SRCA U JAMAMA, DUŠE U PAKLU!

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 19. II. 2005.

Uredništvu 'Vjesnika' Komu Treba: Signor Pietrosanto,

Uredništvu 'Glasa Istre' Console Italiano, Fiume

SRCA U JAMAMA,

DUŠE U PAKLU!

Uvodna napomena (12. Febr/veljače 2011)

Svake godine, povodom obljetnice Mirovnog ugovora s Italijom 10. Febr. 1947.g. u Parizu, u susjednoj Republici Italiji se otvaraju velike i žučne polemike o zločinima 'fojbi' nad Talijanima i o egzodusu Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije. U međuvremenu su Talijani taj dan proglasili 'Danom sjećanja na fojbe i na egzodus'.

Tako je bilo posljednjih desetak godina, a tako će jamačno biti i mnogo slijedećih godina, neovisno od našeg eventualnog ulaska u članstvo EU. A prije više od 40 dana je najavljeno iz USA snimanje nove verzije talijanskog filma 'Il cuore nel pozzo', koji smo ovdje u Istri imali prilike gledati prije šest godina (obratite pažnju na datum pisanja teksta, koji slijedi!). Taj film je i kod nas u Istri izazvao veliku polemiku, premda samo jednostranu – komunistiku, odnosno zločinačku. A da je bila jednostrana, svjedoči i ružna činjenica da ovaj moj publicistički i polemički tekst nije nigdje objavljen, premda je bio poslan i 'Glasu Istre' i državnom 'Vjesniku' u Zagreb.

Objavio ga je, s većim tehničkim zakašnjenjem, samo povremenik 'Hrvatska smotra' Hrvatske čiste stranke prava, gosp. Josipa Miljaka.

A da nam se naša ružna i nama Hrvatima prešućena povijest ne bi i dogodine i svake slijedeće godine ponavljala, dajem ga sada na uvid svim našim čitateljima!

A.R.J.

* * * * * *

19. II. 2005.

Gledao sam talijanski film 'Il cuore nel pozzo' ('Srce u jami' , jer pozzo = jama, jašek, bunar, fojba, itd.) već dvaput: najprije na talijanskoj državnoj televiziji RAI-UNO, a tri dana kasnije i na slovenačkoj državnoj televiziji SLO-I. Slušao sam i uvodne rasprave na obe televizije. Što se mene tiče i na osnovu mog iznimnog znanja o tome, ja u tim raspravama nisam čuo ništa novog. Dapače, ovdje ću pridodati nešto što u tim uvodnim raspravama nisam čuo, a što se već jednom mora čuti i na ovoj našoj hrvatskoj strani (ono što mi u " Glasu Istre” godinama uporno cenzurira glavni živući 'infojbator' u Istri - komunistički drug Miho Valić).

Najprije ovo: predlažem i preporučujem da se taj talijanski film 'Il cuore nel pozzo' ('srce u jami') što prije prikaže i našem televizijskom gledateljstvu, dakako uz prethodnu uvodnu raspravu, ali da ta rasprava bude kratka, najviše 15 minuta. Predložio bih osobno samo dva velika znalca (ali o tome drugi put i na drugom mjestu). A sutradan neka se raspravlja na dugo i na široko; mogu to sutradan učiniti i naši 'slavni' povjesničari koji su desetljećima ropski mudro šutjeli o tome!

Međutim, naša državna televizija bi prije tog filma trebala prikazati (bez ikakvog uvodnog komentara!) jedan drugi i za nas mnogo važniji talijanski film, film Renza Martinellija: 'Il giorno nero di Porzus' (snimljen prije 4-5 godina po istoimenoj Gervasuttijevoj knjizi, objavljenoj prvi put još 1997.g., nakladnik Marsilio, Venezia). Naime, za razliku od ovog novog filma 'Il cuore nel pozzo', u Martinelli-Gervasuttijevom filmu 'Il giorno nero di Porzus' se radilo o stvarnom i temeljito dokumentiranom stravičnom zločinu nad 19 partizana- katolika (zvanih 'bijeli'), koje su 7. veljače 1945.g. mučki ubili partizani- komunisti (zvani 'crveni'), pod zapovjedništvom 'slavnog' Maria Toffanina (zvanog 'Giacca'), koji je poslije rata dugo, dugo živio u Kopru, dobivao visoku partizansku mirovinu ratnog ' Garibal-dinca' i bio redovito slavljen od ovih istih naših današnjih i jučerašnjih istarskih partizana-komunista i 'infojbatora'!! Toffanin je odmah nakon pada komunizma zatražio i dobio solidnu talijansku mirovinu, koju je nakon toga drsko tražio i za svoju pokojnu ženu (slučaj tipičan za mnoge naše bivše istarske partizane, čak i za partizanske ratne zločince!!).

Dakle, ubojice su još među nama!

Te partizanske (a krajem rata oznaške i potom udbaške) ubojice godinama i desetljeći-ma primaju naše državne privilegirane, odnosno tzv. 'zaslužne mirovine'. I stalno se bune da im je i to malo. A tko ih najviše brani? Najviše ih brani unuk jednog Martina K. iz Buzeta, koji je bio vrlo aktivni član 'infojbatorskih' partizanskih bandi (zvanih 'leteći odredi') na Ćićariji, ali i u nižoj okolici! Moguće i onih partizanskih bandi u nedalekoj Bazovici, kraj Trsta, o kojoj je riječ u filmu 'Il cuore nel pozzo' (famozni il pozzo di Bassovizza, odnosno bazoviški jašek!).

Film 'Il cuore nel pozzo' je već izazvao mnoge prosvjede naših ostarjelih bivših partizana-boraca tzv. NOB-a iz Istre i Primorske u Sloveniji. Međutim, za mene osobno to je sasvim prihvatljiv film, sve dotle dok se na njega gleda kao na 'fiction-film' , makar je on po mojoj ocjeni jedna obična, jednostrana, ružna, patološka, ideološka, propagandistička i vrlo plitko zamišljena priča iz tog vremena. Da odmah budem jasan i nedvosmislen: takvim smo jednostranim, glupim, mračnim i plitkim ideološkim filmovima bili i mi podvrgavani kao djeca, posebno mi djeca palih partizanskih boraca iz Drugog Svjetskog rata, sve od 1945. pa sve do 1955.g., pa i dalje. Stoga bih ja taj film bez ikakvog krzmanja usporedio s našim filmom 'Barba Zvane' , kojeg su nam triput prikazivali u Poreču, Baderni i Lovreču (Pazenatičkom), negdje 1953. ili 1954.g. Sada nam se naše laži vraćaju kao bumerang - i to je sve ! Dakle, čemu sada sva ta javna dreka?!

Jasno je već na prvi pogled da taj film nije temeljen ni na kakvim preciznim i stvarnim dokumentima, kao što je to na primjer već spomenuti film 'Il giorno nero di Porzus'. Točno je i to da je taj film i svojevrsna neofašistička propaganda. Pa što onda? Od dojučerašnjeg potpredsjednika talijanske desničarske Vlade premijera Silvia Berlusconija, gospodina GianCarla Finnija, danas njihovog ministra vanjskih poslova, koji je ujedno i predsjednik neofašističke stranke 'Alleanza Nazionale' ništa se bolje i nije moglo očekivati. A taj je film i rađen po njegovoj narudžbi i plaćen sa njegovim i Berlusconijevim novcem (a Berlusconi je navodno naš prijatelj??!!). Čemu se onda čuditi??

Dakako, taj film ima niz slabosti. Režiser Alberto Negrin i njegov scenarist su se poslužili malim i prilično prljavim trikom : u prvi plan su gurnuli malu i posve nedužnu djecu, uzrasta od 7 do 9 godina, koju skriva čestiti svećenik Talijan, velečasni Bruno, kome pomaže Slovenka Anja, inače zaljubljena u jednog Talijana, uz to i borca neodređene ideološke pripadnosti. Otac jednog malog Talijana, onog najmanjeg je Slovenac-partizan Novak, poručnik ili kapetan Titove partizanske vojske, likom malen i zdepast, sasvim netipičan pravom kraškom, visokom, stasitom i lijepom Slovencu. Gledateljima se sugerira da je on postao otac tog malog Talijana tako što je silovao njegovu mamu, inače ne slučajno jednu rasnu talijansku ljepoticu. I sad taj partizanski komandir Novak želi, kao, na silu oteti svog sina, gazeći i preko živih i preko mrtvih Talijana, koji svi odreda završavaju u nekoj obližnjoj jami – bez daljnjega u onom Bazoviškom jašeku, na 5-6 km iznad Trsta.

Da ne prepričavam taj film dalje. Film je mrzilačkog i nasilničkog karaktera i naboja. Pa što onda? To je samo jedna od tisuća mogućih, sličnih i vrlo vjerovatnih i prilično vjerodostojnih filmskih priča! Takvi su bili i naši filmovi iz tog vremena. Mrzilački. Mračni. Nasilni. Jedinu jamu za koju smo mi kao djeca i dječaci, pa i kao mladići smjeli znati i morali znati bila je Goranova 'Jama' , po poslijeratnoj mrzilačkoj kominističkoj propagandi navodno (samo) ustaška 'Jama' , premda su na samo 25 kilometara od našeg Doma djece palih boraca i ratne siročadi u Poreču počinjale smrtno-strogo zatajene i prešućene partizanske jame, odnosno brojna i krvava partizanska 'polja smrti'(!!), preciznije rečeno preko 45 partizanskih jama, zvanih fojbe, u kojima je pored istarskih fašista završilo i mnogo najobičnijih i nesretnih talijanskih mladića, nasilno regrutiranih i nasilno obučenih u njima mrske fašističke vojne uniforme, te veći broj običnih talijanskih civila, najčešće običnih domaćih seljaka, a najposlije i znatan broj istarskih hrvatskih 'Narodnjaka' , uključujući i neke naše narodne svećenike! I kad-god smo ih nas trojica istarskih 'narodnjaka' (pokojni Milan Božić, Franko Šturman i ja, A.R.J.) spominjali, tada su svemoćni i narodu dobro znani domaći 'Infojbatori' to cenzurirali, pjeneći se od bijesa, isključivali nas iz javnosti, zabranjivali i sam spomen naših imena, i t.d. I ne sam nas. Sjeća li se u 'Glasu Istre' još netko Vlade J., istarskog partizanskog sina rođenog u partizanima 1943.g. i njegovog sjajnog članka 'Kada klike dižu spomenike' (2001.g. u labinskom 'Istarskom glasu' ) ?! A Vlado J. je samo branio pravo rodbine žrtava da obilježe grobove svojih najmilijih i da im na mjestima njihove smrti podignu skromni nadgrobni križ!

Ja sam nekoliko puta u svojim tekstovima na tu temu tražio da se u Žminju ili blizu Žminja podigne veliki i 30-metara visok križ, u spomen mučkog i zvjerskog ubojstva poznatog istarskog 'Narodnjaka', starog Mate Peteha, koga je u aprilu 1945.g. uhitila grupa od 12 partizanki, koje je predvodila poznata partizanka Dina Zl. i koje su ga skinule do gola, tukle, mrcvarile, a na kraju su mu nožem odrezale genitalije i onako napola mrtvog odvukle iz Žminja i bacile u neku od 25 partizanskih jama-fojbi, neku najdublju, neku 'jamu- Golubinku” , možda onu kod sela Benčići, možda onu drugu kod sela Cere, možda onu kod sela Orič (onu najstrašniju!), ili neku drugu partizansku jamu-fojbu, za koju se ni danas, nakon 60 godina nitko ne usudi reći (ni pisnuti!!) gdje je! A jedini 'zločin' starog i uglednog Mate Peteha je bio što nije bio komunist i što je odbijao prihvatiti njihovu mračnu i protu-naravnu ideologiju!! A nakon rata je njegova krvnica Dina Zl. bila 45 godina slavljena kao najsjanija partizanska zvijezda, kao njihova super-star! I kada je prije dvije godina umrla u Zagrebu, u vrlo poznoj dobi, na stranicama se njihovog 'Glasa Istre' doslovno rasplakala cijela ta njezina stara bratija infojbatora, na čelu s Mihom Valićem, koji joj je napisao i najuzvišeniji nekrolog!

Meni je najčudnije da o tome godinama i desetljećima uporno šute i naši stari istarski svećenici (s izuzetkom velečasnog Ivana Graha iz Ližnjana, koji je o tome napisao jednu vrlo dragocjenu knjigu!). Svi ostali koji to znaju šute kao zaliveni i svoju tajnu već generacijama odnose u svoj grob, umjesto da se o tome pred smrt barem ispovjede svom mlađem svećeničkom bratstvu! Mnogi od njih znaju o čemu ja ovo pišem. I znaju zašto ja ovo pišem. Uostalom, sve sam ovo već jednom bio napisao još 28. rujna 1998.g.,u svom opširnom pismu 'Mi moramo suditi Ivanu Motiki i Oskaru Piškuliću' (i ne samo njima!)' , koje je umjesto na stranicama 'Glasa Istre' završilo u cenzorskim rukama svemoćnog Mihe Valića (koga dobro pamti ona partizanska jama-fojba u selu Trlji između njegovog Barbana i (nekad talijanaške?) Savićente.

I što se onda danas čudimo filmu 'Srce u jami' ('Il cuore nel pozzo') ? To je samo zakašnjeli odgovor na vaše staljinističko: 'oko za oko, zub za zub', zar ne?

Vratimo se tom filmu. Dakako, ja bih osobno više volio da je režiser tog filma Alberto Negrin izabrao neki od vrlo brojnih stvarnih događaja iz tog mračnog vremena naše zajedničke povijesti. Recimo, da je izabrao priču o stravičnoj smrti mlade 23.-godišnjeTalijanke, studentice Norme Cossetto iz Svete Nedjelje, malog sela između našeg Kaštelira i Višnjana,čija je valjda jedina krivica bila što je bila kćerka zemljoposjednika i sitnog simpatizera i tajnika 'fascia', odnosno fašističke partijske ćelije u tom selu. Nju je 26. rujna 1943.g. uhitio i odveo jedan 'leteći partizanski odred' i zatvorio ju u već osvojeni zatvor u Tinjanu, gdje su je višekratno silovali i mučili nakoliko dana. Na kraju su je izveli pred uobičajeni partizanski 'Narodni sud' , koji ju je po nakraćem mogućem postupku (partizanski zakon linča!) osudili na smrt, zajedno s još dvadest i šest supatnika. Prije streljanja su je još mučili, te su joj na kraju nožem živoj odrezali dojke, a u spolovito ugurali veliki komad drveta. Nešto slično su učinili na još dvije Talijanke. Streljali su ih sve na rubu jame blizu sela Šurani (Tinjanski) i svih 27 bacili u tu 'fojbu', u kojoj su nešto kasnije bacili još desetak drugih Talijana iz obližnjih sela.

Međutim, Bog uvijek kaže posljednju riječ. Ubrzo su, kroz mjesec-dva, u Istru nahrupili Rommelovi njemački oklopnici, ugušili narodni ustanak, potstaknut i potpaljen, te brutalno i zločinački vođen od partizana. Nijemci su uz pomoć preživjelih lokalnih 'crno-košuljaša' pohvatali veći broj lokalnih partizana. Među njima su prepoznali i onih 16 partizana-krvnika, koji su ubili Normu Cossetto i spomenutu skupinu Talijana, čija su tijela nakon dva mjeseca izvađena iz one 136 metara duboke jame-fojbe kod Šurana, među njima i unakaženo i već napola raspadnuto Normino tijelo. Normini su posmrtni ostaci, prije pokopa, izloženi u kapelici groblja u Svetoj Nedjelji, a njeni mučitelji i krvnici su bili prisiljeni, iz osvete, bdjeti uz nju cijelu noć, uz treperavu i sumornu svjetlost voštanih svijeća.

'Bilo je to zastrašujuće posmrtno bdijenje'– piše poznati talijanski povjesničar Arrigo Petacco, na str. 72./73. svoje knjige 'Egzodus' (koju je kod nas 2003.g. izdao naš nakladnik Durieux iz Zagreba) – 'slijedećeg jutra, kad su Nijemci streljali šesnaest titovaca, trojica su od njih već bila poludjela'.

Još detaljnije taj slučaj nesretne i ubijene Norme Cossetto (i velik broj sličnih slučajeva) opisuje Gianni Oliva u svojoj knjizi 'Foibe' ('Le scie', nakladnika Mondadorija, Milano, 2002.g), na str. 78. Već na slijedećoj stranici, Oliva opisuje slično ubojstvo tri sestre Radecca (Albine, stare 21.g., koja je bila i u drugom stanju, Caterine, stare 19 g. i Fosce, stare 17 g. , koje su uhićene blizu Fažane, sve tri višekratno silovane, te nakon toga nestale, jer su se žalile komesaru te partizanske postrojbe, da bi ih partizani nakon toga ubili i bacili u jamu-fojbu kod sela Trlji, na pola puta između Barbana i Savićente. Dakle, na terenu na kome su gospodari bili Ivan Paus, zvani 'Ljuti' , te Jakov Kolić Jureša, zvani 'Grbavac', uz hvalisavog, opakog i nasilnog mladića Mihu Valića (iz susjednog sela Valići, blizu Barbana). A taj je Miho Valić već više od deset godina predsjednik SAB-a Istre i Pule! A desetljećima poslije rata je bio najmoćniji udbaš u Brodogradilištu 'Uljanik' u Puli, strah i trepet Pule i Istre, naročito nakon što su najbolji istarski partizanski vođe završili na Golom otoku, 1948.g.! A tamo ih je poslao najveći partizanski zločinac u Istri Ivan Motika!

Dakle, radi se o istom onom Mihi Valiću, koji danas i čitavih posljednjih dvanaest godina skupa s g. Damirom Kajinom, saborskim zastupnikom iz Buzeta najviše galami zbog spominjanja fojbi, galami protiv pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana, galami protiv Tuđmanovih 'ustaša' , protiv navodnih zločina protiv

'nevinih' ali do zuba naoružanih i zločinačkih Srba iz Knina i okolice, te sada i protiv spomenutog filma Il cuore nel pozzo'! Evo, ovih dana je njihove paklene dreke pun 'Glas Istre' (ustvari 'Glas istarskih Infojbatora' !!), a nažalost na nas dreči Damir Kajin i sa stranica Vladinog 'Vjesnika', primjerice 8. veljače 2005.g., na str.2.: 'Reakcije na prvi dio filma 'Srce u Bunaru’ : 'Kajin: To je grubi falsifikat koji NOB prikazuje na genocidan način'.

Da, upravo je tako, kako izvrće Damir Kajin. Partizani su zaistinu počinili nekoliko genocida na samom kraju rata, 1945.g., Na primjer genocid nad 100.000 Nijemaca, tzv. Folksdojera, u 52 sabirna logora, t.j. konc-logora, uz naknadno etničko čišćenje još 450.000 ostalih folksdojčera iz Vojvodine, Srijema, Slavonije, Zagreba i cijele Slovenije. Istovremeno su počinili genocid nad Hrvatima, počam od Zagreba, prvog svibnja 1945., (u manje od dva dana ubijeno je 8.000 Zagrebačkih Hrvata), pa preko Macelja, Maribora i Celja, do Blajburga i Kočevskog Roga, te i natrag, preko brojnih 'Križnih puteva', koji su završavali u Jasenovcu, Staroj Gradišci i Bosanskoj Gradišci, te i Donjim Podgradcima na obroncima Kozare, i t.d., sveukupno preko 350.000 pobijenih Hrvata, a nakon toga još prognanih ili pod raznim pritiscima iseljenih milijun Hrvata. Tome pridodajte i oko 300.000 prognanih i pod raznim pritiscima, odnosno terorom 'etnički očišćenih' Talijana i Talijanaša, te i velik broj Hrvata i Slovenaca iz Primorske, Istre, Rijeke, kvarnerskih otoka i Dalmacije. A već 1944., 1945. i naročito 1946.g. i genocid na više od 60.000 Šiptara na Kosovu.

Dakle, NOB je doista bio i genocidan rat! A to što to mali Kajin i mala Andrea Latinović, glavna urednica Vjesnika, nije nikad učila u svojim komunističkim školama, to im ne može biti nikakva isprika! Komunizam je pao prije 14 godina, pa su njih dvoje, umjesto da nam sole pamet, mogli prionuti na neke druge i drugačije knjige i o tome nešto naknadno naučiti.

Recimo ovo:

Na ondašnjem popularnom puljskom kupalištu Vargarola (ital. Vergarola) su Titovi udbaši tijekom ljetnje noći podmetnuli jednu veliku avionsku bombu, koja je 18. kolovoza 1946. g. eksplodirala i ubila preko stotinu ljudi. To je bio dio paklenog plana da se puljske i istarske Talijane zastraši 'crvenim terorom', koji je bijesnio cijelom Istrom, te da ih natjera na egzodus. A Miho Valić i njegova krvava bratija su sve do 18. kolovoza 2003.g. na svaki način zabranjivali čak i to da se na jedan kamen, donešen s plaže Vargarola i položen ispred pulske Katedrale u Kandlerovoj ulici podno starog pulskog Kaštela, polože vijenci i održi spomen-misa!

'Odavanje javne počasti žrtvama fojbi nije pijetet prema mrtvima, već glorificiranje fašizma', galamio je i još uvijek galami Miho Valić, primjerice u 'Glasu Istre' dne 23. veljače 2004.g. Kad god se njemu prohtije, glavni urednici / urednice mu stavljaju na raspolaganje cijelu jednu stranicu 'svog' lista! Ne znam gdje se nešto slomilo, ali je tek prije godinu i pol dana anatema Mihe Valića i njegove krvave bratije glede zločina na plaži Vargarola srušena, te je Udruga 'Libero comune di Pola in esilio', zajedno sa Zajednicom Talijana i predstavnicima grada Pule dne 18. kolovoza 2003.g. položila vijence u spomen nevinih žrtava tog zločina.

Eppur si muove !

A da se nešto pokrenulo, moglo se znati još prije više od deset godina. Podsjetio bih da su talijanske tajne službe i tajne udruge iz Rima i Trsta još 1992. i 1993.g. tajno slali svoje agente i novinare, koji su uz pomoć svojih tajnih agenata u Istri, Rijeci i Zagrebu svojim skrivenim kamerama snimali zabranjene lokacije oko Žminja i Barbana, snimali po staračkim domovima po Rovinju, pa čak i po Zagrebu, intervjuira čak i ostarjelog Ivana Motiku (od njih zvanog 'Il boia di Pisino' , odnosno 'pazinski krvnik' ), da bi se to na kraju objavilo i na talijanskoj državnoj televiziji RAI-UNO. I tko je prvi reagirao? Opet Miho Valić i njegovi infojbatori! A znani i uvijek prevrtljivi Milan Rakovac je odmah izuzetno povlašteno reagirao u 'Glasu Istre', dana 31. ožujka 1993.g. člankom na udarnom mjestu i pod naslovom: 'Vampirska reportaža talijanske televizije'.

Da se nešto pokrenulo, moglo se znati i kada je 2001. u 'Glasu Istre' objavljena reportaža o navodno 'speleološkim' istraživanjima novoosnovane porečke speleološke grupe 'HAD' , koja se tobože iz tih svojih 'speleoloških' razloga povezala s konjičkim klubom 'Barba Tone' kod Manjadvoraca, nedaleko od Barbana. Nije teško zaključiti tko je financirao ta njihova istraživanja i kome su podnijeli svoj raport!

Znači, tajne strukture države Italije vrlo dobro znaju (i trebaju to znati!!) koliko je njihovih sunarodnjaka skončalo u našim istarskim fojbama. Pa tko je nama kriv što mi sami to ne znamo?! I ne znamo ni za jame diljem Dalmacije, pogotovu uz rijeku Cetinu, premda se tek prije desetak godina čulo za 'Husinu jamu' na planini Kamešnici iznad Sinjskog polja, u koju su titovi četnici, na brzaka preobučeni u partizane, bacili preko 700 ljudi, koje su poklali u cetinskim selima Rudi, Otoku, Trilju i drugim selima. A ja rođen preko puta, s druge strane Cetine i nikad prije nisam čuo za tu 'Husinu Jamu' , iako sam pored nje dvaput prolazio 1952. i 1953.g.! Narod se nije usuđivao ni pisnuti, čak ni u svojoj vlastitoj kući, a kamo li pred svojim prijateljima ili poznanicima. Takav je teror maršal Tito nama donio iz svoje ljubljene Moskve!

I isti takav crveni teror je Ivan Motika donio u rujnu 1943.g. u Pazin, Žminj, Barban, Sutivanac, Katarinu i Pićan, taj njegov krvavi 'četverokut smrti'!

Srećom, Bog ima u svemu, pa i u tome, svoju posljednju riječ. I šalje svog poštara. Poštenima i nedužnima samo jednom, na kraju života, drugima poštar pozvoni i mnogo ranije - po drugi put, a nekima zvoni skoro svake noći, jer njihove ih nevine žrtve skoro iza svake ponoći dozivaju iz svojih jama, odnosno svojih fojbi.

Njihova su srca u jamama, a Vaše su izgubljene duše već u paklu!

Takva Vam je Božja kazna. I nju već sada ispaštate!

Tako je to i sa filmom 'Il cuore nel pozzo', koji Vam je prije tjedan dana pozvonio na vrata. Nema Vam druge 'drugovi' infojbatori, nego se što prije navići na tu Vama novu i nesnosnu 'muziku' . Prošlo je Vaše vrijeme i dosta je bilo Vaše pjesme 'Po šumama i gorama' ili one već davno 'zaboravljene' : 'Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest! … .. Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže, osjetit će našu pest! (itd.)'.

A trebalo je samo ponovo pročitati tekst mog pokojnog prijatelja Milana Božića iz Rovinja, odnosno Zagreba: 'Sve žrtve pale u Istri zaslužuju spomen' , objavljen u 'Glasu Istre' dne 1.12. 2001.g., kao i onaj već spomenti članak mog bivšeg prijatelja iz Pule gosp. Vlade Jurcana, objavljen u 'Istarskom Glasu' iz Labina 2001.g., pod naslovom: 'Kada klike dižu spomenike'.

Ukratko, 'Tko ne plati kurvu, taj plati doktora' , govorio je i pisao Vaš i Vama vrlo dragi Miljenko Smoje iz Splita. Mogli ste to davno naučiti! Ili nešto drukčije: 'Dokle god Vi o drugima budete govorili laži, drugi će o Vama govoriti istinu!' (parafraziram Adlaia Stevensona iz 1952.g.).

A najgore je kad u njihovo ime govore njihovi fašisti, a u naše ime bivši mladi staljinisti!

Ante Rokov Jadrijević, publicist

Brtonigla, Istra

KUNA SVAKAKO MORA DEVALVIRATI ! (Amen!)

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula/Brtonigla 15. jan./siječanj 2.000.g.

Predsjedništvu SDP-a,

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Glasa Istre

KUNA SVAKAKO MORA DEVALVIRATI ! (Amen!)

Kaže jučer (14. siječnja 2.000.g.) gospodin-drug Mato Crkvenac u dva crvena sjeverno-jadranska dnevna lista: ' .... neće biti inflacijske politike, a niti će kuna devalvirati ili otklizati za 20-30 posto..... Te mjere bi nanijele veliku štetu i ne bi riješile višegodišnje probleme'.

Dakle, 'glasajte za promjene', a onda nema promjena! Dr. Mato Crkvenac je uporno četiri godine brbljao o potrebi hitne devalvacije kune, a sada kada je sudbina kune u njegovim rukama, sada od toga neće biti ništa! Međutim... bit će uskoro novi i novi izbori, pa ćemo se i to pitati!!

Što nova (Račanova) Vlada misli ponuditi narodu za slijedeće izbore, kojih će jamačno biti ove godine nekoliko? Otvaranje novih radnih mjesta? Šipak! Tko će otvarati nova radna mjesta za čijom robom nema potražnje? Jer je preskupa i ne može konkurirati uvozu, a kamo li izvozu. Ili možda povećanje mirovina? Otkud! Dosta nam je ispraznih blebetanja. Naša mogućnost brzog izbavljenja leži u poljoprivredi, turizmu, brodogradnji, proizvodnji lijekova. Dokle god Hrvati budu kupovali hranu i piće u Mađarskoj, Sloveniji, Italiji ili (mlijeko) u Ukrajini (kao Škegrin 'Dukat'), nema ništa od nas, niti od rezultata od ovih netom prošlih izbora!

Kuna ipak mora devalvirati i to najkasnije do 31. marta /ožujka ove godine, to jest tri tjedna prije Uskrsa, naše prve šanse za oporavak našeg turizma (tako je prije 2-3 godine učinila grčka Vlada: devalvirala svoju drahmu za 14 posto – dva tjedna prije Uskrsa – i to katoličkog!). I slatko pobrala turističko vrhnje na Mediteranu !

'Jadranska obala je postala skupa', kaže ovih dana nadbiskup Pell iz Australije, u posjeti Zagrebu.

Dakako da tome nije kriv samo iznimno visoki tečaj naše kune, ali ostaje činjenica da je on prestrukturirao naš turizam i našu poljoprivredu u krivom smjeru: on je pogodovao enormnom rastu uvoza ..... Ako netko, kao naš novi ministar financija Mato Crkvenac, misli da se to može ispraviti nekakvih blagim lijekovima, onda mu je bolje da se ostavi praktične ekonomije i neka i dalje mozga (ili palamudi) o svojim promašenim teorijama i svojim promašenim 'Velikim Učiteljima'! Na gorke plodove 'Škegronomike' treba staviti jednako gorke lijekove! Škegrin namjerni poremećaj .... neće se moći suzbiti bez većih kontra-udaraca i novih poremećaja. To je iluzija!

Od plitke je pameti da bi devalvacija kune neizbježno izazvala stalnu inflaciju. Naime, naša kuna se jednako efikasno može braniti i na tečaju 7:1 (za 1 DEM) kao i na današnjoj razini 4:1. Treba samo upotrebiti iste mjere monetarne politike kao i u proteklih šest (lažno 'stabilnih'!!) godina. Time ćemo zaustaviti enormni uvoz, jer izvoz ionako ne možemo obnoviti ni za dvije godine. Spasimo dakle ono što se spasiti može u ovoj situaciji. Gorak lijek, ali jedini koji nas može spasiti! Znači, popravimo položaj turizma, poljoprivrede i brodogradnje - i to odmah! Učinimo njemačku marku (DEM) snažnijom na našem turističkom tržištu! A Nijemci su ipak naši najbolji turisti. Amen!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

* * * * * *

P.S.: Ni Vjesnik, ni Glas Istre ovaj tekst nisu se usudili objaviti.

A.R.J.

DOSTA NAM JE 'ČISTILIŠTA' MMF-a !

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla, Istra, Hrvatska 5. nov./studeni 2005.

Bauk devalvacije kruži Hrvatskom!

Taj isti bauk kruži i Sjedinjenim Državama Amerike (USA), kruži i Japanom, Australijom, Kanadom, pa i polovicom Europske Unije. Tamo to zasad nazivaju 'deprecijacijom', ali će krajnji učinak biti isti, dakle devalvacija.

Kad je riječ o našoj Hrvatskoj, izgleda da se kod nas zacementiralo staro rimko pravilo: 'quod licet Jovi, non licet bovi'! Naime, Judeomasonerija iz Londona čvrsto drži u svom smrtonosnom zagrljaju našu malenu Hrvatsku, pa se čini da se iz toga nećemo moći nikako izvući. Međutim, ni ta svjetska Judeomasonerija nije neuništiva! Led pod njenim nogama je sve tanji. Led sve češće i sve jače puca pod njenim nogama – isto onako kako je ovih dana pukao pod nogama njenog najvećeg štićenika – američkog predsjednika Baracka Obame.

U nadi da će se led pod nogama Judeomasonerije do kraja otopiti.... počinjem objavljivati neke moje stare članke na temu devalvacije i MMF-a, koji su u svoje vrijema bili najstrože zabranjeni iz nekih neformalnih i nedodirljivih centara moći u Hrvatskoj - ili izvan nje.

Neka ti stari članki, koji nisu ništa izgubili na svojoj aktualnosti, budu uvod u nešto još mnogo aktualnije – kako ukloniti Damoklov mač MMF-a iznad vrata Hrvatske nam Domovine i objesiti ga zauzvrat iznad vrata njenog najopasnijeg neprijatelja – hrvatske i londonske Judeomasonerije!!

A.R.J.

* * * * * *

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla, Istra, Hrvatska 27. travanj 1997.g.

Uredništvu 'Tjednika'

Uredništvu 'Vjesnika'

DOSTA NAM JE 'ČISTILIŠTA' MMF-a !

(Tjednik br.9: Mito za socijalu, str.30.)

(Tjednik br.3: Kum iz Amerike)

S naročitim interesom pratim članke Vašeg novinara Željka Ivankovića, naročito kad piše o odnosima Hrvatske i MMF-a ('agenta svjetskog kapitala', odnosno 'stručnog tajništva financijskog kapitala'). Teme su vrlo teške i zamorne, ali su srećom zaključki vrlo jednostavni, barem sa zdravo-razumskog stajališta.

Naime, Hrvatska je – kao ranije i Jugoslavija – obična financijska kolonija MMF-a (odnosno njegove zelene lihvarske internacionale), a sam MMF je žandar za utjerivanje dugova. Njegova uloga nije da Hrvatsku prevede u 'moderno tržišno gospodarstvo' (' koje će kroz sporazum s MMF-om proći kao kroz čistilište, i uključiti je u svjetsku podjelu rada'), kao što to tvrde guverner NBH dr. Marko Škreb i ministar financija gosp. Božo Prka, već naprotiv da Hrvatsku spriječi u tome! MMF uporno po svijetu traži jeftina radna mjesta, za očuvanje visoke razine profita i uvećanje kapitala svojih moćnih utemeljitelja. Na taj način je već iscrpljena Amerika Ronalda Reagana i Billa Clintona (jer kapital nema nacionalnosti! Tako je govorio onaj mudri i nepravedno zaboravljeni Karl Marks): Amerika u koju se godišnje sliva oko dva milijuna Hispano-Amerikanaca i/ili Azijata, čime se smišljeno i stalno obara cijena rada, a profit vuče kapitalist, dočim socijalni problemi ostaju na plećima cijelog američkog naroda, dakle i osiromašenih radnika. Zbog te iscrpljenosti Amerike, svjetski kapital se – pomoću svog MMF-a mora seliti po svijetu i tražiti nove žrtve. Na tom putu Hrvatska je dvostruka žrtva (pa čak i trostruka!): mrtvorođenče Jugo-komunizma i nedonošče ovog nametnutog i prljavog rata, a povrh toga i svoje nesposobne i korumpirane vlasti, odnosno svoje nove pljačkaške elite.

MMF, dakle, nastoji i u Hrvatskoj ukinuti što veći broj radnih mjesta, kako bi pojačao konkurenciju za svako radno mjesto i tako smanjio cijenu rada! Nakon toga slijedi plasman njegovog kapitala u osigurano profitno područje. Na kraju dolazi naplata starih i novih dugova, što sve skupa čini spiralu smrti žrtvine ekonomije i državnog suvereniteta. Scenario odavno poznat (opet se pozivam na iskustva marksizma, premda ja osobno nisam marksist).

A glavni adut i parametar u predizbornim kampanjama SAD, Njemačke, Britanije i Francuske je upravo broj otvorenih (a ne zatvorenih!) radnih mjesta. Na tome se vlast diže, na tome i pada. A kod nas?

Kod nas je Vlast koja je 'uspjela' zatvoriti preko 500.000 radnih mjesta i 'proizvesti' preko 300.000 novih penzionera. Takva vlast pobjeđuje uzastopno četiri puta na izborima. A naš guverner NBH dr. Marko Škreb i ministar financija Božo Prka dobivaju godišnju nagradu i priznanje MMF-a za tako solidno i revnosno obavljen zadatak!

Ja ovako pa me osudite: Predlažem da mi malo 'reprogramiramo MMF !

Jedino u čemu bih se ja mogao složiti s podpredsjednikom Vlade gosp. Borislavom Škegrom je (citiram): 'sporazum s MMF-om potpisuju ravnopravni ravnopravni partneri, te stoga ne treba dramatizirati činjenicu što (taj sporazum, op. A.R.J.) kasni već cijelu godinu dana'. No Vaš novinar Željko Ivanković kao da prijeti, kad upozorava: 'Ali se mora računati i na posljedice, od kojih nisu najgore izostanak MMF-ovih kredita za likvidnost, n e g o gubitak vremena'.

Ne, gospodine moj! Nije nam toliko važan gubitak vremena, koliko nam je smrtno važan gubitak radnih mjesta!

* * * * * *

Uostalom, kako nadoknaditi izgubljenih 500.000 radnih mjesta? Putem sporazuma sa MMF-om nema ni govora! Nema teorije!

Prije svega, kuna mora devalvirati – i to barem 25 posto. Time bi se oslobodila jedina naša komparativna prednost pred vratima Europe: naša poljoprivreda. A time bi i naš turizam dobio svoje zdravo zaleđe. Isto tako, ponovo bi procvjetala i naša moćna brodogradnja (dakako, ne i na starim pravilima privređivanja!). Stalna prenemaganja, koja dolaze iz Vlade i moćnih lobija koji se iza nje skrivaju, tobože da bi devalvacija kune bila okidač za galopirajuću inflaciju, ravna su imbecilijima, znajući kako su američki predsjednici Bush i Clinton znalački (devalviranjem, odnosno depreciranjem US dolara) uništili stranu konkurenciju na svom tržištu (prije svega japansku, onda i njemačku).

Oslobađanje naše poljoprivrede moglo bi (i sigurno bi !) apsorbirati, odnosno zbrinuti dvije trećine zvanično nezaposlenih i barem još trećinu umirovljenih građana, a druge zdrave posljedice su jednako važne: selo je, naime, glavni i najveći izvor nacionalnog nataliteta, narodnog zdravlja i zdravog života. U tom slučaju nam neće trebati ni don Ante Baković i njegove papazjanije o natalitetu, a drastično će pasti i deficit Fonda za zdravstveno osiguranje, jer zdravo selo i zdrav seoski život usluge Fonda najmanje koriste. To istovremeno znači zaustaviti maligni rast velikih (ali i malih!) gradova, u kojima ćemo uskoro imati više kuća nego djece.

Konačno, da skratim: reprogramirajmo MMF, te umjesto restrikcija javne potrošnje (kazališta, koncerti, izložbe, prosvjeta, željeznice i slično), ograničimo mi sami naše državne i velegradske megalomanije, vratimo se skromnosti i štednji, prije svega na vrhu. Onda nam MMF ustvari i neće trebati. Trebaju nam prije svega nova radna mjesta (naravno, ne i pod bilo koju cijenu), a njih najviše možemo imati na selu – ako kuna devalvira. MMF je protiv toga, mi pak ne.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Brtonigla, 27. travanj 1997.g.

DOSTA NAM JE 'ČISTILIŠTA' MMF-a !

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla, Istra, Hrvatska 5. nov./studeni 2005.

Bauk devalvacije kruži Hrvatskom!

Taj isti bauk kruži i Sjedinjenim Državama Amerike (USA), kruži i Japanom, Australijom, Kanadom, pa i polovicom Europske Unije. Tamo to zasad nazivaju 'deprecijacijom', ali će krajnji učinak biti isti, dakle devalvacija.

Kad je riječ o našoj Hrvatskoj, izgleda da se kod nas zacementiralo staro rimko pravilo: 'quod licet Jovi, non licet bovi'! Naime, Judeomasonerija iz Londona čvrsto drži u svom smrtonosnom zagrljaju našu malenu Hrvatsku, pa se čini da se iz toga nećemo moći nikako izvući. Međutim, ni ta svjetska Judeomasonerija nije neuništiva! Led pod njenim nogama je sve tanji. Led sve češće i sve jače puca pod njenim nogama – isto onako kako je ovih dana pukao pod nogama njenog najvećeg štićenika – američkog predsjednika Baracka Obame.

U nadi da će se led pod nogama Judeomasonerije do kraja otopiti.... počinjem objavljivati neke moje stare članke na temu devalvacije i MMF-a, koji su u svoje vrijema bili najstrože zabranjeni iz nekih neformalnih i nedodirljivih centara moći u Hrvatskoj - ili izvan nje.

Neka ti stari članki, koji nisu ništa izgubili na svojoj aktualnosti, budu uvod u nešto još mnogo aktualnije – kako ukloniti Damoklov mač MMF-a iznad vrata Hrvatske nam Domovine i objesiti ga zauzvrat iznad vrata njenog najopasnijeg neprijatelja – hrvatske i londonske Judeomasonerije!!

A.R.J.

* * * * * *

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla, Istra, Hrvatska 27. travanj 1997.g.

Uredništvu 'Tjednika'

Uredništvu 'Vjesnika'

DOSTA NAM JE 'ČISTILIŠTA' MMF-a !

(Tjednik br.9: Mito za socijalu, str.30.)

(Tjednik br.3: Kum iz Amerike)

S naročitim interesom pratim članke Vašeg novinara Željka Ivankovića, naročito kad piše o odnosima Hrvatske i MMF-a ('agenta svjetskog kapitala', odnosno 'stručnog tajništva financijskog kapitala'). Teme su vrlo teške i zamorne, ali su srećom zaključki vrlo jednostavni, barem sa zdravo-razumskog stajališta.

Naime, Hrvatska je – kao ranije i Jugoslavija – obična financijska kolonija MMF-a (odnosno njegove zelene lihvarske internacionale), a sam MMF je žandar za utjerivanje dugova. Njegova uloga nije da Hrvatsku prevede u 'moderno tržišno gospodarstvo' (' koje će kroz sporazum s MMF-om proći kao kroz čistilište, i uključiti je u svjetsku podjelu rada'), kao što to tvrde guverner NBH dr. Marko Škreb i ministar financija gosp. Božo Prka, već naprotiv da Hrvatsku spriječi u tome! MMF uporno po svijetu traži jeftina radna mjesta, za očuvanje visoke razine profita i uvećanje kapitala svojih moćnih utemeljitelja. Na taj način je već iscrpljena Amerika Ronalda Reagana i Billa Clintona (jer kapital nema nacionalnosti! Tako je govorio onaj mudri i nepravedno zaboravljeni Karl Marks): Amerika u koju se godišnje sliva oko dva milijuna Hispano-Amerikanaca i/ili Azijata, čime se smišljeno i stalno obara cijena rada, a profit vuče kapitalist, dočim socijalni problemi ostaju na plećima cijelog američkog naroda, dakle i osiromašenih radnika. Zbog te iscrpljenosti Amerike, svjetski kapital se – pomoću svog MMF-a mora seliti po svijetu i tražiti nove žrtve. Na tom putu Hrvatska je dvostruka žrtva (pa čak i trostruka!): mrtvorođenče Jugo-komunizma i nedonošče ovog nametnutog i prljavog rata, a povrh toga i svoje nesposobne i korumpirane vlasti, odnosno svoje nove pljačkaške elite.

MMF, dakle, nastoji i u Hrvatskoj ukinuti što veći broj radnih mjesta, kako bi pojačao konkurenciju za svako radno mjesto i tako smanjio cijenu rada! Nakon toga slijedi plasman njegovog kapitala u osigurano profitno područje. Na kraju dolazi naplata starih i novih dugova, što sve skupa čini spiralu smrti žrtvine ekonomije i državnog suvereniteta. Scenario odavno poznat (opet se pozivam na iskustva marksizma, premda ja osobno nisam marksist).

A glavni adut i parametar u predizbornim kampanjama SAD, Njemačke, Britanije i Francuske je upravo broj otvorenih (a ne zatvorenih!) radnih mjesta. Na tome se vlast diže, na tome i pada. A kod nas?

Kod nas je Vlast koja je 'uspjela' zatvoriti preko 500.000 radnih mjesta i 'proizvesti' preko 300.000 novih penzionera. Takva vlast pobjeđuje uzastopno četiri puta na izborima. A naš guverner NBH dr. Marko Škreb i ministar financija Božo Prka dobivaju godišnju nagradu i priznanje MMF-a za tako solidno i revnosno obavljen zadatak!

Ja ovako pa me osudite: Predlažem da mi malo 'reprogramiramo MMF !

Jedino u čemu bih se ja mogao složiti s podpredsjednikom Vlade gosp. Borislavom Škegrom je (citiram): 'sporazum s MMF-om potpisuju ravnopravni ravnopravni partneri, te stoga ne treba dramatizirati činjenicu što (taj sporazum, op. A.R.J.) kasni već cijelu godinu dana'. No Vaš novinar Željko Ivanković kao da prijeti, kad upozorava: 'Ali se mora računati i na posljedice, od kojih nisu najgore izostanak MMF-ovih kredita za likvidnost, n e g o gubitak vremena'.

Ne, gospodine moj! Nije nam toliko važan gubitak vremena, koliko nam je smrtno važan gubitak radnih mjesta!

* * * * * *

Uostalom, kako nadoknaditi izgubljenih 500.000 radnih mjesta? Putem sporazuma sa MMF-om nema ni govora! Nema teorije!

Prije svega, kuna mora devalvirati – i to barem 25 posto. Time bi se oslobodila jedina naša komparativna prednost pred vratima Europe: naša poljoprivreda. A time bi i naš turizam dobio svoje zdravo zaleđe. Isto tako, ponovo bi procvjetala i naša moćna brodogradnja (dakako, ne i na starim pravilima privređivanja!). Stalna prenemaganja, koja dolaze iz Vlade i moćnih lobija koji se iza nje skrivaju, tobože da bi devalvacija kune bila okidač za galopirajuću inflaciju, ravna su imbecilijima, znajući kako su američki predsjednici Bush i Clinton znalački (devalviranjem, odnosno depreciranjem US dolara) uništili stranu konkurenciju na svom tržištu (prije svega japansku, onda i njemačku).

Oslobađanje naše poljoprivrede moglo bi (i sigurno bi !) apsorbirati, odnosno zbrinuti dvije trećine zvanično nezaposlenih i barem još trećinu umirovljenih građana, a druge zdrave posljedice su jednako važne: selo je, naime, glavni i najveći izvor nacionalnog nataliteta, narodnog zdravlja i zdravog života. U tom slučaju nam neće trebati ni don Ante Baković i njegove papazjanije o natalitetu, a drastično će pasti i deficit Fonda za zdravstveno osiguranje, jer zdravo selo i zdrav seoski život usluge Fonda najmanje koriste. To istovremeno znači zaustaviti maligni rast velikih (ali i malih!) gradova, u kojima ćemo uskoro imati više kuća nego djece.

Konačno, da skratim: reprogramirajmo MMF, te umjesto restrikcija javne potrošnje (kazališta, koncerti, izložbe, prosvjeta, željeznice i slično), ograničimo mi sami naše državne i velegradske megalomanije, vratimo se skromnosti i štednji, prije svega na vrhu. Onda nam MMF ustvari i neće trebati. Trebaju nam prije svega nova radna mjesta (naravno, ne i pod bilo koju cijenu), a njih najviše možemo imati na selu – ako kuna devalvira. MMF je protiv toga, mi pak ne.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Brtonigla, 27. travanj 1997.g.

„PROTOKOLE“ U ŠKOLE !!

Ante Rokov Jadrijević, prof., publicist, Fažana, 14. travnja 2004.

Uredništvu „Fokusa“ Komu treba: g. Andriji Hebrangu

„PROTOKOLE“ U ŠKOLE !!

(zajedno s tzv. Holokaustom)

Da se može vrlo dobro živjeti od stalnog generiranja sukoba i govora mržnje protiv Hrvatske, ponovo nam potvrđuje prof. dr. Žarko Puhovski. Prije pet i više godina to su bila nekakva maglovita „ljudska prava“, kao novija i učinkovitija ideologija (od tzv. „demokracije“) protiv ponosnih, prkosnih i neposlušnih državnih režima prema Svjetskoj ZOG-Nadvladi u New Yorku (triumvirata: Henry Kissinger – David Rockefeller – Richard Hoolbroke, uz specijalnu asistenciju Madeleine Albricht).

Prošle i predprošle godine to su bila „prava Roma“, a kad je i to konzumirano, pokušalo se s pravima homoseksualaca, a onda i nekim novim pravima žena, itd. Ukratko, bilo kuda, Puhovski svuda! Na bezbroj tribina, bezbroj jednostranih (gotovo unisonih!) „rasprava“, na bezbroj „okruglih stolova“. O svemu i svačemu: bilo o maloj Eli, bilo o nekakvom hrvatskom rasizmu, bilo o nekakvom fašizmu ili antifašizmu, bilo o povratku srpskih izbjeglica, bilo kuda, Puhovski svuda!

Tko se još sjeća one male Ele iz Kaštela? One male HIV-pozitivne i potpuno nevine i nedužne djevojčice, čiju su nesreću onako bezdušno iz anonimnosti izvukli i instrumentalizirali Puhovski i njegovi „Gadovi okruglih stolova“ diljem Hrvatske, manipulirali njenom nesrećom u raznim umobolnim „Latinicama“, povlačili ju po novinama razne Mesićeve i Račanove medijske „Fukare“, itd. A sada kada su tu malu i nedužnu djevojčicu iskoristili do kraja u svoje niske ciljeve, odbacili su ju u svoju ropotarnicu prošlosti kao neku izlizanu i poderanu lutkicu!

Ove godine se, pak, odmah krenulo đonom na dr. Andriju Hebranga. Odnekud im je On sada najopasniji i najodvratniji. Tko zna zašto!

Najnovije je to da je Žarko Puhovski zatražio istragu protiv ministra dr. Andrije Hebranga „zbog kršenja Zakona o zaštiti osobnih podataka“. Koje li drskosti! Kojeg li bezobrazluka! A zbog čega to? Tobože zbog toga što je podpredsjednik naše Vlade i naš ministar zdravstva i socijalne skrbi dr. Andrija Hebrang dobio i objelodanio povjerljivu informaciju da je u zloglasnoj TV emisiji „Nedjeljom u dva“ bila lažirana telefonska anketa, u kojoj se (namješteno!) glasovalo ZA ili PROTIV smjene ravnatelja KBC-a „Zagreb“ (odnosno Rebro) dr. Josipa Paladina (koji je prošle godina premašio njihov proračun i načinio dug od oko 50 milijuna kuna u svom ravnateljskom radu). Za smjenu se – namješteno - izjasnilo čak 95 posto slušatelja, a više od 50 posto poziva je stiglo sa sedam (rezerviranih?!) linija.

Pa što je tu senzacionalno? Dr. Žarko Puhovski, kao, nikad nije čuo da se u post-komunističkim zemljama još uvijek namještaju lažne ankete javnog mnijenja? Da se namještaju lažne telefonske ankete, kao u zloglasnoj TV emisiji Aleksandra Stankovića „Nedjeljom u dva“? Ili u onim čestim umobolnim „Latinicama“ kroatofobičnog Denisa Latina? Ili one brojne lažne ankete javnog mnijenja o tobožnjoj popularnosti ovog našeg omraženog predsjednika Republike Stipe Mesića ili njegove (bivše?) Hrvatske Nenarodne stranke. Ali, Zaboga, prošli izbori su na to dali krajnje nedvosmislen i jasan odgovor!

I čemu se onda čudi prof. dr. Žarko Puhovski?

Prof. dr. Žarko Puhovski nije od danas, a ni od jučer. On je još od 1971.g., a naročito od 1972.g., kada je bio režimski „cinkaroš“ protiv mladog studentskog vođe Dražena Budiše i njegovih studentskih suboraca iz „Hrvatskog proljeća“. Dakle, i on je „namještao“ i sudjelovao u namještanju. A danas se, kao, čudi da još uvijek postoje oni koji namještaju. On o tome, kao, ništa ne zna. On o tome, kao, prvi put čuje. Kojeg li Nevinašca jednog!

* * * * * *

Prije svega četiri mjeseca dr. Žarko Puhovski je mnogo brbljao i o uvođenju nastave o tzv. holokaustu u naše srednje škole. Ta inicijativa je krenula od neizbježnog Slavka Goldsteina, kojemu su se spremno pridružili i ostali „Goldštajni“, naročito Slobodan Šnajder (Schneider) s cijelim svojim i Mesićevim ZKM-om, odnosno svojim najnovijim protu-hrvatskim kazališnim skečom „Peto evanđelje“, na temu Jakovljevićeve knjige-dnevnika „Konc-logora na Savi“. Međutim (!!), mi dobro znamo na kakav je obrnut način tragično završio svoj život naš stari HSS-ovac, Hercegovac Ilija Jakovljević: Udba je i njega, kao i Andriju Hebranga St. „objesila o pod“! Ali o tome nećemo još dugo, dugo, čuti Šnajderovo „Šesto evanđelje“! Za sve te „Goldštajne“ vrijeme je očito stalo 9. svibnja 1945.g., tako da su slijedećih Titovih i komunističkih 45 godina prespavali stravični hrvatski holokaust na Blajburgu i Kočevskom Rogu, te brojne „marševe smrti“, od kojih je jedan (4.000 Hrvata) završio baš u tom istom „Konc-logoru na Savi“, t.j. u jugo-srpskom kazamatu u Staroj Gradiški! A o tome Šnajder uporno, lukavo i podmuklo šuti.

Kroatofobija Žarka Puhovskog, Slavka Goldsteina, Ive Goldsteina, Slobodana Schneidera (Šnajdera) i njima sličnih i prikrivenih ostalih „Goldštajna“ nije nimalo slučajna. Oni su vrlo dobro umreženi u organizaciju „Protokola sionskih mudraca“, koja isto tako lukavo, uporno i podmuklo djeluje i u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Velikoj Brtitaniji i USA. Jedino im je nedavno Vladimir Putin (još jednom, ponovo!!) slomio kralježnicu u Rusiji, gdje su se bili za vrijeme vladavine Polu-Židova Jeljcina (ponovo!) silno polakomili na rusku državu.

Dakle, što je nama Hrvatima, kao malom narodu, danas najpotrebnije u našim srednjim školama? Držim da nam je najpotrebnije u naše škole uvesti nastavu o „Protokolima Sionskih mudraca“! Dakako, skupa s nastavom o tzv. holokaustu nad Židovima u Drugom Svjetskom ratu. Da se na jednom mjestu vide i uzrok i posljedica. Isto tako, naši bi učenici, učeći o Jasenovcu 1942./1944. usporedo naučili i njegovu genezu u ubojstvu Stjepana Radića 1928.g. i brutalnoj protu-hrvatskoj Diktaturi kralja Aleksandra 1929./1934.g. To tim više, što smo u onih prešućenih goldštajnovskih 45 godina (1945.-1990.g.) bili primorani učiti krivotvorenu i jednostranu velikosrpsku povijest i njihov jezik.

Da zaključim: „Protokole“ u naše škole ! Ljutu travu na ljutu ranu! Neka znaju svi kroatofobi da ćemo im vratiti ljagu za sramotu, po načelu: „Sve dok oni o nama budu govorili laži, mi ćemo o njima govoriti istinu!“ (slavna izreka Adlai-a Stevensona, vječitog predsjedničkog rivala generala Aisenhowera, 1952.-1956.g. i kasnije).

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof.

Fažana

P.S.: Hvala Bogu, hrvatski „Fokus“ je ovo u cijelosti objavio – 19. travnja 2004.

A.R.J.

ISTINU O HOLOKAUSTU NA VIDJELO!!

Here we go again!

To all to whom it may concern !

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Fažana 27.I.2004.g.

Uredništvu «Vjesnika»

Uredništvu «Hrvatskog slova»

ISTINU O HOLOKAUSTU NA VIDJELO!!

TKO SPASI ISTINU, SPASIT ĆE CIJELI SVIJET !

(«Jer će nas samo istina osloboditi»)

Svakim danom nas sve više i više, sve histeričnije i sve paranoičnije bombardiraju naši Gospodari Medija, odnosno Gospodari Laži (!!) navodno prijekom potrebom da se u naše hrvatske škole što prije uvede (uvozno!) učenje o velikom židovskom holokaustu («Šoah») u Drugom Svjetskom ratu. Dakle, da učimo njihove velike laži, a da zaboravimo da se mnogo veći holokaust dogodio nama Hrvatima!

U soroševskom «Vjesniku» je (kao «podlistak») izašao evo već 55. nastavak histerične i paranoične knjige kanadske Židovke Erne Paris pod naslovom «Duge sjene» (sa znakovitim podnaslovom «Istina, laži i povijest»). Ta knjiga bi po mojem čvrstom sudu trebala nositi naslov «Duge Laži», s podnaslovom «sjene, poluistine i povijest»! Gospođa Erna Paris je nedavno gostovala u Zagrebu, gdje su je ugostili i predstavili hrvatskoj javnosti njen izdavač gosp. Božo Rudež, te sveprisutni balkanski Židov Žarko Puhovski, a u nedostatku odgovarajućih žena u Hrvatskoj, prizvana je iz Beograda gospođa Borka Pavičević, direktorica «Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu». Kojeg li društva! I kojeg li plemenskog saveza!

To je knjiga mržnje! To je čisti govor mržnje, to je knjiga koja je dobila nekoliko najvećih (namještenih! židovskih!) nagrada u Kanadi i Americi i kojoj će jamačno gosp.George Soros namaknuti i par sličnih nagrada na Balkanu. Već u ovih prvih 55 nastavaka ona se okomila na sve što u Europi nije židovsko. Dakako, najgore su prošli Nijemci, ali se Bogme, žestoko obračunala i s Francuzima, ne štedeći ih nimalo, pa čak sumnjičeći i najvećeg francuskog heroja Pokreta otpora Jeana Moulina! Na redu su i Britanci i Talijani. Što li onda čeka nas Hrvate?!!

* * * * * *

Ta knjiga me je natjerala da se konačno malo više pozabavim tkz. židovskim Holokaustom i da konačno dovršim čitanje nekoliko knjiga koje sam godinama kupovao o toj temi. I opet sam došao na isto! Evo što.

1.- Uoči Drugog Svjetskog rata, 1938.g. bilo je u svijetu oko 14,5 milijuna Židova. Na popisu 1948.g. bilo je u svijetu popisano između 16 i 18 milijuna Židova!

2. – Ako ih je u Drugom Svjetskom ratu bilo «likvidirano» šest milijuna, kako li je onda broj Židova u samo deset godina porastao za više od osam milijuna, dakle udvostručio se ?!

3. – Na spomen pločama (na više jezika) u bivšem logoru Auschwitz je najprije pisalo da je tu ubijeno četiri milijuna Židova. To je bio podatak koji je od samog početka izazivao veliku nevjericu i sumnju. Nezavisni povjesničari, istraživači, publicisti i mnogi dugi su počeli «čeprkati» po tome, pojavilo se veliko mnoštvo novih članaka, svjedočanstava i knjiga, te je nakon žučnih polemika i ogorčenog natezanja u europskom tisku, Svjetski židovski kongres priznao «grešku», te dao izmijeniti te svoje spomen ploče. Umjesto četiri milijuna «likvidiranih» Židova, stavili su milijun i pol Židova! Međutim, ni ta brojka nije dugo izdržala. Uslijedila su nova otkrića i nove žestoke polemike, izašlo je mnoštvo novih knjiga, koje su opovrgavale i tu novu laž! Teškom mukom i teška srca su Međunarodni Židovi opet promijenili svoje spomen ploče i stavili da je u Auschwitzu «likvidirano» samo oko milijun Židova. Međutim ni ta brojka nije izdržala..... (više o tome zainteresirani čitatelj može naći u knizi Rogera Garaudyja, bivšeg ideologa francuske komunističke partije, koji je često bio Titov gost u Beogradu i na Brijunima, «Mitovi utemeljitelji izraelske politike», te u knjizi «Hitler i Izrael» našeg vrsnog povjesničara Ivana Mužića iz Splita.

* * * * * *

Zaustavimo se malo na ovom mjestu! Pretpostavimo da je u Auschwitzu «likvidirano» samo milijun Židova (mnoge nove knjige i tu brojku umanjuju pet, pa čak i više od pet puta!). U tom slučaju broj «likvidiranih» Židova više ne bi bio šest, nego samo tri milijuna Židova. Pa ipak, Međunarodni Židovi i dalje bjesomučno galame o «Šest milijuna ubijenih Židova»! Dakle, čudna računica! O čemu se zapravo radi?

Radi se o ubrzanom rušenju «Kule Stražare Židovskih Laži»! Zbog toga ih je i uhvatila tolika panika, tolika histerija i tolika paranoja. U pitanje je došla njihova stoljetna konstrukcija laži, zacrtana, zapisana i osmišljena na Prvom Cionističkom kongresu u Baselu, 1898.g.

Dobro, zapitat će dobronamjerni čitatelj, zašto je to Međunarodnom Židovstvu trebalo?

Trebalo je iz istih razloga kao i Srbima glede Jasenovca i Rusima da bi enormno podigli iznos ratne odštete poraženoj nacističkoj Njemačkoj i ponovo podjarmili pobjedničku partizansku Hrvatsku!

Međunarodnom Židovstvu je ta megalomanska laž trebala kako bi opravdali i uvijek iznova kapitalizirali svoje novostečeno pravo na svoju državu u Palestini, jer je, Bože moj, Palestina njima «Obećana zemlja», baš njima i nikom drugom, jer su, Bože moj, baš oni «Izabrani narod».

Srbima je golema i napuhana laž o Jasenovcu bila potrebna da bi prikrili svoje genocidne zločine u Zagrebu 1945.g., one kod Maribora i Celja, na Blajburškom polju, na Kočevskom Rogu i na brojnim «Marševima smrti», koji su nakon toga uslijedili. Neki od tih «Marševa smrti» su završili i u Jasenovcu, te u Staroj Gradiški, gdje su danonoćno, užurbano i bjesomučno klali «Titovi mesari». Stoga se istina o Jasenovcu i Staroj Gradiški nije smjela otkrivati 1945.g., premda je bila pronađena sva dokumentacija, sva imena i prezimena logoraša, itd., a istina se nije smjela objelodaniti ni par slijedećih godina, sve do 1949.g. i 1950.g. ili čak monog kasnije, kada je Hrvatska već bila smrvljena, kada je već bio ubijen Andrija Hebrang Stariji, kada je general Vjećeslav Holjevac bio udaljen iz Hrvatske, a generalu Ivanu Šiblu već bila zapečaćena usta (priča o naglo «penzionisanim» i/ili ušutkanim hrvatskim partizanskim generalima i admiralima je posebna priča, o čemu sam i ja osobno često pisao, još od 1986.g.).

* * * * * *

Danas (27.I.2004.g., na «Dan holokausta») u «Vjesniku», na trećoj stranici, jedna novinarka čije prezime iz pijeteta neću navesti, piše da je «prema procjenama, broj ubijenih žrtava u Jasenovcu bio oko 83.000 ljudi («ne manje od 80.000, ali ne veći od 100.000»).

U čemu je trik soroševskog «Vjesnika»? Prljavi trik «Vjesnika» je u tome da treba pod svaku cijenu braniti kakvu-takvu laž o Jasenovcu, pa makar i «skromnu» brojku od 83.000 ubijenih ljudi u tom logoru.

Pravi trik se skriva u ovoj rečenici udarnog članka «Jasenovac – mračna točka povijesti», citiram doslovce: «Demografske povijesne analize pokazuju da je broj jasenovačkih žrtava bio oko 83.000, ne manji od 80.000, ali ne veći od 100.000».

Tko još nije shvatio prljavi trik «Vjesnika», odnosno dvojca Fijačko – Ležaja, sve se dakle temelji na «demografskim povijesnim analizama», dakle hipotezama, a ne na čvrstim podacima! Dakle, nije ubijeno 83.000 ljudi, nego samo njihova „demografija“!

Zauzvrat, ja ću navesti jedan čvrst i nepobitan podatak! Na prvom poslijeratnom popisu stanovništva, 1948.g., jedino su Hrvati izašli s manjkom od oko pola milijuna stanovnika, a svi su drugi narodi Jugoslavije pokazali demografski rast! Dakako, tu ne ubrajam nekad najveću nacionalnu manjinu u predratnoj Jugoslaviji, naše Nijemce, koji su bili ili zvjerski pobijeni, ili zatočeni u 52 konc-logora diljem Vojvodine i Srijema, ili prognani nazad u ratom porušenu i opljačkanu Njemačku. Ukratko, «Titovi mesari» su ih pobili oko 100.000, pa je i taj zločin trebalo zamaskirati Jasenovcem! O tome su mnogo znali Moša Pijade i Slavko Goldstein, koji danas, na «Dan holokausta», taj veliki zločin nad našim Nijemcima – Folksdojčerima 1945.-1948. uporno i bezobrazno negira!

(Interesantno, nitko se još nije pozabavio analizom koliko je Hrvata „demografski“ pobijeno na kraju II. Svjetskog rata!?).

Dakle, hoće li se, uz učenje o holokaustu, u našim školama jednako učiti o velikom holokaustu nad Hrvatima i Nijemcima 1945.g. i kasnije?!

Dakle, u Jasenovcu je ubijeno oko 45-48.000 ljudi, kako je tvrdio i dr. Franjo Tuđman!

Stoga poruka svim «Goldštajnima»: «Samo će vas istina osloboditi»!! Tko spasi istinu, spasit će cijeli svijet! Za ime Boga velikoga, ne ubijajte svoje mrtve i po stoti put!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof.

Fažana

P.S.: Sjetite se mojih članaka: «Od antisemitizma je samo semitizam gori» (28.IV.2003.) i

«Kome treba Goldsteinova povijest Hrvatske» (svibanj 2003.).

P.S. (2): Dva dana kasnije «Vjesnik» je obustavio podlistak «Duge sjene» Erne Paris!

Pantovščak je prisluškivao!

A.R.J.

P.s. (3): ni „Vjesnik“, ni „Hrvatsko slovo“, ovo nisu objavili.

A.R.J.

OD ANTISEMITIZMA JE SAMO SEMITIZAM GORI !

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Fažana, Brtonigla,

28. lipnja.2003.g.

Uredništvu «Vjesnika»

OD ANTISEMITIZMA JE SAMO SEMITIZAM GORI !

Raste li antisemitizam ili samo antiizraelizam – naslov je članka u Vjesnikovoj «Panorami», u subotu 28. lipnja ove 2003. godine, autora Mihajla Ničote. To pitanje je prošlog tjedna lansirao u Europu američki Židov Rudolph Giuliani, bivši gradonačelnik 14-milijunskog New Yorka, podržan od američke Židovke Madeleine Albright, bivše državne tajnice SAD. Njihovu štafetu su spremno prihvatili poljski ministar vanjskih poslova, Židov Wladyslaw Bartoszewsky, te bugarski ministar vanjskih poslova, Židov Solomon Passy, skupa optužujući Francusku (kao «izrazito antisemitsku zemlju»), te još Mađarsku, Rumunjsku, Austriju i pogotovu Grgčku, koje navodno ne spriječavaju širenje antisemitskih ideja i akcija. Grčka je posebno napadnuta, jer njeni mediji navodno često uspoređuju današnji ( Sharonov ) Izrael s Hitlerovim nacističkim režimom.

Rečeno je to na dvodnevnom zasjedanju Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), iste one Organizacije koja nama Hrvatima već godinama pije krv na slamku svojom zaglušujućom propagandom o povratku Srba, povratku njihove imovine, povratku njihovih «stanarskih prava», dok o povratku Hrvata u Banja Luku i Derventu (i cijelu Posavinu), povratku njihove imovine, pa i povratku njihovih «stanarskih prava» - ni riječi; štoviše, nameće im status drugorazrednog naroda u Bosni i pravi se slijepa na sve to.

Rečeno je na tom zasjedanju da su u proljeće ove godine ( dakle uoči početka i tijekom rata u Iraku!) fizički napadi na Židove u Francuskoj dosegli ritam od osam do dvanaest dnevno, a osim toga bilo je 14 teških kriminalnih incidenata u dva tjedna. Bilo je širom Europe izvikivanja antižidovskih parola na sportskim terenima, a bilo je čak i razaranja i oskrvnjavanja židovskih groblja i sinagoga, itd. Cijelo to dvodnevno zasjedanje OESS-a proteklo je pod žigom Washingtona, odnosno židovskog lobija, koji snažno utječe na sadašnju administraciju, odnosno ZOG-Vladu predsjednika Georgea W. Busha. I ne samo na nju, nego i na sav javni život SAD, Velike Britanije, Francuske i Italije, a ponovno su uspostavili svoj utjecaj u Poljskoj, ponovo nagrizaju Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku, a prošle godine su ponovo načeli i Hrvatsku (sjetimo se samo bezbrojnih drskih i anti-hrvatskih nastupa Ive i Slavka Goldsteina, Žarka Puhovskog i njegovih juniora!).

Ono čega nema u inače vrlo dobrom i vrlo potrebnom članku gosp. Mihajla Ničote jest činjenica da nedostaje logično pitanje: da, ali zašto se sve to dešava? Da, ali tko je za to kriv?

Nekako se uvriježilo, odnosno nametnulo da je za povratak antisemitizma kriva Europa, a ne Svjetski Židovski Kongres, prije svih njegov cionistički vrh (koji vrlo snažno djeluje i u Parizu i Londonu). Međutim ta podvala više ne prolazi! Europi, a i cijelom svijetu je već odavno jasno tko muti tu svjetsku kašu. Jasno je svijetu tko je sve bio umiješan u napade na židovske Tornjeve na Manhattanu u New Yorku, tko je stajao iza napada na Afganistan i za čiji je račun to učinjeno, tko je organizirao i platio histeričnu medijsku i ratnu kampanju protiv Iraka, te neuspješno u taj rat upregao Ujedinjene Narode ( koje su stoga potpuno izbacili iz svjetske politike!), a za svoje ciljeve uspjeli upregnuti svega četiri svjetske države. Znano je tko će do Nove Godine ponovo pokušati istu svjetsku podvalu usmjeriti i na Iran, tko će i u taj novi rat ponovo pokušati uplesti Ujedinjene Narode, tko će potom to isto učiniti i u pripremi rata protiv Sirije, a onda će se sve ponoviti i u pripremi ratnog napada na Sjevernu Koreju. Jasno je da iza svega stoji Svjetska Lihvarska Internacionala, što je drugi naziv sa svjetsku judeo-masoneriju, ili kao što to ja osobno stalno nazivam: Svjetska Sotonerija!

Da, svijet nije glup, kada opet polujavno govori o «Protokolima Sionskih mudraca», tajno usvojenim na cionističkom kongresu u Bazelu 1898.g., pod redakcijom Theodora Hertzla, koji je danas jedna vrsta novog židovskog sveca i neizostavan u svakom modernom židovskom ikonostasu! Svijet jasno raspoznaje sadašnje cionističke korake na putu uspostave židovske Nadvlade Svijeta, svjetske ZOG-Nadvlade. Svijet je jasno raspoznao rađanje američkog i cionističkog fašizma. Imperijalistički pohod na nezavisni Irak je to do kraja razotkrio.Zato se u Europi, a i u cijelom svijetu ponovo rađa antisemitizam, kao logičan odgovor na svjetski semitizam, koji je prešao sve granice – pristojnosti!


Svijet nije glup kada u svemu vidi cionističke prste. Cilj im je zavladati svijetom, a na tom putu treba najprije održati, obraniti i uvećati Državu Izrael, sve do maksimalnih granica Velikog Izraela, jer zlu ne trebalo, ako taj projekt ipak ne uspije i Židovi uskoro budu istjerani i iz SAD-a, da se svi skupa imaju gdje skloniti! Jer, prije ili kasnije ono vječno «židovsko prokletstvo» mora završiti tamo gdje je i začeto. U njima navodno «Obećanoj zemlji».Ta drama traje već više od 4.000 godina i ne može još dugo trajati.

Ja se osobno ipak nadam da će sve to spasiti «Sjajni Židovi», kakvih najviše ima upravo u Parizu i Francuskoj i da se oni ni ovaj put neće dati! Oni bi, spašavajući svijet, mogli spasiti i svoj narod! Umjesto raznih Rothschilda i raznih Rockefellera, vrijeme je da ponovo podignu glas svi oni sjajni Finkelkrauti, Gluecksmani, Levyiji, Chomskyiji i mnogi, mnogi drugi «sjajni Židovi»! Naime, protiv takvih Židova nitko ni u Francuskoj ni u Hrvatskoj ne osjeća nikakav antisemitizam!

Da zaključim: antisemitizam je posljedica agresivnog semitizma, a ne obrnuto!

Sjetimo se analognog primjera u Hrvatskoj prošle godine, svih onih licemjernih i drskih antihrvatskih nastupa Goldsteina i Puhovskih. Oni su prošle godine na svaki način nastojali izazvati antisemitizam u Hrvatskoj, e da bi njihove Gazde u New Yorku imali pretekst, odnosno povod za još jači pritisak na Hrvatsku.

Da zaključim: Od antisemitizma je samo semitizam gori!
I to je srž cijele te priče. Kako u Francuskoj, tako i u Hrvatskoj.


Ante Rokov Jadrijević, dipl.ing. (Hrvatski Socijal-Radikal)