kojoj je zločin počinjen i u gradu u kojem se zbio.

Ivana Motiku se tereti za ubojstvo nekoliko građana (deklarirane) talijanske narodno-sti, prije svih žminjskog općinskog pisara Cernecce (tuži ga njegova kćer Nidia Cernecca, privatnom tužbom), a tu su i Ernesto Corazzato, koji je nakon što je gol vođen po Žminju (komandanta Ivana Motike!), bačen u jamu kod sela Cere, zatim Marco Nefat, Rodolfo Zapetti, Lino Gherbetti i Luigi Geroni. Osim toga, Motika je bio već sredinom 1943.g. na čelu obavještajne službe, koja je već tada »počela kopati po ljudskim dušama i tražila neprijatelja« i u svojim redovima. Najprije su na udar došli Talijani, ali još više Talijanaši. Odmah nakon pada Italije, već 9. rujna 1943.g. je netom stvorena OZNA počela svoj krvavi pir po Istri: odasvud su u Pazinski Kaštel krenuli »autobusi smrti« (»Corriere del morte«), prepuni fašista, ali i potpuno nedužnih ljudi, čiji su jedini »zločini« bili što su bili Talijani i/ili su bili »kulaci«, to jest malo bogatiji od ostalog stanovništva. Pod izlikom da se radilo agentima, kolaboracionistima, fašistima, pripadnicima fašističke milicije ili pripadnicima talijanske vojske, vršen je i obračun sa svojim susjedima i izravnavali neki drugi računi. Bilo je tu, naravno, i opravdanog narodnog bijesa, bilo je i osvete, ali u svemu tome - i vrlo hladnokrvno – najdalje je otišao baš Ivan Motika, koji je u Istru donio svoj snažni staljinistički naboj. Od 13. do 23. rujna 1943.g. ubijeno je i bačeno u jame (fojbe) nekoliko stotina Talijana: primjerice kod Vineža 83, kod Lindara 44, kod Šurana 26, kod Vižinade pun autobus nesretnih žrtava, itd. O tome postoje u Italiji brojne knjige, a broj žrtava nakon pada Italije (uključujući i slovenski Kras iznad Trsta) kreće su od 2.000 (Flaminio Rocchia) do 4.500 (Roberto Spazzali), a licitira se i sa mnogo većim brojkama (12.000 kod).

Osim toga, krajem rata su vršeni i krvavi obračuni s istarskim »narodnjacima« (primjerice, zvjersko ubojstvo poznatog žminjskog »narodnjaka« Mate Peteha!) i s istaknutijim narodnim svećenicima (primjerice, Šime Milanović), a tu spada i krajnje sumnjiva smrt Joakima Rakovca. Naime, komunisti su nastojali istisnuti »narodnjake« i prigrabiti svu vlast u Istri nakon oslobođenja.

»Crveni teror« u Istri je nastavljen i poslije rata. Maknut je Mate Kršul, ratni sekretar Oblasnog komiteta. Nakratko je na njegovo mjesto postavljen Jurica Knez (oba su kasnije završila na Golom otoku), da bi na njihovo mjesto bio postavljen Srbin Tode Ćuruvija iz Knina, a umjesto Ivana Motike je postavljen Maks Glažar, šef OZNE iz Rijeke.

»Nakon dolaska Tode Ćuruvije smjenjeni su svi najistaknutiji partizanski rukovodioci Istre: Anton Cerovac, predsjednik Oblasnog NOO, braća Ante i Ljubo Drndić, Silvije Marenić - Lovro i drugi, a na kraju i Dušan Diminić, koji je bio duša pokreta i organizator nove narodna vlasti u Istri« (Berto Črnja: »Zbogom drugovi«, izdanje Matice Hrvatske, Rijeka 1992.g., str. 142.-145.).

U to vrijeme je Ivan Motika bio sudac pri Vojnoj upravi jugoslavenske armije (VUJA), sa sjedištem u Pazinu i Opatiji. Zvane Črnja, glavni urednik partizanskog »Glasa Istre« i veliki istarski pjesnik i prvoborac, dolazi također pod znak sumnje i biva isključen iz Partije, Tone Peruško je pod stalnom sumnjom jer nije bio komunist,

Ive Mihovilović dolazi pod sumnju da je agent čak četiri strane agenture i biva uhićen i zatvoren, itd. Jedno ludo i divlje vrijeme je išlo ka svojoj kulminaciji – »istragi« informbirovaca. Pod udar opet dolaze nesretni Talijani, ali ovaj put njihovi partizani! Veliki broj njih biva osuđen (a sudac se zvao Ivan Motika!) i upućen na Goli Otok (primjerice, Ligio Zanini). Tamo uskoro stižu i Zvane Črnja, Mate Kršul, Dušan Tumpić, Jurica Knez, Ćiro Raner ( partizanski komandant Pazina u rujnu1943.g.) i brojni drugi bivši partizani. A Ivan Motika se uspinje do suca Vrhovnog suda Hrvatske!

Dakle, radilo se o notornom staljinisti, koji je 1948.g. sačuvao svoju kožu tako što je denuncirao svoje ratne drugove i – sudio im!!

* * * * *

Danas nam u Istri (i Hrvatskoj!) o »antifašizmu« sole pamet bivše OZNA-ške ubojice i UDBA-ški majori s Golog otoka!! I njihova brojna Staljinova kopilad s Balkana!

Zar to nije sramotno?!

E, a da to ne bi svršilo baš tako, predlažem da mi sami izvedemo Ivana Motiku pred naš sud i da mu sudimo paralelno i istovremeno sa suđenjem Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku Jasenovačkog logora (koji neki zovu »logor smrti«, odbijajući i primisao da Goli otok nazovu »Otok smrti«!!). Poslije tog suđenja neće nam se više događati da nas s mitinga umirovljenika u Puli 1998.g. »pozdravlja« notorni udbaš Miho Valić, vođa SAB-a Istre, te da nam dijeli lekcije o demokraciji i socijalnoj pravdi; da nam stari i dobro znani Ljubo Drndić u Pazinu drži predavanje o svenarodnom ustanku u Istri i Pazinskim Odlukama o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom (potpisnici Pazinskih Odluka su, između ostalih, i Ljubo Drndić i Ivan Motika!), a da nam ponovo prešuti ružnu i jadnu činjenicu da u svojoj velikoj i luksuzno opremljenoj knjizi »Oružje i sloboda Istre« (Školska knjiga / Glas Istre, 1978.g.) ama baš nigdje ne spomene »fojbe« i zločine Ivana Motike (čovjeka poznatog u talijanskim knjigama o »fojbama« u Istri kao »Pazinski krvnik«, odnosno (»Il boia di Pisino«).

E, prošla su ta vremena! Krajnje je vrijeme da sve one, koji danas toliko glasno urlaju protiv ukidanja imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, ušutkamo njihovim vlastitim zločinima, počinjenim često i nad svojim najboljim ratnim drugovima ili susjedima, s kojima su generacijama dijelili svako dobro i svako zlo. Vrijeme je otvoreno progovoriti

(i suditi!) o brojnim partizanskim »Jamama« od Biokova do Bazovice, o »crvenom teroru« koji je trajao od 1943.g. pa sve do pada Aleksandra Rankovića 1965.g. Vrijeme je progovoriti i o Rankovićevom naseljavanju mladih Đujićevih četnika u Istri i Rijeci (četnika koji su poslije dramatične, krvave i kišne 15-dnevne bitke za Knin početkom prosinca 1944.g. masovno prešli u partizane, te ostatka četnika koje su Englezi zarobili kod Palmanove, iza Soče, i predali ih partizanima.). »Proces smjene kadrova Istrana i postavljanja ljudi iz unutrašnjosti se nakon 1946.g , a osobito 1947.g., i dalje nastavio do te mjere da je u svakom kotaru osigurana vlast došljaka, na štetu naših domaćih ljudi. Glavnu riječ preuzeli su ti novi ljudi« (B.Č., str.144.).

Danas ovo IDS-ovci silno eksploatiraju kroz medije, zaboravljajući spomenuti Todu Ćuruviju i Rankovićeve četnike naseljene u Istri!

Suđenje Ivanu Motiki u Pazinu ili u Puli skinulo bi veo »zaborava« na ono krvavo vrijeme »Crvenog terora« u Istri, kojemu je Ivan Motika bio najveća uzdanica i perjanica. Usput bi diglo i veo »zaborava« nad bezbrojnim talijanskim zločinima u Istri i Hrvatskoj, te bi jednom za svagda začepilo gubicu neofašistima u Italiji, Trstu, Puli i Poreču! I sa Hrvatske zauvijek skinulo tu »crvenu šugu«! Poslije toga ne bi nam u Istri trubili o »antifašizmu« razni bivši četnici, fašisti i udbaši – svi odreda simpatizeri i pomagači IDS-a.

Dakako - a to je najbolje od svega – (i zato predlažem to suđenje!) Ivan Motika bi imao pravo da kaže svoju verziju svih tih povijesnih događaja kojih je bio kreatorom i učesnikom, čime bi strgnuo 44-godišnji komunistički veto i tabu nad tim tragičnim događajima. To bi pomoglo vraćanju filma unazad i glede jednako tragičnih događaja krajem Drugog svjetskog rata u Dalmaciji i Lici. Stoga učinimo to!

Ante Rokov Jadrijević

P.S.: Nijedno od tri gore navedena uredništva nije objavilo ovaj tekst, ni 1998.g., niti

ikada kasnije. A Ivan Motika je umro pet dana nakon ovog pisma.

A.R.J.