ZAŠTO JE SAVKA «ABORTIRALA» 1971.?!

Žanton Žanko To all to whom it may concern!

P u l a

20.12.2001.

NAJNOVIJA POLITIČKA DREKA OKO 1971.g.

ZAŠTO JE SAVKA «ABORTIRALA» 1971.?!

Pročitao sam vrlo opširan intervju s Milkom Planinc, nekadašnjom predsjednicom izvršnog komiteta CK SKH iz 1972.g. o zbivanjima vruće 1971.g. u Zagrebu i Hrvatskoj. Malo sam, vrlo malo saznao od nje (audiatur et altera pars!) o crvenoj strani te medalje, a ona je i dalje ostala nepromjenjivo crvena, odnosno slijepa. Njoj je i danas najviše žao tobožnjeg samoupravljanja, za kojeg se drži kao pijan plota. Druga glavna isprika joj je da bi nam tzv. MASPOK bio doveo Ruse.

E, baš je to najmanje točno! Na famoznoj sjednici u vili «Weiss» 26.lipnja 1971.g. ona je održala svoj govor, u kojem je ustvrdila da „ako tako nastavimo s Maspokom, mitinzima i nacionalizmom, dovest ćemo Ruse“. Netočno! Ne Ruse, nego Srbe! Nekako baš u to vrijeme je general Rade Bulat s još desetak banijskih generala već bio naoružao svoje Srbe i svrstao ih u nekoliko brigada, spremnih za napad na Zagreb. Dakako, Rade Bulat nije bio neki glupi amater ili seoski četnik, već pravi komunistički i srpski general, koji se prije toga pobrinuo za moćnu podršku srpskih generala u generalštabu JNA u Beogradu. A on je bio prepun ruskih agenata!

To je bila neprekinuta priča još od kolovoza 1944.g., kada je preko Dunava provalila u Bugarsku moćna tenkovska armija maršala Tolbuhina, pred kojim se hametice rušila bugarska pro-fašistička vojska. Bilo je to pitanje nekoliko tjedana da ona izbije na granice pro-fašističke Srbije. Ruska diplomacija je odigrala svoje: ponudila je Churchillu pogodbu da Tito i kralj Petar II. Karađorđević sklope sporazum o prelasku srpskih četnika u partizane, pod uvjetom totalne amnestije i očuvanja cjelovitosti četničkih vojnih jedinica. I tako je i bilo. Preko 80.000 srpskih četnika je prešlo u partizane (osim manje grupe oko generala Draže Mihajlovića i pukovnika Kalebića), a njihovi oficiri su zadržali svoje činove, položaje i jedinice. Mnogi od njih su dočekali kraj rata čak i u generalskim činovima (primjer generala Bradonje Jovanovića i pukovnika Milana Baste!).

Ti generali nikad nisu bili lojalni maršalu Titu! On je to itekako dobro znao. Dio njih se Tito uspio otarasiti 1948., ali su mnogi i to preživili i štoviše napredovali i po činu i po položaju! Primjer generala Milana Baste to najbolje potvrđuje!

Tito je punih trideset godina imao grdnih problema s tim svojim četničkim generalima, sve do 1975./76.god., do urote generala Đoke Jovanića i Jovanke Broz. Tek tada je, naglo prekinuvši svoju posjetu Kinu, jednim potezom smjenio deset generala i poslao ih u penziju.

Sada se prisjetimo 1968.g. U proljeće te godine u Zapadnoj Europi je buknuo val studetskih pobuna i demonstarcija ( Rudy Dutschke u Njemačkoj i Daniel Kohn-Bendit u Francuskoj). Taj je val zarazio i Čehoslovačku, a i univerzitete u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Veliki studentskim štrajkom u Beogradu, koji je započeo 2. lipnja i trajao oko tjedan dana, Tito je bio vrlo s nažno uzdrman. On je to nekako uspio politički preživjeti, da bi početkom kolovoza uslijedila invazije SSSR-a i pet «bratskih zemalja» u Čehoslovačku. Tito, genije kakav je već bio, munjevito reagira: Javno osuđuje rusku intervenciju u Čehoslovačku. Ruski predsjednik Leonid Brežnjev (koji je u međuvremenu sebe promaknuo u čin maršala) smjesta prebacuje svoje trupe na jugoslavensku granicu, s prijetnjom da u istom naletu okupira i Jugoslaviju. Tito mu odlučno i strelovito uzvraća: žestokim govorima mobilizira narod, traži podršku i potporu SAD i šalje svoju vojsku na granicu s Mađarskom i Bugarskom. Stvorila se ratna pat pozicija i šest mjeseci traje napeti rat živaca. Cijeli horizont preko mađarske granice je bio zastrt ruskim tenkovima, a mi smo se ukopali u neobranim kukuruznim poljima i cijelu zimu smrznuti čekali na ruski napad. A onda je netko i negdje popustio i mi smo konačno, poslije šest mjeseci, krenuli kući da se malo ugrijemo!

Ono što Brežnjev nije uspio u jesen i zimu 1968./69., on je nastavio preko svojih tajnih službi i svojih agenata u Beogradu, prije svega u generalštabu JNA. A i Ranković je još bio živ i svjež, jedva čekajući svoj povratak na vrh Jugoslavije. Prilika im se počela ukazivati već slijedeće godine, kada je usvojena famozna Deklaracija o položaju hrvatskog jezika. Rankoviću odani udbaši su se počeli ubacivati u narastajući hrvatski masovni pokret, a naročito među uvijek zapaljive studente zagrebačkog sveučilišta. U općoj euforiji mnogi su izgubili svaki oprez. Pokret se mjestimično već počeo pretvarati u rulju. Tito, koji se u početku stavio na stranu opravdanih hrvatskih (i slovenskih!!) zahtjeva, počeo je oklijevati. Vrsni obavještajac i čovjek vrhunske vještine konspiracije, on je počeo shvaćati Udbinu namještaljku! Počeo se taktički povlačiti i vraćati uzde u svoje ruke. A Savka i Mika Tripalo, kao dva tetrijeba, ništa više nisu čuli osim aplauza i skandiranja masa, misleći valjda da bi oni mogli i mnogo dalje i mnogo više...

Tito je morao povući odlučujući potez. Pozvao ih je u Karađorđevo, a njih dvoje su pohrlili tamo kao guske u maglu, odnosno kao u Canossu!

To je otprilike sukus cijele te priče. Sada se, početkom 2001.g., Savka i Mesić (on umjesto pokojnog Tripala!) razmeću svojim «abortusom» 1971.g. Iskusni Franjo Tuđman ih je s pravom preskočio 1990. i 1991.g., a oni su zbog toga i dan-danas uvrijeđeni. Zbog čega? Zato što nisu vidjeli dalje od nosa? Zato što nisu odlučujuće poteze povukli prije studentskog štrajka, u jesen 1971.

Međutim, ono što ni Milka Planinc još nije shvatila jest to da nama u Hrvatskoj nije bio (najveća) prijetnja Brežnjev, nego srpski generali s Banije, Korduna i iz Like, točno kao što nam se ponovilo 1991.g.! Brežnjev je dobro znao kako je glasila Nixonova doktrina, odnosno da bi se SAD umiješale i intervenirale čim bi se ruska okupacija Beograda počela širiti prema hrvatskom Jadranu. Amerikanci su već tada bili vojnički jači, a Rusija je imala velikih problema s Kinom na dugoj rijeci Amur u Mongoliji i na Dalekom Istoku.

Dakle, ništa od Brežnjeva, njegova brzopletost nam je mogla samo pomoći! Ali bismo s usijanim Bulatovim generalima imali grdne muke! A to se pokazalo i 1991.g.

Srećom po nas Hrvate, 1991.g. je na čelu Hrvatske bio jedan drugi Vođa, daleko snažniji, daleko odlučniji i daleko dalekovidniji od Savke i Tripala! I hvala njemu, gospođo Savka, a ne Vama, Vašem Mesiću i Vašoj Vesni Pusić!

Vaše «Hrvatsko proljeće» koje toliko pretjerano slavite posljednjih mjesec-dva bilo je, nažalost, vaš osobni veliki «abortus», a što o tome misli hrvatski narod pokazalo se na izborima 1990.g. i na izborima 1992. A ni ostale perjanice iz 1971. g. nisu bolje prošle. Danas svi Vi u hrvatskom biračkom tijelu ne vrijedite više od pet posto! Svi Vi!!

Žanton Žanko

«DOKONA POPADIJA I JARIĆE KRSTI»

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula / Brtonigla 13.list. 2001.

Uredništvu «Vjesnika» i Komu Treba: «Istarski glas», Labin

«DOKONA POPADIJA I JARIĆE KRSTI»

Ante scriptum: naslov je parafraza jedne duhovite srpske izreke:

»Dokon pop i jariće krsti».

(A tek popadija...!)

* * * * *

«Govor mržnje zaslužuje odgovor u kaznenom zakonu» - zajednički je zaključak potpredsjednice Vlade gđe Željke Antunović, Vašeg novinara Tihomira Ponoša i tzv. «Nevladinih organizacija».

Znamo, ima raznih govora mržnje. Čitali smo takav govor u nekoć najslavnijim knjigama svijeta, kao na primjer «Kako se kalio čelik» Alekseja Tolstoja, «Mladoj gardi» Fadjejeva, pa sve do genijalnog zaključka u Orwelovim knjigama «Životinjska farma» i «1984.». Sjećamo se onog genijalnog Orwelovog «Two-minute hate», prema onom kozobradom otpadniku (t.j. Trockom).

Mislili smo da smo već davno prebolili takve «Dječje bolesti ljevičarstva u komunizmu». No izgleda da smo se prevarili. Očito je da neki u Račanovoj Vladi i danas žude za tim «dobrim starim vremenima» i da bi svoju «Restauraciju» željeli dovesti do kraja – vratili bi nam zloglasni član 133. Krivičnog Zakonika SFRJ (po kojem sam i ja osobno bio osuđen na godinu dana zatvora).

Gospođi Željki Antunović se nije ni čuditi: tko jednom Vragu proda svoju dušu, Vrag mu uvijek po nju dolazi – u najnezgodnijem trenutku ! Kad nema ništa drugo protiv Hrvatske, onda mu dobro dođu i tzv. «ljudska prava». Pa onda gđa Antunović mora revnosno organizirati jednu takvu masovnu međunarodnu konferenciju u hrvatskom Dubrovniku – a ne recimo u Kurdistanu! Ili u Nikaragvi! A tek u Saudijskoj Arabiji?!

Predlažem gospođi Željki Antunović da inicira slijedeću takvu konferenciju u Gazi ! I da tamo oplakuje onih 820 Palestinaca, koji su u proteklih godinu dana (prije Bin Ladenove odmazde u New Yorku i Pentagonu) bili ubijeni od strane izraelske vojne soldateske generala Sharona, samo zato što su tražili svoja «ljudska prava»!

Možda će nas Hrvate onda «Velika Sotona», odnosno „Veliki Sathan“ konačno ostaviti na miru. Jer nama su danas daleko važnija neka druga prava – socijalna, radnička, zdravstvena, narodna (t.j. narodnog suvereniteta), i t.d. Što ćemo s njima, gospođo Antunović? Zar opet: «Dokona popadija i jariće krsti»!

Gospođa Antunović neskriveno hvali tzv.» Ne vladine organizacije», koje – vidi čuda! – daju neograničenu i nekritičku podršku Račanovoj Vladi i – dakako - njenoj potpredsjednici Željki Antunović. Nije nam nikakva tajna tko je i kada osnivao sve te «Nevladine organizacije». Američka ambasada i pod-agencije CIA-e, poimenice: USAID, IRI, TDA i druge. Od kraja 1995. do 1999.g. osnovali su ih čak 15.000 ! Nije nam nikakva tajna ni tko ih danas financira. Kad jedno potpuno beznačajno «Klariko voće» Jure Klarića i njegovog mentora Stipe Mesića od SAD dobije «kredit» od 15 milijuna američkih dolara, onda samo totalnom slijepcu stvari nisu jasne. Ili, kako bi to rekli Ameri : „Nije slijep onaj koji ne vidi, nego je slijep onaj koji ne želi da vidi!».

Pa kad nam takve ˝NVO drobe i trabunjaju o «govoru mržnje», nije zgorega podsjetiti se kako su pisale perjanice govora mržnje, primjerice Jelena Lovrić, Sanja Modrić, Vesna i Zoran Pusić, Vesna Teršelič , Semina Lončar i slične ljevičarske zvijezde.A tek onaj Udbo-katolik iz Argentine! Pa oni orjunaši iz splitskog «Ferala». Oni kao da nikom ne smetaju! Upravo ta činjenica potpuno dezavuira sav uzaludni napor gospođe Potpredsjednice Vlade na toj dubrovačkoj konferenciji o tzv. «ljudskim pravima»! Odmah se vidi kakva je to sorta.Similis simili gaudet. A tu spada i sam predsjednik Republike Stipe Mesić: govorom prepunim mržnje govorio je cijelu prošlu godinu protiv svog pokojnog takmaca i omrznutog protivnika, pokojnog Prvog predsjednika Republike, dr. Franje Tuđmana. Sada je lako za takav govor optuživati druge. Međutim, «Pogledaj dom svoj anđele» (ili Sotono!).

Upravo takvi nam danas drobe i trabunjaju o štetnosti «govora mržnje» u našem društvu. A što smo proteklih mjesec dana slušali u Americi? Kad je navodno (i tobože!!) Osama Bin Laden srušio one židovske Tornjeve na dnu Manhattana? Što se nisu tada oglasili? Gdje je onda bila slavna gospođa Mary Robinson – da nam onda docira o «govoru mržnje».

Da skratim: meni je govor mržnje draži i ugodniji od govora lažnog bratstva i prijateljstva! Od govora lažne tolerancije. Od govora lažne i frivolne ljubavi. Ili mediokritetskog govora tzv. „Nevladinih organizacija“. Njima Vlada daje narodni novac, one Njoj antinarodnu (t.j. antihrvatsku!) podršku. A sve plaća narod, pogotovu onaj lažni Smojin narod koji navodno «neće politiku u svoju butigu».

Vidi se kako je UDBA vrlo uspješno obavila svoj zadatak: kad se htio govor mržnje, onda se imao govor mržnje, kad se htio govor bratstva i prijateljstva, onda se imao i govor bratstva i prijateljstva. Jer tako je htio Veliki Brat. Onaj s istoka. Danas to hoće Novi Veliki Brat sa zapada. A naši tzv. «internacionalisti» su uvijek za tuđeg Gazdu. Jer, najvažnije je živiti kao bubreg u loju!

A Berlusconi? Jesu li i njemu sudili u Dubrovniku, gđo Željka Antunović, pardon, gđo Mary Robinson ?! Ili Vaši «Crveni Jupiteri» i danas smiju ono što ne smiju obični (balkanski) «volovi»! Ukratko, „Drugovi, jesmo li svi mi volovi“?!

Ma, zar opet? Zar još jedno krvavo stoljeće ideološke mržnje?

A.R.J./ J' Anton

JAKOVČIĆ I KAJIN KAO NOVOPEČENI „HEROJI“ ISTRE

Tri istarska Narodnjaka, tri „Pučka prijatelja“ iz Istre 9. rujan 2001.g.

Uredništvu „Glasa Istre“

Uredništvu „Slobodne Dalmacije“

JAKOVČIĆ I KAJIN KAO NOVOPEČENI „HEROJI“ ISTRE,

JAKOVČIĆEVO SELO POKLONITI TALIJANIMA

Ovih dana rujna 2001.g. imali smo rijetko duhovitu priliku pročitati u „Glasu Istre“ fenomenalnu izjavu gosp. Damira Kajina, potpredsjednika IDS-a i uvaženog saborskog zastupnika IDS-a iz Istre, o tome kako je gosp. Ivan Jakovčić (njegov stranački šef!) najznačajniji čovjek Istre u prošlom stoljeću, odmah nakon svepriznatog narodnog heroja Joakima Rakovca.

To nas je sve silno razveselilo, samo .... gdje su tu naši pravi, slavni i priznati istarski velikani? Gdje je tu, na primjer, monsinjor naš Božo Milanović (bez čijih zasluga Istra ne bi bila definitivno priključena matici domovini Hrvatskoj). Gdje je tu, na primjer, pjesnik naš Mate Balota, vrsni znanstvenik, također zaslužan za definitivno priključenje Istre matici domovini Hrvatskoj. Gdje je tu naš Zvane Črnja, pjesnik, novinar i pokretač Čakavskog Sabora? Gdje je tu, na primjer, Eugen Kumičić, poznati naš književnik i pravaš, veliki hrvatski rodoljub? Da ne dužimo, gdje su tu naši veliki istarski Hrvati Laginja, Spinčić, braća Mandić, Car Emin, Rikard Katalinić-Jeretov i ostali iz te slavne plejade istarskih Narodnjaka?

Mi se ne čudimo gosp. Damiru Kajinu. On je nebrojeno puta već pokazao i dokazao da ne poznaje i ne voli povijest našeg hrvatskog roda Istre. Jedino iz tog zornog kuta je moguće „razumjeti“ tu njegovu neutemeljenu, pa čak i skandaloznu izjavu. Po njoj ispada da gosp. Kajin sam sebe proglašava trećim najznačajnijim čovjekom Dvadesetog stoljeća Istre (budući da je on Prvi Jakovčićev doglavnik). A on to ni slučajno nije, a to nije ni njegov veliki partijski šef, gosp. Ivan Jakovčić!

******

Ponovo u našem tisku raste pritisak da se Talijanima dade u Istri jedno selo, kao kompenzacija za dio neotplaćene optantske imovine, koju su ostavili iza sebe kada su optirali za Italiju. Nas trojica istarskih narodnjaka i „pučkih prijatelja“ bi od sveg srca pozdravili taj prijedlog, pod uvjetom da se Talijanima pokloni tzv. Jakovčićevo selo - Sveti Juraj, ponad Grožnjana, odakle se inače pruža veličanstven pogled na dolinu Mirne, na Motovun, na Poreč i na cijelu „izgubljenu Istru“, a istovremeno i na daleku Veneciju i još dalji Triglav. Idealno za Italo-nostalgičare. A i za neke druge.

A možda bi naš prijedlog mogao biti još bolji: zašto Talijanima ne bismo poklonili naše selo Mline, zajedno s nezgodnim Joškom Jorasom, koji u našim Mlinima uporno ističe slovensku zastavu i veliki natpis na svojoj novoj kući „Tukaj je Slovenija“.

A imamo mi jedan još bolji prijedlog: da se Talijanima pokloni naš dio sela Sečovlje, do onog mosta kod Premogovnika, gdje je 1944.g. bila sa Slovencima dogovorena etnička granica između naših i njihovih partizana, odnosno Hrvata i Slovenaca Istre. Uostalom, to je bila i sporazumno dogovorena AVNOJ-ska granica naša dva naroda.

Držimo da bi ovo bio najbolji način da se smire izvana podsticane tenzije između povijesnog stanovništva ovog kraja.

Milan Božić

Ante Rokov Jadrijević

Franko Šturman

U školstvu umjesto reforme treba provesti racionalizaciju

Ante Rokov Jadrijević, prof., dipl. ing. Pula / Brtonigla 31. ožujka 2001.

Uredništvu „Vjesnika“ Komu Treba: gosp. Ivici Račanu

U školstvu umjesto reforme

treba provesti racionalizaciju

(Gospodine Račan: ukinite ministarstvo školstva!!)

Uvodna napomena: „Vjesnik je ovaj tekst objavio gotovo u cijelosti (4. travnja 2001.g.), osim devet manjih ili većih „skraćivanja“, recimo to „cenzura“. Stoga će ovdje biti dat originalni tekst. A današnji razlog (veljača 2009.g.!!) za ponovno objavljivanje ovog teksta jest taj što se stanje u našem školstvu nije nimalo poboljšalo, štoviše pogoršalo se, pogotovu zbog loše i dekadentne pedagoške paradigme, ako ikakva pedagogija još i postoji u našim školama. Raspad sistema je počeo s Račanovim ministrom školstva dr. Vladimirom Strugarem (inače po struci pedagogom!!), a strmoglavio se s ovim vrlo „čudnim“ Sanaderovim ministrom, koga učenici javno etiketiraju „Dr. Zamorcem“.

A evo kako i zašto je sve to počelo......

· * * * *

·

Dakle, Repetitium est magistra vitae!

Profesor sam u srednjoj školi tek 11 godina, a prije toga sam bio tehničar, potom inženjer, te pomorski časnik na više od dvadeset stranih brodova. Pogađate, imam više od 60 godina života i 40 godina radnog iskustva.

Dakle, u posljednjih 11 godina predavao sam već preko 25 različitih stručnih predmeta! Otprilike, svake godine tri nova predmeta, od kojih polovicu uopće nisam ni studirao - u svoje vrijeme. Trenutno predajem „svega“ šest stručnih predmeta. Međutim, već na jesen ću morati ponovo predavati 10 ili 11 predmeta, kako bi ispunio „novu“ ministrovu normu.

Bio sam žestok kritičar ministrice Ljilje Vokić, toliko žestok da mi je ona dvaput uručila otkaze (u Srednjoj školi u Bujama i Srednjoj školi u Buzetu). Pa ipak, kada je danas usporedim s ovim novim ministrom školstva dr. Vladimirom Strugarom, ona je još bila i dobra! Daleko bolja od dr. Strugara! Naime, i iznad nje je bio neki Bog, makar i onaj s Pantovščaka, pa ako nisi mogao uvjeriti nju (a to doista nije mogao nitko normalan!), moglo se nekako uvjeriti onog Boga s Pantovščaka, ma kako on bio onako mrgudan - i tako smo se ipak nekako kretali naprijed.

Naprotiv, od ovog novog ministra školstva baš nikakve koristi, a isto toliko i od njegovog glomaznog ministarstva. Odatle nam dolaze samo bezbrojne nebuloze i brojne bolesne „vizije“, koje služe samo tome da stvore privid da se u tom ministarstvu nešto važno i mudro radi. Spominju nam nekakvu Internatizaciju naših škola, informatizaciju, uvođenje Crosnet-a, i ostale bla-bla štorije sličnog tipa. Ma, čime ćemo mi to ići na Internet? Valjda s krumpirima, jedino još toga imamo! Nećemo valjda s ovim prastarim 386-icama i 486-icama? Ima li gosp. ministar dr. Strugar uopće pojma s kakvim mi računalima raspolažemo? Ima li on pojma koliko škola (osim onih Vokićkinih Potemkinovih škola, napr. u Pazinu i Požegi) uopće i ima računala? Je li On ikada naredio popis računala u našim srednjim i osnovnim školama? Koliko ja znam - nije nikada! Pa na temelju čega onda stalno daje takve besmislene izjave?

Moj razred su dečki treće godine Tehničke škole Pula, usmjerenja tehničar za računalstvo (i elektroniku). U prvoj godini su imali svega dva sata računalstva, a budući da su bili podijeljeni u dvije (vježbene) grupe, imali su svega jedan sat računalstva tjedno! K tome, trećina računala uvijek u kvaru (divlji programi, prepuni virusa, operativni sistem se ne može podići, aplikacijski programi također teško upotrebljivi, itd., itd. Dio učenika uči njemački jezik (računalci!?), a ostatak ima svega dva sata engleskog, premda je njima engleski jezik osnovni alat u računalstvu!

I tako ćemo mi - po ovom ministru - internetizirati naše srednje školstvo?!

Bože nas sačuvaj takve internetizacije!!

A sada će nam ovaj novi ministar ukinuti i bonus (2 sata) za razredništvo. Ima li itko u ovoj Račanovoj Vladi da vrisne protiv toga?! Ministar Strugar je doktorirao baš pedagogiju. Da, ali kakvu? Očito pedocentričnu, dakle „žensku pedagogiju“(moja etiketa!). Znate ono: „Dijete je centar svemira“! Ili ono: „Stoljeće djeteta“ (Amerikanke Ellen Key, 1900.g.). Ili pak „Slobodna djeca Summerhilla“ A. S. Neila iz 1921.g. Znate ono: “Stvoriti školu koja odgovara djetetu, a ne dijete koje odgovara školi“. Pa onda, pohađanje nastave u takvoj školi nije obavezno. A i raspored sati važi samo za nastavnike, ali nije obavezan za učenike. Disciplina nije poželjna, a kažnjavanje djece (t.j. ocjenji-vanje, ispitivanje i slične torture) ni slučajno! Takvih smo se priča naslušali na početku mandata dr. Strugara i njegovih savjetnika, takve teorije po novinama uporno zastupaju dra. Mira Čudina-Obradović i dr. Milan Matijević, profesor Učiteljske akademije u Zagrebu. „Osnovna škola 9 godina, s jedinicom se prolazi“, prijedlog je našeg vrlog ministarstva školstva, od 5. travnja 2000.g., „s tim da je ocjena jedinica prolazna i ne zahtijeva nikakve dodatne mjere , osim što se učenik može prijaviti za popravak ukoliko želi ispraviti jedinicu za bolju ocjenu“. Dakle, a ako ne želi...??

Isuse, Bože, kolika briga za slabe i naročito za loše učenike!? S takvima mi profesori gubimo i po dvije trećine svog vremena i energije. Oni nam ometaju nastavu, oni nam ne daju da predajemo, stalno upadaju u riječ i priječe nam bilo kakvu konstruktivnu i uljudnu komunikaciju s dobrim učenicima. Loši učenici su super-zaštićeni! A dobri učenici su nam super-zakinuti. I to naše bolesne pedagogije štite svom snagom! Koga je uopće briga za kvalitet. Evo još jednom citiram našeg novog ministra školstva: „I za srednje škole kao i za osnovne važi princip prolaznosti jedinice, A na popravne rokove izlaze učenici jedino ako to žele“ (5. lipnja 2000.godine).

Budući da se takve i slične imbecilije uporno ponavljaju, ja ću ih odmah u startu oboriti prirodnim argumentima. Nije dijete centar svemira, nego je to Čovjek. I to ne bilo kakav Čovjek, nego Čovjek koji se izgradio na sliku i priliku Božju! Na sliku i priliku Dobrog Boga, a ne Sathana! Ne Šejtana. Ne Ahrimana. A baš zato je ljudska civilizacija izmislila i stvorila škole. Da od djeteta stvori Čovjeka. Da dijete od malena usmjeri u pravom smjeru: u pravcu Božjeg Čovjeka. I da ga prilagodi društvu, odnosno vanjskom svijetu, u kojem će živjeti kada odraste, kad izađe ispod majčinog skuta, kad se zaposli i kad počne tražiti svoju životnu družicu, itd. Dakle, da se osposobi za životnu borbu, a ne da doživotno ostane ispod roditeljskog staklenog zvona!

Odgoj djece nikad nije bio lak posao, ali otkad je nastupilo ono već spomenuto i vrlo šašavo „Stoljeće djeteta“ (Ellen Key, 1900.g.), odnosno odkad je započela tzv. „Emancipacija žena“, taj posao je postajao sve teži, da bi danas postao već neizdržljiv. Djeca su postala super-zaštićena, a uz to je njihovim mamama i tatama dato pravo da se mješaju i u ŠKOLSKI ODGOJ DJETETA, odnosno cijelog razreda, pa čak i cijele škole!

Kakva glupost: da majka koja nije znala odgojiti svoje vlastito dijete,

dobiva pravo da se miješa u odgoj tuđe i mnogo bolje odgojene djece?!

Dakle, danas je teško odgojiti jedno dijete, a kamo li 30-tak djece (razredništvo), ili 200 djece (u ostalim razredima). Biti razrednik je danas najteži „predmet“ u školi. Teži nego dva-tri druga nastavna predmeta. A naš novi ministar dr. Strugar i dalje drži da mi profesori to moramo raditi (komunistički) „dobrovoljno“. Neka nam to na svom primjeru i primjeru svojih 290 savjetnika i službenika to pokaže, naime neka i oni jedan mjesec u godini odrade badava! A to bi mogla i ova Vlada, pa čak i cijeli Hrvatski Sabor! Hajde, dajte nam lični primjer, ako ste toliko pametni!

Podsjećam još jednom: ministrica Ljilja Vokić je morala odobriti tzv. bonus, nakon niza mojih oštrih tekstova u dnevnom tisku ( na primjer u „Vjesniku“ od 27. travnja 1994.g. i „Glasu Istre“ od 14. lipnja 1995.g., a i niza drugih), koji su me koštali ona dva otkaza. Normalan čovjek bi očekivao da smo pametniji danas nego jučer, ali ova nova Vlada kao da nas uvjerava suprotno. Moramo li sa svakom novom Vladom sve započinjati ispočetka? Mora li se ova Vlada igrati one stare Čkaljine i Gutine igrice: „Sami sebe saplićemo, sami sebe rasplićemo“? Ili je sve ovo naprosto obično bacanje prašine u oči?

Vjerujem da je ipak najbolje da gosp. Ivica Račan, predsjednik Vlade R.H. naprosto raspusti ministarstvo prosvjete i školstva i taj posao povjeri trojici ili petorici povjere-nika, i to potpuno novih ljudi iz struke, koji bi kroz šest mjeseci formirali potpuno novo ministarstvo i to sa samo 30 posto sadašnjeg broja ljudi - i s novim ljudima. Vrijeme je da se učini kraj svim ovim beskrajnim konfuzijama u tom zlosretnom ministarstvu!

Gosp. Račan, Vi ste se dosad pokazali dovoljno razumnim i mudrim da ne povlačite ishitrene poteze. Molim Vas da nas stare profesore ostavite tu gdje smo bili posljednje tri godine. Ako ja kao profesor idem na seminar senzorike u Zagreb, s dnevnicom od svega 123 kune, a neka državna službenica na seminar MS-Office 2000 s dnevnicom od 170 kuna, onda znate gdje treba učiniti carski rez: nikako u školstvu ili zdravstvu, jer mi ne možemo niže pasti, a da ne padne i vitalni kvalitet cijele nacije i države! Pogledajte što je kao jedan od dva najvažnija američka prioriteta zacrtao novi američki predsjednik gosp. George W. Bush: racionalizaciju ( a ne reformu!) školstva. Traži se kvalitet, a ne žongliranje s velikim brojevima!

Još samo ovaj argument: učenici su nam veoma preopterećeni. A zašto? Zato što netko u našem ministarstvu ne zna racionalizirati školski sistem! Izračunao sam da je u mojem (stručnom, odnosno strukovnom) razredu, omjer stručnih i općih predmeta svega 55 : 45 posto. Ako se učenik odlučio biti tehničarem, onda ga treba rasteretiti barem 30 posto općih predmeta. Moji mladi računalci u trećoj godini nemaju ni jedan sat računalstva! Nevjerovatno, ali istinito!

Stoga gosp. Račan, ukinite naše ministarstvo prosvjete i školstva. Ovako kakvo je ono ničemu ne služi!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof.

P.S.: Dva mjeseca nkon objave ovog pisma u „Vjesniku“ naša Tehnička škola Pula dobila je od ministarstva prosvjete i školstva čak 14 novih računala najnovije generacije. A uskoro smo dobili i potpuno novi kabinet računalstva i CNC-strojeva. Dakle,.ovo pismo je probudilo ministarstva prosvjete i školstva. A to su mogli učiniti i sami.

A.R.J.

ZAŠTO JE KUNA TOLIKO „JAKA“

Ante Rokov Jadrijević, Pula 17. lipnja 2001.

Uredništvu „Vjesnika“ Komu Treba: gosp. Ivici Račanu

ZAŠTO JE KUNA TOLIKO „JAKA“

Da je kunu trebalo odavno devalvirati, govorila je velika većina naših ljudi zdrava razuma (common sense!). I ja sam uredno o tome svake godine davao u javnost svoje mišljenje, otprilike uvijek 2-3 tjedna pred Uskrs. Zašto baš pred Uskrs? Zato što je to najbolji indikator predstojeće turističke sezone, koja je nama Hrvatima još jedini veliki „proizvod“ koji možemo „izvoziti“ u Europu i Ameriku. Ništa se drugo više ne isplati proizvoditi u Hrvatskoj, čak ni pšenicu, ni mlijeko, ni meso, i t. d. O čudne li zemlje (Hrvatske)!

Jedina isplativa stvar za dosadašnje hrvatske Vlade u posljednjih deset godina bila je „sanirati“ banke, pa ih potom prodavati strancima u trećinu cijene - same sanacije! I graditi nogometne stadione! I brbljati kojekakve gluposti („nebuloze“) o vječitoj reformi školstva.

Zašto se u Hrvatskoj više ne isplati proizvoditi pšenicu, mlijeko, meso voće, žarulje,

i t. d.? Naravno, zbog „svjetske cijene“ pšenice, mlijeka, mesa, žarulja, i t. d. Međutim, za kunu očito ne važi ta toliko hvaljena „svjetska cijena“. Njena vrijednost (ili bezvrijednost!) se ne mjeri svjetskom cijenom, nego cijenom naše nesposobnosti da se konačno i radikalno uhvatimo u koštac s ključnim problemom funkcioniranja naše Države i našeg gospodarstva. Zato je kod nas i moguć paradoks da „vrijednost“ kune raste, a vrijednost DEM pada. Njemačka privreda je u stalnom usponu, a naša je u stalnom padu, pa ipak nam se uporno nameće i održava gore spomenuti paradoks.

Dakle, naša Država, odnosno državna vlast funkcionira na jedan vrlo lijen način: na uvozu svega i svačega. Uvoznu robu je prilično lako ocariniti i eto ti državnog budžeta (upravo to sada - 2009.g. čini Sanaderova Vlada, op. A.R.J.)!! Mnogo je teže s izvozom: njega još moraš i subvencionirati! Recimo kao Francuzi svoju poljoprivredu. Slično tomu i Italija i Velika Britanija. I s njima (za račun SAD) ratuje Međunarodni monetarni fond (MMF): nastoji skršiti sjajnu francusku poljoprivredu i otvoriti brešu za prodor jeftinije američke hrane, naročito žita i govedine.

I kod nas sve vedri i oblači MMF. Gospodin Račan, predsjednik naše Vlade kao da još nije shvatio zbog čega je izgubio nedavne lokalne izbore: zato što je preveliki taoc tzv. međunarodne zajednice (bolje rečeno MMF-a, Svjetske banke, kojekakvih i premnogih američkih agencija, kao i značajnog dijela Europe, koji nam dijeli lekcije o stvarima koje kod njih manje štimaju nego kod nas (primjerice francuski dio Baskije, Korzika, Furlanija, Sjeverna Irska, dakle najblesavije europske priče o manjinskim pravima, dvojezičnosti,

i t. d.). Račan je izbore izgubio na temi Domovinskog rata, na „Slobodnoj Dalmaciji“ (smjenjenog glavnog urednika gosp. Josipa Jovića), na razoružanju HVO i Hercegovačkoj banki, te na jednostranom Haaškom sudu. Slijedeće izbore će jamačno izgubiti na (prejakoj) kuni i MMF-u, koji uporno blebeće da su naše (profesorske) plaće previsoke. Pa što s tim: i naše su cijene previsoke. I državna birokracija nam je prevelika i preskupa. A najskuplji nam je MMF - koji nezdravo insistira na prejakoj kuni. Dakako, sebi u korist!

Zato, gosp. Račane, prihvatite se pravog posla, a MMF stavite na led !!

Ovu Državu treba snažno debirokratizirati; otpustiti polovicu državne birokracije, hitno ukinuti loše, suvišne i glomazne zakone.

Ante Rokov Jadrijević

PREPOLOVITI DRŽAVNU ADMINISTRACIJU I VRIJEDNOST KUNE

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Pula / Brtonigla 08. siječanj 2001.

Uredništvu „Vjesnika

PREPOLOVITI DRŽAVNU ADMINISTRACIJU I

PREPOLOVITI VRIJEDNOST KUNE !!

(To nam je sada jedini spas !)

Uvodna napomena: Uredništvo „Vjesnika“ je ovaj tekst gotovo u cijelosti objavilo- još početkom davne 2001.g. A danas, u veljači 2009.g., potvrđuje se u cijelosti i svjedoči o glupo utrošenom vremenu „malograđanskih parada imbecilnosti“(citiram Marxa!) Račanove i Sanaderove Vlade.

Čestitam Vašem čitatelju mr. sci. Lucianu Lukšiću iz Zagreba na njegovom tekstu (pismu) „Još jednom o 'digni-tetu' ili tko živi u oblacima“, u kojem je sjajno „secirao“ nesposobnost, licemjrje, pa čak i bezobrazluk potpredsjednice Vlade R.H. gđe Željke Antunović. Izvrsno, pet plus!

Jedino, negdje pri kraju, gosp. Lukšić navodeći primjer nekih zapadnoeuropskih „socijalnih demagogija“, ispustio je jedan važan detalj: Hrvatska nažalost oporezuje svoje najbogatije glasače sa samo 35 posto, dok svoje najbogatije glasače Njemačka oporezuje sa 48,5 posto, Austrija sa 50 posto, Belgija sa 55 posto, Španija sa 58 posto, a Nizozemska čak sa 60 posto.

Međutim, istini za volju, tu veliku grešku nije napravila ova Račanova Vlada! To je učinio Hrvoje Šarinić još krajem ljeta 1992.g., kad je njegova Vlada drastično smanjila tzv. progresivni porez na najviše plaće u državi sa (čak!) 74 posto na svega 2 posto!! Tako su i čistačice i njihovi direktori, prepotentno odmah nazvani „menadžeri“, plaćali isti procent poreza! Tu je bio početak „Tuđmanomike“!

Osobno zamjeram gosp. Račanu, što nakon pobjede na izborima od 3. siječnja 2.000-te godine nije po najkraćem postupku - makar i revolucionarnom - naprosto poništio sve socijalne idiotarije HDZ-a. Mogao je smjesta ukinuti sve te lažne (soc) „menadžere“, na primjer. Sve one koji u - od države saniranim poduzećima - primaju i po dva i više puta veće plaće od predsjednika Vlade.

Međutim, još nije prekasno!

Gosp. Račan i njegovi ministri ne bi nipošto mjeli biti marionete MMF-a (Međunarod-nog monetarnog fonda)! Oni nisu smjeli dopustiti da naš državni proračun odobrava ili osporava MMF, nego Hrvatski Sabor. To je načelno pitanje, a od najzdravijih načela ne bi se smjelo odstupati. Poznato je da je MMF u (striktnom) načelu protiv devalvacija domaćih valuta. Normalno, jer on zastupa interese velikih multinacionalnih kompanija i banaka, što znači da je u službi širenja njihovih tržišta. Izvoznih. I finacijskih. Ukratko, kako je to lijepo rekao mr. sci. Luciano Lukšić iz Zagreba, MF je u službi financ-kapitalizma. Odnosno diktaturi Svjetske zeleno-žute lihvarske internacionale. To je potvrdio i gosp. Hans Flickenschield, voditelj misije MMF-a za Hrvatsku, na svojoj konferenciji za tisak dne 10. studenog 2.000.g. u Zagrebu, koji je tada svojim podlim „optimizmom“ podhranjivao Račanovu Vladu, kako navodno proizvodnja i izvoz rastu (a upravo je bilo otpušteno oko 70.000 radnika!). On je pledirao da bi „slabljenje kune dovelo do brojnih bankrota“, do divlje inflacije, i slične bla-bla priče za diletante. Takve smo priče mogli progutati prije dvadeset godina, u vrijeme onih opskurnih komunističkih predsjednika Vlada Mitje Ribičića, Veselina Đuranovića, Milke Planic i Branka Mikulića. Danas više nismo takve neznalice.

Nažalost, danas u Hrvatskoj ima previše menadžera-neznalica, koji govore ovako: „Devalvacija bi nas odvela u inflaciju“, te - pazite sad! - „Prvo treba smanjiti poreze“, pa onda „smanjiti kamate“, pa „smanjiti poreze na plaće“, te konačno (ono jedino pravo) „smanjiti cijenu rada“.

Da, to je to: smanjiti cijenu rada. Međutim, ne mogu se smanjiti porezi sve dok na državnom proračunu parazitira preko 300.000 državnih službenika! Dobro, liječnike i zdravstvo ne možemo više kresati. Ne možemo više kresati ni školstvo. Posljedice u oba slučaja mogu biti tragične, a nažalost već i jesu tragične! Ali možemo smanjiti sve ono što je apostrofirao mr. sci. Luciano Lukšić. Možemo prepoloviti državnu (i ne samo državnu!) administraciju. Možemo vratiti kotare, i otpustiti 422 općinska načelnika, 123 gradonačel-nika, 20-tak župana i 15.000 općinskih službenika-parazita. Također možemo prepoloviti INU i slične državne mastodonte. Naprimjer, smaniti plaće u INI za 25 posto (toliko su njihove plaće veće od ostalih). To de facto znači „smanjiti cijenu rada“.

Samo tako se mogu smanjivati porezi (a ne restrikcijama, zamrzavanjima, zabranama - kako su komunisti jedino znali vladati). Treba zamrznuti, štoviše ukinuti lažnu reprezentaciju u državnoj vlasti, zamrznuti kupovinu novih Audija, BMW-a, Mercedesa, odnosno konzervirati barem polovicu naslijeđenog voznog parka iz epohe Tuđmanove pljačkaške elite. Treba stegnuti remen, ali ne od dna, nego od vrha! Ili kako je to govorio Ronald Reagan: „Budžetske deficite ne treba rješavati podizanjem poreza, nego kresanjem budžetskih rashoda!“.

Nažalost, komunisti su uvijek kresali sve odreda, osim od vrha. Najteže im se bilo odreći tzv. „reprezentacije“. Dakako, balkanske reprezentacije! Žderačine i slavnih „jagnjećih brigada“. A upravo taj mentalni sklop treba razoriti, uništiti.

Devalvacija kune sama po sebi ne bi riješila mnogo. Ali ako bi bila praćena prepolovljavanjem broja (pa i plaća) državne administracije, mogao bi se postići pun pogodak. Nikako sa samo 10 posto, nego najmanje sa 30 posto! Samo tako bi bilo moguće i smanjiti poreze, odnosno „smanjiti cijenu rada“. Nema drugog recepta. A zdravstvo i školstvo treba ostaviti na miru. Oni ne mogu niže pasti, a da to ne ugrozi vitalnost nacije.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

profesor u Tehničkoj školi Pula

P.S. (2009.g.): - Nekoliko mjeseci nakon ovog pisma u „Vjesniku“ podpredsjednik Račanove Vlade gosp. Slavko Linić je davao izjave da će Račanova Vlada smanjiti broj zaposlenih u državnoj administraciji za 30 posto. No to se nije dogodilo. Otpori su bili jači od Linićeve volje, a neodlučni Račan je takav ostao do kraja.

Prije dvije i pol godine je i premijer Sanader obećavao svoju „Regulatornu giljotinu“ - to jest ukidanje 40 posto suvišnih zakona i čak 12.000 administrativnih propisa preuzetih i bivše Jugoslavije. No, ni to se nije dogodilo. Ali se „malograđanske parade imbecilnosti“ nastavljaju nesmanjenim entuzijazmom premijera Sanadera.

Dakle, loše nam se piše!

A.R.J.

HRVATSKA TREBA TRAŽITI POVRAT GRANICE NA DRAGONJU !

AA.R.J. / Semeper Paratus, Brtonigla 28. kolovoz 2001.

Uredništvu Glasa Istre

HRVATSKA TREBA TRAŽITI POVRAT GRANICE NA DRAGONJU !

Uvodna napomena:

Uredništvo „Glasa Istre“ je odbilo ovaj tekst, nakon čega sam ga poslao uredništvu „Vjesnika“ - koji ga je objavio skoro u cijelosti, dne 1. rujna 2001.godine.

Potpuno je u pravu naša saborska zastupnica iz Buzeta, gospođa Jadranka Katarinčić-Škrlj, kada kaže da je cijeli „problem“ u Piranskom zalivu posljedica agresivne politike slovenačke Vlade (a ja ovdje dodajem: agresivnog ministra Dimitrija Rupela!).

Nakon 11-godišnjeg popuštanja toj slovenačkoj agresivnosti, valjalo bi im uzvratiti istom mjerom: zatražiti povrat naše hrvatke granice naše s hrvatsknice na AVNOJ-sku granicu na Dragonji. A to znači da bi se granica morala vratiti na most u Sečovlju, gdje je bila dogovorena 29./30. novembra 1943.g. u Jajcu, a potvrđena sporazumom sa SNOS-om 1944. godine ovdje na licu mjesta. Po tim sporazumima je granica išla koritom Dragonje, sve do njenog prirodnog ušća u sredini sečovljanskih solana (koje su i inače bile hrvatsko vlasništvo!). To znači da je prava granica išla od pravog ušća Dragonje pa sredinom Piranskog zaliva, a u gornjem toku između našeg Topolovca i slovenačkog Boršta; dakle ne kao danas - između hrvatskih Hrvoja na slovenačkoj strani, i Kučibrega na hrvatskoj strani.

U pravu je naša saborska zastupnica Jadranka Katarinčić-Škrlj i kada od premijera Račana traži da proglasi time out na njegov super tajni dogovor s Drnovšekom o Piranskom zalivu. To bi bilo najblaže rješenje. Bolje rješenje bi bilo da se sve skupa stavi u istu košaricu sa svim ostalim našim spornim točkama: Nuklearkom u Krškom, dugom Ljubljanske banke njenim hrvatskim štedišama, okupacijom naše Svete Gere, itd., te da se primjeni moja stara formula o pregovorima, t.j. načelo 1:1:1:1. To znači da bi slovenačka Vlada trebala odrediti troje svojih pregovarača, hrvatska Vlada troje svojih, a onda bi Slovenci iz redova Hrvata predložili tri ugledna Hrvata, a Hrvati tri ugledna Slovenca, te bi se dobio reprezentativan međudržavni Odbor za pregovore i konačne dogovore o svim navedenim pitanjima, koji bi svoj konačni sud ponudio objema parlamentima na ratifikaciju (sporazuma). Ovako kako sada stoje stvari, mi smo Hrvati žrtve slovenačkih predizbornih kampanja (njima je to središnje političko pitanje!), a ne treba zanemariti ni utjecaj obnovljene UDBA-ške osovine Beograd-Ljubljana-Trst, koja ima i nekoliko svojih ogranaka u hrvatskoj Istri.

I posljednje, ali ne i manje važno: Hrvatska ima sa Slovenijom nekoliko spornih povijesnih „nesporazuma“ - onaj o hrvatskoj Metljici (koju su Slovenci preimenovali u „Belu Krajinu“), te o hrvatskom Prekmurju (koje je srpski kraljevski dvor dodijelio Sloveniji, kako bi prekinuo vezu Gradišćanskih Hrvata sa svojom starom matičnom Domovinom Hrvatskom!), zatim o nekoć hrvatskim Jelšanima, pa čak i o Ilirskoj Bistrici (a da nekoć hrvatski Obrov i Podgrad i ne spominjemo!). Stoga ne bi bilo loše da se i toga prisjetimo svaki put kad nas Slovenci pritisnu svojim agresivnim zahtjevima, na primjer o Piranskom zalivu i/ili o pristupu otvorenom moru, ili pak o slobodnom ribarenju u hrvatskom teritorijalnom moru. Na to se mora jednako agresivno odgovoriti zahtjevom za reciprocitetom, na primjer slobodnim prometnim koridorima Rijeka-Trst i Graz-Zagreb, a k tome još i Varaždin-Gradšće!

Dakle, ništa bez reciprociteta!u Uostalom, reciprocitet bi morao biti okosnica naših odnosa sa svim našim susjedima, pa čak i sa tzv. „međunarodnom zajednicom“. Jer je reciprocitet najbolja zaštita našeg narodnog i državnog suvereniteta!

A.R.J / Semeper Paratus, Brtonigla