PRVI MINISTAR, NAJNESPOSOBNIJI OD SVIH MINISTARA!

Ante Rokov Jadrijević, Pula / Brtonigla                                                                         17.10.2001.

Uvodna napomena (28. srpanj-juli 2013):

            Da nam se povijest stalno ponavlja - i uvijek sve gore i gore - neka pokaže i ovaj stari tekst od prije skoro 12 godina.

Naime, opet Hrvatska ima na vlasti stare Udbo-komuniste i opet je sve po starom, danas kada je naš premijer gosp. Zoran Milanović, od Ivice Račana oktroirani novi šef SDP-a (Stranke demagoških promjena – SDP). On, Milanović, nikako da shvati da ne može sve 4 godine igrati s istim timom nesposobnih i/ili nestručnih i nekompetentnih ministara. Ili je On sam, kao premijer, odnosno prvi ministar, najnesposobniji od svih svojih ministara?! 

Još prošle godine je propustio temeljito rekonstruirati svoju Vladu, naročito nakon suđenja svom prvom podpredsjedniku Vlade i najmoćnijem ministru Radimiru Čačiću.

Nakon katastrofalnih prvih godinu i pol dana na vlasti ove nesposobne Vlade, opravdani su zahtjevi NEZAVISNE JAVNOSTI: ne bi li ipak bilo bolje raspisati prijevremene izbore!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist i blogger,

(Hrvatski socijal-radikal)

                                                                             * * * * * *

Uredništvu «Vjesnika»                                                                               17.10.2001

                        i Komu Treba: gosp. Ivici Račanu

                       

PRVI MINISTAR, NAJNESPOSOBNIJI OD SVIH MINISTARA!

            Prije kojih tjedan dana je gosp. Joško Kontić, saborski zastupnik iz redova HSLS-a, izjavio da je ovu fenomenalnu nesposobnost Račanove Vlade treba konačno pripisati (i) samom predsjedniku hrvatske Vlade, gosp. Ivici Račanu.

            Ja se potpuno slažem s tom izjavom gosp. Joška Kontića, ali mislim da je «prekratka».

Naime, gosp. Račan je zasigurno najnesposobniji ministar svoje Vlade! Čovjek kojemu treba čitavih pet minuta da smisli i kaže pet rečenica, a uz to i fenomenalno spor u donošenju iole odlučnijih poteza, postao je smetnja i samom sebi.  I kao takav, kako on može smjenjivati neke svoje ministre, kad je on od njih još nesposobniji!

Kako je, na primjer, mogao smjeniti svog evidentno nesposobnog ministra financija g. Matu Crkvenca, kad mu on kao njegov šef samo smeta i povećava njegovu nesposobnost. Ili, kako gosp. Račan može smijeniti svog nesposobnog ministra prosvjete i školstva gosp. Vladimira Strugara, kad je on kao njegov šef još nesposobniji !

Šef Vlade određuje okvir djelovanja svojim ministrima, pa ako je ( a jest!) okvir krivo postavljen, onda i slika dotičnog ministra mora biti kriva, odnosno iskrivljena. Da sam ja ministar, ja ne bih nikako pristao da moja slika stoji u takvom iskrivljenom okviru! A zašto onda gospoda Crkvenac i Strugar pristaju da njihove slike stoje u tako iskrivljenim okvirima?

To je zato što oni pripadaju istom mentalnom sklopu kao i njihov šef Ivica Račan: starom komunističkom  mentalnom sklopu ( koji se nije nimalo «reformirao», osim što je odbacio balast jedne istrošene ideologije, odnosno utopije!). U tom mentalnom sklopu nije bila moguća smjena nesposobnih  «kadrova», nego samo njihova «rotacija» - dakako, samo u horizontalnom, a nikako i u vertikalnom pravu.

            Takav se slučaj tragično ponavlja i ovih posljednjih tjedan dana: nakon 21 tragične smrti pacijenata hemodijalize bubrega, gosp. Ivica Račan na svaki način izvrdava dati otkaz svojoj nesposobnoj ministrici zdravstva Ani Stavljenić – Rukavini, čak i nakon što mu je ona sama ponudila svoju ostavku.

            Koji je vrag gosp. Račanu da tako dijabolično ustrajava na nepromjenljivosti svojih nesposobnih ministara? Da li strah od «domino efekta»? Da li je pod nekom ucjenom?

           

Gospodin Račan bi se trebao konačno dosjetiti i prisjetiti da je njegov bivši komunizam propao svuda u svijetu najviše zbog nesmjenljivosti nesposobnih «kadrova».

Drugi razlog je bio čisto biološki: neke su svoje diktatore održavali u staračkom životu i pod cijenu polovice državnog budžeta. Namjerava li gosp. Račan pod istu cijenu održati i svoju vlast? Jamačno da!

            Dakle, da ne bismo čekali na spori sud biologije, ne bi li ipak bilo bolje raspisati prijevremene izbore!

                                                                                        A.R.J./Hrvatski socijal-radikal

Paradržavna UDBO-DRUŽBA ADRIA

Ante Rokov Jadrijević, dipl.ing., publicist, Brtonigla, Istra                          13. pros. 2004.
Uredništvu “Hrvatskog lista” –  Zadar
                                                                                         Komu Treba: Uredu Vlade R.H.

        Paradržavna UDBO-DRUŽBA ADRIA


    Hvala Bogu da nam se dogodila tzv. “afera Podbevšek”  i hvala Bogu da je završila kako je završila !! A završila je Mesićevom polovičnom “Pirovom pobjedom”. Mudar narod bi rekao: “Tjerajući lisicu, istjerao je vuka!”. Umjesto Joška Podbevšeka, vratio se Tomislav Karamarko, častan čovjek, hrvatski ratnik i Nepotkupljivi bivši ravnatelj hrvatskog UNS-a, t.j. Ureda za nacionalnu sigurnost.

    Žarko se nadamo da će gosp. Tomislav Karamarko nastaviti tamo gdje je zaustavljen gosp. Joško Podbevšek i da sve one prljave stvari koje je on otkrio na Pantovčaku neće biti pometene pod tepih i tako ponovo sakrivene od hrvatske patriotske javnosti.

    A još je vrlo mnogo toga što tamo treba otkriti. Za početak predlažem da se odlučno počne hrvatskoj javnosti otkrivati (“transparentno”,  kako to godinama već brblja predsjednik republike Stipe Mesić) deset puta veća afera od one “afere Helene Puljiz”, a to je “Afera Udbo-Družbe Adria”, koja počiva na savezu Mesićeve Udbo-Mafije i Ruske (državne i paradržavne) Mafije.

    Naime, radi se o subverzivnoj udbomafijaškoj djelatnosti aktualnog predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića (za račun Moskve), Mesića kome nije mjesto u novoj predizbornoj utrci za još jedan mandat predsjednika Republike, nego mu je mjesto iza rešetaka Remetinačkog zatvora, a vjerovatno i nešto mnogo drastičnije od toga!
   
Pantovčak nije mjesto na kome je sve to počelo, s obzirom da je pravo mjesto stvaranja hrvatske naftne Udbo-mafije bilo u INI, najvećoj Udbinoj tvrđavi u Hrvatskoj, koja je desetljećima funkcionirala kao svojevrsna Para-Država u takozvanoj i tobožnjoj “SR Hrvatskoj”, koja je bila marionetska tvorevina, začeta u Moskvi 1939.

    Podsjetimo se: Osim Josipa Manolića i  Stipe Mesića, svi ostali predsjednici hrvatskih Vlada za vrijeme prvog Predsjednika dr. Franje Tuđmana su došli iz INE ili su određeno vrijeme bili na čelu njenog svemoćnog Nadzornog Odbora: Hrvoje Šarinić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, a i ministri gospodarstva, pa i ministri financija su bili pupčanom vrpcom vezani za INU, jer je ona oduvijek bila država u državi, odnosno u republici Hrvatskoj (ministri Štern i Škreb)!

    Ništa Čudno! To su u lokalnim razmjerima bile i Dubrovačka banka, Riječka i Istarska banka, kao Udbo-banke, a da ne nabrajamo još dulje i još šire. To su bila i neka “strateška”  poduzeća, kao na primjer brodogradilište Viktor Lenac, kroz koje se prao beogradski novac najsumnjivijeg podrijetla, koji je dolazio od kojekakvih Titovih terorističkih saveznika…  ..

    Koliko je INA imala svojih udbaša u Moskvi, Londonu, Parizu. Zurichu, Rimu… ? Tko su bili ti ljudi, odnosno čiji su to bili sinovi? Kamo su godinama i u komunističkim desetljećima otjecale hrvatske devize ? Koje su sve obavještajne mreže, bilo državne, bilo paradržavne u tome imale svoje prljave ruke? Od kada su veze hrvatske Udbe s ruskom državnom mafijom?!
   
***  Eto, to su, u najkraćem, pitanja koja stoje kao zadaci pred gosp. Tomislavom Karamarkom, dosad znanom kao “Nepodmitljivim”! Hoće li on takav i ostati – Nepodmitljivi?

    Držim da su to daleko važnija i daleko hitnija pitanja sadašnje predizborne kampanje u Hrvatskoj, koja kao da je već “namještena” u korist Stipe Mesića. Svi Račanovi i Manolićevi mediji su na njegovoj strani, a Sanader svojih i nema, osim nejakog Hrvatskog (Sanaderovog) Slova i još minornijeg Sanaderovog “Fokusa” . Sada se Sanaderu to itekako osvećuje.

Pouk je ovaj: može se, gosp. Sanaderu, smjeniti ili kupiti glavne urednike, ali još nitko nije uspio kupiti i njihove čitatelje!

A generala Gotovinu nam ne dirajte! Čuvajte se sinjske ruke (koja piše ovaj tekst)!
                    Semper Paratus !         
                                                                                                 Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
                                                                                                                          Brtonigla, Istra


P.S.: 24. 12. 2004.: ‘Hrvatski list’ iz Zadra ovo nije objavio. (A.R.J.)

ŠTO ZAPADNIJE, TO NAZADNIJE!!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 07. veljače/febr. 2007.

Uredništvu «Vjesnika» Komu Treba: Ured Vlade R.H., Zgb.

Uredništvu «Novog lista» gosp. Vincent Degert,

Uredništvu «Hrvatskog lista» ambasador EU/EC, Zgb.

Ministar Dr. Primorac: «Hrvatska kao zemlja znanja»

ŠTO ZAPADNIJE, TO NAZADNIJE!!

Dosadio nam je još prije godinu dana Sanaderov ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. Dragan Primorac svojom floskulom, odnosno svojom stalnom poštapalicom o «Hrvatskoj kao zemlji znanja». Ja sam osobno na to reagirao još prošle godine, ali je Sanaderova cenzura u «Vjesniku», «Fokusu» i «Hrvatskom Slovu» to sakrila od hrvatske javnosti i «dostavila» premijeru Sanaderu u njegove Banske dvore. Stoga sam se jutros (7. veljače 2007.g.) javio uživo u emisiju HR 1 «Puls javnosti» koju je vodio vrlo solidni novinar Miroslav Zadro. Tema emisije je bila prijedlog novog zakona o obveznom srednješkolskom školovanju, a gost emisije je bio ministar Dragan Primorac. Rekao sam vrlo otvoreno da se ponovo ne slažem s ministrom Primorcem, jer on stalno govori o «Hrvatskoj kao zemlji znanja», ali nikad u posljednje tri svoje ministarske godine nije rekao ni riječ o jednako važnoj «Hrvatskoj kao zemlji dobrog odgoja»!

Naravno da sam se ja uredno predstavio kao srednjoškolski profesor u mirovini. Htio sam reći da se još uvijek u hrvatskim školama primjenjuje pogrešna pedagoška paradigma, po kojoj je «dijete – centar svemira», koja potječe iz dekadentnih američkih feminističkih krugova i to još prije više od 80 godina! Ja sam to oštro kritikovao i napadao u «Vjesniku» prije sedam i prije šest godina (primjerice 7. 9. 1999. i 4. 4. 2001.). Citiram: «Znate ono: ' stvoriti školu koja odgovara djetetu, a ne dijete koje odgovara školi....Disciplina nije poželjna, a kažnjavanje djece (t.j. ocjenji-vanje, ispitivanje i slične «torture») ni slučajno!'»).

Rezultat toga je podatak koji je 7. veljače 2007.g. iznio u «Novom listu» / «Glasu Istre» naš ministar obrazovanja dr. Dragan Primorac: «Na burzi rada trenutačno imamo 17.220 djece srednješkolskog uzrasta...». A što je on drugo očekivao? Što je on uradio svoje protekle tri ministarske godine? Iz srednjih škola nam i dalje izlazi preko 60 posto «odličnih učenika»! I što se događa? «Na mamama svijet ostaje!!».

Uostalom, tako sam ja upozoravao svoje učenike u Tehničkoj školi Pula, a također isto tako i pisao u «Fokusu» prije devet mjeseci (dok glavni cenzor premijer Sanader nije stavio svoj embargo na moje tekstove u javnosti!!). Međutim primjećujem da je i ministar Primorac konačno počeo pomnije studirati moje ranije članke iz «Vjesnikove» Tribine čitatelja! Nažalost, on iz njih opet izvlači neke svoje isčašene zaključke, pa bi bilo najbolje da ga premijer Sanader što prije smjeni, kako ne bi dalje kvario naše učenike, odnosnu svu hrvatsku mladež!!

Vratimo se opet onoj emisiji «Puls javnosti» i novinaru Miroslavu Zadri: Kada sam htio nastaviti govoriti i reći nešto kritično i o ministrovom planu o uvođenju seksualnog odgoja u naše škole, novinar Miroslav Zadro me je grubo prekinuo i isključio iz svoje radijske emisije. Nažalost, nije to bio usamljen slučaj, jer je u netom završenoj prethodnoj emisiji «U mreži Prvog» (inače najboljoj emisiji u Hrvatskoj!) i novinar Ivica Ružičić često prekidao slušatelje koji su se javili za riječ u toj emisiji. No o tome nešto kasnije.

Dakle, htio sam još nešto reći i na temu «ŠTO ZAPADNIJE, TO NAZADNIJE»!!, odnosno o podloj namjeri drske podvale nekih «nevladinih udruga», da se u hrvatskim školama uvede njihov model seksualnog odgoja, čiji je glavni cilj proizvodnja što većeg broja mladih «zadnjičara» u Hrvatskoj, kako bi se i na taj način oslabila ionako već oslabjela biološka snaga Hrvata.

Navodim za primjer lezbijsku organizaciju Rijeke – LORI i njene koordinatorice Danijelu Almesberger i Arinu Balenović, koje su prije kojih dvije godine bile zatražile raspuštanje Povjerenstva za prosudbu programa spolnog odgoja u školama, za čijeg je šefa bio postavljen ugledni psihijatar dr. Vladimir Gruden, s čijim se stručnim stavovima riječke lezbijke nisu mogle nikako i nimalo složiti. One su optuživale dr. Grudena «zbog njegove nekompetencije i zastarjelih stavova (završen citat iz starog «Vjesnika»). Prava meta je, naravno, bio nešto konzervativniji program spolnog odgoja «Teen Star», koji je po mišljenu i stavu riječkih lezbijki «širio vjerske dogme». A naš vrli požeški biskup dr. Skvorčević im je ove godine, točnije prije dva tjedna, vrlo koncizno i oštroumno odgovorio o o nemoći i pravim dosezima «znanosti» u pogledu «pravog» tumačenja takvih stvari. Bravo gospodine biskupe!

Meni osobno sve to, naravno, smrdi na novu inačicu zapadne ideologije maltusijanizma, po kojoj treba iskorijeniti neke manje važne narode, kao manje vrijedne, koji samo nepotrebno troše svjetske zalihe sredstava za život viših slojeva više vrijednog zapadnog društva ( u tom smislu je Robert Malthus, engleski ekonomist, plemić i svećenik, oko 1820.g. bio neka vrsta preteče Adolfa Hitlera!).

A sada nešto i o prethodnoj emisiji «U mreži Prvog», koju je istog dana na HR1 u 07,30 sati vodio drugorazredni novinar Ivica Ružičić. On je po običaju koji vlada na HR1 već par godina, u svoju emisiju po tko zna koji put pozvao gosp. Krešimira Severa, predsjednika jednog većeg sindikata radnika u Hrvatskoj. Prvi slušatelj koji se javio uživo u toj njegovoj emisiji mu je odlučno zamjerio što u svoje emisije poziva «sve te Severe, Puhovske...», na što mu je novinar Ivica Ružičić odmah upao u riječ, a odmah zatim i oduzeo mu riječ! (to isto nam stalno rade i novinari: Milena Jukić-Ugrin, Sandra Erak, Mario Harapin i Mislav Togonal). Ranije su se istim takvim stilom bile «proslavile» i zloglasne novinarke Ljubica Letinić, Majda Ivković, Zrinka Srpak i Marija Gerbec-Njavro, koje je Pantovščak za nagradu dobro udomio u neku od svojih brojnih sinekura). Vratila se samo Marija Gerbec-Njavro i opet nama Hrvatima prosipa svoje antihrvatske otrove na valovima HR1!

To je bio razlog tog istog jutra da sam se i ja odlučio javiti u tu emisiju, ali su sve telefonske linije bile već zauzete. Naime, malo kasnije je Ružičić u svoju emisiju pozvao novinara Inoslava Beškera iz Rima, da nama slušateljima opet nešto, kao, rastumači. Htio sam oštro upitati tog drugorazrednog i dosadnog novinara Ružičića zašto uvijek taj Bešker, zašto uvijek i svuda taj Sever, pa onda i ostali sindikalni «junaki», koji su prošlo ljeto «gromko šutili» kada je bio štrajk radnika TDZ-a u Zagrebu? I zašto tako često zove onog malog Vilima Ribića, koji uvijek zadnji ulazi u školske štrajkove, a najviše se trpa u prvi plan?

Zašto novinar Ivica Ružičić u svoje emisije nikad ne poziva sjajne hrvatske novinare kao što su Marko Barišić iz Vjesnika, Milan Jajčinović i Milan Ivkošić iz «Večernjeg lista», Zoran Vukman i Nenad Piskač iz «Hrvatskog slova» i Ivica Marijačić iz «Hrvatskog lista»??

Mi naprosto nemamo više što naučiti od Beškera, od Severa, Mučnjaka i Ribića, a i od dr. Žarka Puhovskog smo sve već manje ili više čuli! Međutim, svake srijede na Novoj TV, u sjajnoj emisiji «U sridu» itekako imamo što čuti od našeg Dreleta i onog njegovog lucidnog i duhovitog «pajdaša» Vida Baloga!

Dajte nam više toga! Dajte nam više «glasa naroda»!! Naime, «Vox populi, vox dei»!

Tko godi želi dugo vladati ovim hrvatskim narodom, morat će slušati «glas naroda»!

Semper Paratus Croatiae

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

SRCA U JAMAMA, DUŠE U PAKLU!

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 19. II. 2005.

Uredništvu 'Vjesnika' Komu Treba: Signor Pietrosanto,

Uredništvu 'Glasa Istre' Console Italiano, Fiume

SRCA U JAMAMA,

DUŠE U PAKLU!

Uvodna napomena (12. Febr/veljače 2011)

Svake godine, povodom obljetnice Mirovnog ugovora s Italijom 10. Febr. 1947.g. u Parizu, u susjednoj Republici Italiji se otvaraju velike i žučne polemike o zločinima 'fojbi' nad Talijanima i o egzodusu Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije. U međuvremenu su Talijani taj dan proglasili 'Danom sjećanja na fojbe i na egzodus'.

Tako je bilo posljednjih desetak godina, a tako će jamačno biti i mnogo slijedećih godina, neovisno od našeg eventualnog ulaska u članstvo EU. A prije više od 40 dana je najavljeno iz USA snimanje nove verzije talijanskog filma 'Il cuore nel pozzo', koji smo ovdje u Istri imali prilike gledati prije šest godina (obratite pažnju na datum pisanja teksta, koji slijedi!). Taj film je i kod nas u Istri izazvao veliku polemiku, premda samo jednostranu – komunistiku, odnosno zločinačku. A da je bila jednostrana, svjedoči i ružna činjenica da ovaj moj publicistički i polemički tekst nije nigdje objavljen, premda je bio poslan i 'Glasu Istre' i državnom 'Vjesniku' u Zagreb.

Objavio ga je, s većim tehničkim zakašnjenjem, samo povremenik 'Hrvatska smotra' Hrvatske čiste stranke prava, gosp. Josipa Miljaka.

A da nam se naša ružna i nama Hrvatima prešućena povijest ne bi i dogodine i svake slijedeće godine ponavljala, dajem ga sada na uvid svim našim čitateljima!

A.R.J.

* * * * * *

19. II. 2005.

Gledao sam talijanski film 'Il cuore nel pozzo' ('Srce u jami' , jer pozzo = jama, jašek, bunar, fojba, itd.) već dvaput: najprije na talijanskoj državnoj televiziji RAI-UNO, a tri dana kasnije i na slovenačkoj državnoj televiziji SLO-I. Slušao sam i uvodne rasprave na obe televizije. Što se mene tiče i na osnovu mog iznimnog znanja o tome, ja u tim raspravama nisam čuo ništa novog. Dapače, ovdje ću pridodati nešto što u tim uvodnim raspravama nisam čuo, a što se već jednom mora čuti i na ovoj našoj hrvatskoj strani (ono što mi u " Glasu Istre” godinama uporno cenzurira glavni živući 'infojbator' u Istri - komunistički drug Miho Valić).

Najprije ovo: predlažem i preporučujem da se taj talijanski film 'Il cuore nel pozzo' ('srce u jami') što prije prikaže i našem televizijskom gledateljstvu, dakako uz prethodnu uvodnu raspravu, ali da ta rasprava bude kratka, najviše 15 minuta. Predložio bih osobno samo dva velika znalca (ali o tome drugi put i na drugom mjestu). A sutradan neka se raspravlja na dugo i na široko; mogu to sutradan učiniti i naši 'slavni' povjesničari koji su desetljećima ropski mudro šutjeli o tome!

Međutim, naša državna televizija bi prije tog filma trebala prikazati (bez ikakvog uvodnog komentara!) jedan drugi i za nas mnogo važniji talijanski film, film Renza Martinellija: 'Il giorno nero di Porzus' (snimljen prije 4-5 godina po istoimenoj Gervasuttijevoj knjizi, objavljenoj prvi put još 1997.g., nakladnik Marsilio, Venezia). Naime, za razliku od ovog novog filma 'Il cuore nel pozzo', u Martinelli-Gervasuttijevom filmu 'Il giorno nero di Porzus' se radilo o stvarnom i temeljito dokumentiranom stravičnom zločinu nad 19 partizana- katolika (zvanih 'bijeli'), koje su 7. veljače 1945.g. mučki ubili partizani- komunisti (zvani 'crveni'), pod zapovjedništvom 'slavnog' Maria Toffanina (zvanog 'Giacca'), koji je poslije rata dugo, dugo živio u Kopru, dobivao visoku partizansku mirovinu ratnog ' Garibal-dinca' i bio redovito slavljen od ovih istih naših današnjih i jučerašnjih istarskih partizana-komunista i 'infojbatora'!! Toffanin je odmah nakon pada komunizma zatražio i dobio solidnu talijansku mirovinu, koju je nakon toga drsko tražio i za svoju pokojnu ženu (slučaj tipičan za mnoge naše bivše istarske partizane, čak i za partizanske ratne zločince!!).

Dakle, ubojice su još među nama!

Te partizanske (a krajem rata oznaške i potom udbaške) ubojice godinama i desetljeći-ma primaju naše državne privilegirane, odnosno tzv. 'zaslužne mirovine'. I stalno se bune da im je i to malo. A tko ih najviše brani? Najviše ih brani unuk jednog Martina K. iz Buzeta, koji je bio vrlo aktivni član 'infojbatorskih' partizanskih bandi (zvanih 'leteći odredi') na Ćićariji, ali i u nižoj okolici! Moguće i onih partizanskih bandi u nedalekoj Bazovici, kraj Trsta, o kojoj je riječ u filmu 'Il cuore nel pozzo' (famozni il pozzo di Bassovizza, odnosno bazoviški jašek!).

Film 'Il cuore nel pozzo' je već izazvao mnoge prosvjede naših ostarjelih bivših partizana-boraca tzv. NOB-a iz Istre i Primorske u Sloveniji. Međutim, za mene osobno to je sasvim prihvatljiv film, sve dotle dok se na njega gleda kao na 'fiction-film' , makar je on po mojoj ocjeni jedna obična, jednostrana, ružna, patološka, ideološka, propagandistička i vrlo plitko zamišljena priča iz tog vremena. Da odmah budem jasan i nedvosmislen: takvim smo jednostranim, glupim, mračnim i plitkim ideološkim filmovima bili i mi podvrgavani kao djeca, posebno mi djeca palih partizanskih boraca iz Drugog Svjetskog rata, sve od 1945. pa sve do 1955.g., pa i dalje. Stoga bih ja taj film bez ikakvog krzmanja usporedio s našim filmom 'Barba Zvane' , kojeg su nam triput prikazivali u Poreču, Baderni i Lovreču (Pazenatičkom), negdje 1953. ili 1954.g. Sada nam se naše laži vraćaju kao bumerang - i to je sve ! Dakle, čemu sada sva ta javna dreka?!

Jasno je već na prvi pogled da taj film nije temeljen ni na kakvim preciznim i stvarnim dokumentima, kao što je to na primjer već spomenuti film 'Il giorno nero di Porzus'. Točno je i to da je taj film i svojevrsna neofašistička propaganda. Pa što onda? Od dojučerašnjeg potpredsjednika talijanske desničarske Vlade premijera Silvia Berlusconija, gospodina GianCarla Finnija, danas njihovog ministra vanjskih poslova, koji je ujedno i predsjednik neofašističke stranke 'Alleanza Nazionale' ništa se bolje i nije moglo očekivati. A taj je film i rađen po njegovoj narudžbi i plaćen sa njegovim i Berlusconijevim novcem (a Berlusconi je navodno naš prijatelj??!!). Čemu se onda čuditi??

Dakako, taj film ima niz slabosti. Režiser Alberto Negrin i njegov scenarist su se poslužili malim i prilično prljavim trikom : u prvi plan su gurnuli malu i posve nedužnu djecu, uzrasta od 7 do 9 godina, koju skriva čestiti svećenik Talijan, velečasni Bruno, kome pomaže Slovenka Anja, inače zaljubljena u jednog Talijana, uz to i borca neodređene ideološke pripadnosti. Otac jednog malog Talijana, onog najmanjeg je Slovenac-partizan Novak, poručnik ili kapetan Titove partizanske vojske, likom malen i zdepast, sasvim netipičan pravom kraškom, visokom, stasitom i lijepom Slovencu. Gledateljima se sugerira da je on postao otac tog malog Talijana tako što je silovao njegovu mamu, inače ne slučajno jednu rasnu talijansku ljepoticu. I sad taj partizanski komandir Novak želi, kao, na silu oteti svog sina, gazeći i preko živih i preko mrtvih Talijana, koji svi odreda završavaju u nekoj obližnjoj jami – bez daljnjega u onom Bazoviškom jašeku, na 5-6 km iznad Trsta.

Da ne prepričavam taj film dalje. Film je mrzilačkog i nasilničkog karaktera i naboja. Pa što onda? To je samo jedna od tisuća mogućih, sličnih i vrlo vjerovatnih i prilično vjerodostojnih filmskih priča! Takvi su bili i naši filmovi iz tog vremena. Mrzilački. Mračni. Nasilni. Jedinu jamu za koju smo mi kao djeca i dječaci, pa i kao mladići smjeli znati i morali znati bila je Goranova 'Jama' , po poslijeratnoj mrzilačkoj kominističkoj propagandi navodno (samo) ustaška 'Jama' , premda su na samo 25 kilometara od našeg Doma djece palih boraca i ratne siročadi u Poreču počinjale smrtno-strogo zatajene i prešućene partizanske jame, odnosno brojna i krvava partizanska 'polja smrti'(!!), preciznije rečeno preko 45 partizanskih jama, zvanih fojbe, u kojima je pored istarskih fašista završilo i mnogo najobičnijih i nesretnih talijanskih mladića, nasilno regrutiranih i nasilno obučenih u njima mrske fašističke vojne uniforme, te veći broj običnih talijanskih civila, najčešće običnih domaćih seljaka, a najposlije i znatan broj istarskih hrvatskih 'Narodnjaka' , uključujući i neke naše narodne svećenike! I kad-god smo ih nas trojica istarskih 'narodnjaka' (pokojni Milan Božić, Franko Šturman i ja, A.R.J.) spominjali, tada su svemoćni i narodu dobro znani domaći 'Infojbatori' to cenzurirali, pjeneći se od bijesa, isključivali nas iz javnosti, zabranjivali i sam spomen naših imena, i t.d. I ne sam nas. Sjeća li se u 'Glasu Istre' još netko Vlade J., istarskog partizanskog sina rođenog u partizanima 1943.g. i njegovog sjajnog članka 'Kada klike dižu spomenike' (2001.g. u labinskom 'Istarskom glasu' ) ?! A Vlado J. je samo branio pravo rodbine žrtava da obilježe grobove svojih najmilijih i da im na mjestima njihove smrti podignu skromni nadgrobni križ!

Ja sam nekoliko puta u svojim tekstovima na tu temu tražio da se u Žminju ili blizu Žminja podigne veliki i 30-metara visok križ, u spomen mučkog i zvjerskog ubojstva poznatog istarskog 'Narodnjaka', starog Mate Peteha, koga je u aprilu 1945.g. uhitila grupa od 12 partizanki, koje je predvodila poznata partizanka Dina Zl. i koje su ga skinule do gola, tukle, mrcvarile, a na kraju su mu nožem odrezale genitalije i onako napola mrtvog odvukle iz Žminja i bacile u neku od 25 partizanskih jama-fojbi, neku najdublju, neku 'jamu- Golubinku” , možda onu kod sela Benčići, možda onu drugu kod sela Cere, možda onu kod sela Orič (onu najstrašniju!), ili neku drugu partizansku jamu-fojbu, za koju se ni danas, nakon 60 godina nitko ne usudi reći (ni pisnuti!!) gdje je! A jedini 'zločin' starog i uglednog Mate Peteha je bio što nije bio komunist i što je odbijao prihvatiti njihovu mračnu i protu-naravnu ideologiju!! A nakon rata je njegova krvnica Dina Zl. bila 45 godina slavljena kao najsjanija partizanska zvijezda, kao njihova super-star! I kada je prije dvije godina umrla u Zagrebu, u vrlo poznoj dobi, na stranicama se njihovog 'Glasa Istre' doslovno rasplakala cijela ta njezina stara bratija infojbatora, na čelu s Mihom Valićem, koji joj je napisao i najuzvišeniji nekrolog!

Meni je najčudnije da o tome godinama i desetljećima uporno šute i naši stari istarski svećenici (s izuzetkom velečasnog Ivana Graha iz Ližnjana, koji je o tome napisao jednu vrlo dragocjenu knjigu!). Svi ostali koji to znaju šute kao zaliveni i svoju tajnu već generacijama odnose u svoj grob, umjesto da se o tome pred smrt barem ispovjede svom mlađem svećeničkom bratstvu! Mnogi od njih znaju o čemu ja ovo pišem. I znaju zašto ja ovo pišem. Uostalom, sve sam ovo već jednom bio napisao još 28. rujna 1998.g.,u svom opširnom pismu 'Mi moramo suditi Ivanu Motiki i Oskaru Piškuliću' (i ne samo njima!)' , koje je umjesto na stranicama 'Glasa Istre' završilo u cenzorskim rukama svemoćnog Mihe Valića (koga dobro pamti ona partizanska jama-fojba u selu Trlji između njegovog Barbana i (nekad talijanaške?) Savićente.

I što se onda danas čudimo filmu 'Srce u jami' ('Il cuore nel pozzo') ? To je samo zakašnjeli odgovor na vaše staljinističko: 'oko za oko, zub za zub', zar ne?

Vratimo se tom filmu. Dakako, ja bih osobno više volio da je režiser tog filma Alberto Negrin izabrao neki od vrlo brojnih stvarnih događaja iz tog mračnog vremena naše zajedničke povijesti. Recimo, da je izabrao priču o stravičnoj smrti mlade 23.-godišnjeTalijanke, studentice Norme Cossetto iz Svete Nedjelje, malog sela između našeg Kaštelira i Višnjana,čija je valjda jedina krivica bila što je bila kćerka zemljoposjednika i sitnog simpatizera i tajnika 'fascia', odnosno fašističke partijske ćelije u tom selu. Nju je 26. rujna 1943.g. uhitio i odveo jedan 'leteći partizanski odred' i zatvorio ju u već osvojeni zatvor u Tinjanu, gdje su je višekratno silovali i mučili nakoliko dana. Na kraju su je izveli pred uobičajeni partizanski 'Narodni sud' , koji ju je po nakraćem mogućem postupku (partizanski zakon linča!) osudili na smrt, zajedno s još dvadest i šest supatnika. Prije streljanja su je još mučili, te su joj na kraju nožem živoj odrezali dojke, a u spolovito ugurali veliki komad drveta. Nešto slično su učinili na još dvije Talijanke. Streljali su ih sve na rubu jame blizu sela Šurani (Tinjanski) i svih 27 bacili u tu 'fojbu', u kojoj su nešto kasnije bacili još desetak drugih Talijana iz obližnjih sela.

Međutim, Bog uvijek kaže posljednju riječ. Ubrzo su, kroz mjesec-dva, u Istru nahrupili Rommelovi njemački oklopnici, ugušili narodni ustanak, potstaknut i potpaljen, te brutalno i zločinački vođen od partizana. Nijemci su uz pomoć preživjelih lokalnih 'crno-košuljaša' pohvatali veći broj lokalnih partizana. Među njima su prepoznali i onih 16 partizana-krvnika, koji su ubili Normu Cossetto i spomenutu skupinu Talijana, čija su tijela nakon dva mjeseca izvađena iz one 136 metara duboke jame-fojbe kod Šurana, među njima i unakaženo i već napola raspadnuto Normino tijelo. Normini su posmrtni ostaci, prije pokopa, izloženi u kapelici groblja u Svetoj Nedjelji, a njeni mučitelji i krvnici su bili prisiljeni, iz osvete, bdjeti uz nju cijelu noć, uz treperavu i sumornu svjetlost voštanih svijeća.

'Bilo je to zastrašujuće posmrtno bdijenje'– piše poznati talijanski povjesničar Arrigo Petacco, na str. 72./73. svoje knjige 'Egzodus' (koju je kod nas 2003.g. izdao naš nakladnik Durieux iz Zagreba) – 'slijedećeg jutra, kad su Nijemci streljali šesnaest titovaca, trojica su od njih već bila poludjela'.

Još detaljnije taj slučaj nesretne i ubijene Norme Cossetto (i velik broj sličnih slučajeva) opisuje Gianni Oliva u svojoj knjizi 'Foibe' ('Le scie', nakladnika Mondadorija, Milano, 2002.g), na str. 78. Već na slijedećoj stranici, Oliva opisuje slično ubojstvo tri sestre Radecca (Albine, stare 21.g., koja je bila i u drugom stanju, Caterine, stare 19 g. i Fosce, stare 17 g. , koje su uhićene blizu Fažane, sve tri višekratno silovane, te nakon toga nestale, jer su se žalile komesaru te partizanske postrojbe, da bi ih partizani nakon toga ubili i bacili u jamu-fojbu kod sela Trlji, na pola puta između Barbana i Savićente. Dakle, na terenu na kome su gospodari bili Ivan Paus, zvani 'Ljuti' , te Jakov Kolić Jureša, zvani 'Grbavac', uz hvalisavog, opakog i nasilnog mladića Mihu Valića (iz susjednog sela Valići, blizu Barbana). A taj je Miho Valić već više od deset godina predsjednik SAB-a Istre i Pule! A desetljećima poslije rata je bio najmoćniji udbaš u Brodogradilištu 'Uljanik' u Puli, strah i trepet Pule i Istre, naročito nakon što su najbolji istarski partizanski vođe završili na Golom otoku, 1948.g.! A tamo ih je poslao najveći partizanski zločinac u Istri Ivan Motika!

Dakle, radi se o istom onom Mihi Valiću, koji danas i čitavih posljednjih dvanaest godina skupa s g. Damirom Kajinom, saborskim zastupnikom iz Buzeta najviše galami zbog spominjanja fojbi, galami protiv pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana, galami protiv Tuđmanovih 'ustaša' , protiv navodnih zločina protiv

'nevinih' ali do zuba naoružanih i zločinačkih Srba iz Knina i okolice, te sada i protiv spomenutog filma Il cuore nel pozzo'! Evo, ovih dana je njihove paklene dreke pun 'Glas Istre' (ustvari 'Glas istarskih Infojbatora' !!), a nažalost na nas dreči Damir Kajin i sa stranica Vladinog 'Vjesnika', primjerice 8. veljače 2005.g., na str.2.: 'Reakcije na prvi dio filma 'Srce u Bunaru’ : 'Kajin: To je grubi falsifikat koji NOB prikazuje na genocidan način'.

Da, upravo je tako, kako izvrće Damir Kajin. Partizani su zaistinu počinili nekoliko genocida na samom kraju rata, 1945.g., Na primjer genocid nad 100.000 Nijemaca, tzv. Folksdojera, u 52 sabirna logora, t.j. konc-logora, uz naknadno etničko čišćenje još 450.000 ostalih folksdojčera iz Vojvodine, Srijema, Slavonije, Zagreba i cijele Slovenije. Istovremeno su počinili genocid nad Hrvatima, počam od Zagreba, prvog svibnja 1945., (u manje od dva dana ubijeno je 8.000 Zagrebačkih Hrvata), pa preko Macelja, Maribora i Celja, do Blajburga i Kočevskog Roga, te i natrag, preko brojnih 'Križnih puteva', koji su završavali u Jasenovcu, Staroj Gradišci i Bosanskoj Gradišci, te i Donjim Podgradcima na obroncima Kozare, i t.d., sveukupno preko 350.000 pobijenih Hrvata, a nakon toga još prognanih ili pod raznim pritiscima iseljenih milijun Hrvata. Tome pridodajte i oko 300.000 prognanih i pod raznim pritiscima, odnosno terorom 'etnički očišćenih' Talijana i Talijanaša, te i velik broj Hrvata i Slovenaca iz Primorske, Istre, Rijeke, kvarnerskih otoka i Dalmacije. A već 1944., 1945. i naročito 1946.g. i genocid na više od 60.000 Šiptara na Kosovu.

Dakle, NOB je doista bio i genocidan rat! A to što to mali Kajin i mala Andrea Latinović, glavna urednica Vjesnika, nije nikad učila u svojim komunističkim školama, to im ne može biti nikakva isprika! Komunizam je pao prije 14 godina, pa su njih dvoje, umjesto da nam sole pamet, mogli prionuti na neke druge i drugačije knjige i o tome nešto naknadno naučiti.

Recimo ovo:

Na ondašnjem popularnom puljskom kupalištu Vargarola (ital. Vergarola) su Titovi udbaši tijekom ljetnje noći podmetnuli jednu veliku avionsku bombu, koja je 18. kolovoza 1946. g. eksplodirala i ubila preko stotinu ljudi. To je bio dio paklenog plana da se puljske i istarske Talijane zastraši 'crvenim terorom', koji je bijesnio cijelom Istrom, te da ih natjera na egzodus. A Miho Valić i njegova krvava bratija su sve do 18. kolovoza 2003.g. na svaki način zabranjivali čak i to da se na jedan kamen, donešen s plaže Vargarola i položen ispred pulske Katedrale u Kandlerovoj ulici podno starog pulskog Kaštela, polože vijenci i održi spomen-misa!

'Odavanje javne počasti žrtvama fojbi nije pijetet prema mrtvima, već glorificiranje fašizma', galamio je i još uvijek galami Miho Valić, primjerice u 'Glasu Istre' dne 23. veljače 2004.g. Kad god se njemu prohtije, glavni urednici / urednice mu stavljaju na raspolaganje cijelu jednu stranicu 'svog' lista! Ne znam gdje se nešto slomilo, ali je tek prije godinu i pol dana anatema Mihe Valića i njegove krvave bratije glede zločina na plaži Vargarola srušena, te je Udruga 'Libero comune di Pola in esilio', zajedno sa Zajednicom Talijana i predstavnicima grada Pule dne 18. kolovoza 2003.g. položila vijence u spomen nevinih žrtava tog zločina.

Eppur si muove !

A da se nešto pokrenulo, moglo se znati još prije više od deset godina. Podsjetio bih da su talijanske tajne službe i tajne udruge iz Rima i Trsta još 1992. i 1993.g. tajno slali svoje agente i novinare, koji su uz pomoć svojih tajnih agenata u Istri, Rijeci i Zagrebu svojim skrivenim kamerama snimali zabranjene lokacije oko Žminja i Barbana, snimali po staračkim domovima po Rovinju, pa čak i po Zagrebu, intervjuira čak i ostarjelog Ivana Motiku (od njih zvanog 'Il boia di Pisino' , odnosno 'pazinski krvnik' ), da bi se to na kraju objavilo i na talijanskoj državnoj televiziji RAI-UNO. I tko je prvi reagirao? Opet Miho Valić i njegovi infojbatori! A znani i uvijek prevrtljivi Milan Rakovac je odmah izuzetno povlašteno reagirao u 'Glasu Istre', dana 31. ožujka 1993.g. člankom na udarnom mjestu i pod naslovom: 'Vampirska reportaža talijanske televizije'.

Da se nešto pokrenulo, moglo se znati i kada je 2001. u 'Glasu Istre' objavljena reportaža o navodno 'speleološkim' istraživanjima novoosnovane porečke speleološke grupe 'HAD' , koja se tobože iz tih svojih 'speleoloških' razloga povezala s konjičkim klubom 'Barba Tone' kod Manjadvoraca, nedaleko od Barbana. Nije teško zaključiti tko je financirao ta njihova istraživanja i kome su podnijeli svoj raport!

Znači, tajne strukture države Italije vrlo dobro znaju (i trebaju to znati!!) koliko je njihovih sunarodnjaka skončalo u našim istarskim fojbama. Pa tko je nama kriv što mi sami to ne znamo?! I ne znamo ni za jame diljem Dalmacije, pogotovu uz rijeku Cetinu, premda se tek prije desetak godina čulo za 'Husinu jamu' na planini Kamešnici iznad Sinjskog polja, u koju su titovi četnici, na brzaka preobučeni u partizane, bacili preko 700 ljudi, koje su poklali u cetinskim selima Rudi, Otoku, Trilju i drugim selima. A ja rođen preko puta, s druge strane Cetine i nikad prije nisam čuo za tu 'Husinu Jamu' , iako sam pored nje dvaput prolazio 1952. i 1953.g.! Narod se nije usuđivao ni pisnuti, čak ni u svojoj vlastitoj kući, a kamo li pred svojim prijateljima ili poznanicima. Takav je teror maršal Tito nama donio iz svoje ljubljene Moskve!

I isti takav crveni teror je Ivan Motika donio u rujnu 1943.g. u Pazin, Žminj, Barban, Sutivanac, Katarinu i Pićan, taj njegov krvavi 'četverokut smrti'!

Srećom, Bog ima u svemu, pa i u tome, svoju posljednju riječ. I šalje svog poštara. Poštenima i nedužnima samo jednom, na kraju života, drugima poštar pozvoni i mnogo ranije - po drugi put, a nekima zvoni skoro svake noći, jer njihove ih nevine žrtve skoro iza svake ponoći dozivaju iz svojih jama, odnosno svojih fojbi.

Njihova su srca u jamama, a Vaše su izgubljene duše već u paklu!

Takva Vam je Božja kazna. I nju već sada ispaštate!

Tako je to i sa filmom 'Il cuore nel pozzo', koji Vam je prije tjedan dana pozvonio na vrata. Nema Vam druge 'drugovi' infojbatori, nego se što prije navići na tu Vama novu i nesnosnu 'muziku' . Prošlo je Vaše vrijeme i dosta je bilo Vaše pjesme 'Po šumama i gorama' ili one već davno 'zaboravljene' : 'Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest! … .. Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže, osjetit će našu pest! (itd.)'.

A trebalo je samo ponovo pročitati tekst mog pokojnog prijatelja Milana Božića iz Rovinja, odnosno Zagreba: 'Sve žrtve pale u Istri zaslužuju spomen' , objavljen u 'Glasu Istre' dne 1.12. 2001.g., kao i onaj već spomenti članak mog bivšeg prijatelja iz Pule gosp. Vlade Jurcana, objavljen u 'Istarskom Glasu' iz Labina 2001.g., pod naslovom: 'Kada klike dižu spomenike'.

Ukratko, 'Tko ne plati kurvu, taj plati doktora' , govorio je i pisao Vaš i Vama vrlo dragi Miljenko Smoje iz Splita. Mogli ste to davno naučiti! Ili nešto drukčije: 'Dokle god Vi o drugima budete govorili laži, drugi će o Vama govoriti istinu!' (parafraziram Adlaia Stevensona iz 1952.g.).

A najgore je kad u njihovo ime govore njihovi fašisti, a u naše ime bivši mladi staljinisti!

Ante Rokov Jadrijević, publicist

Brtonigla, Istra