Sindikalna limunada za Prvi Maj u Maksimiru i u Šijani

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 10. maj 1998.

To all to whom it may concern !

Sindikalna limunada za Prvi Maj u Maksimiru i u Šijani

Uvodna napomena (11. pros. „008.g.):

Tekst koji danas objavljujem star je već više od deset godina – ali je jednako aktualan kao da je jučer napisan. Ili prekjučer, kada su se u nekoliko hrvatskih gradova održale građanske demonstracije mladih ljudi internetske generacije pod sloganom:
Stegnite vi remen, bando lopovska !!

* * * * *

Valjda nisam jedini kojem se zgadio zvanični dio sindikalne proslave Prvog maja u Maksimiru, ove 1998.g. Najprije je gosp. Boris Kunst, na samom ulazu u Maksimirski perivoj – nedostojno snishodljivo – dočekao Predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana i njegovu dvorsku svitu, te mu uručio neke male darove, a onda je glavnu ulogu preuzeo gosp. Davor Jurić, predsjednik našeg najvećeg sindikata SSSH (čita se: Samo Servilnost Spašava Hrvate!). Jurić je u svom već nadaleko poznatom sluganskom stilu odveo Predsjednika Republike do glavne govornice i slavnosno (!) ga najavio kao počasnog govornika.

Međutim, prošla su ta slavna vremena kada su bezbrojni Jurićevi prethodnici blistali od sreće i zadovoljstva da ugoste najdražeg gosta na svojim beskrvnim proslavama (odnosno limunada-ma) ovoga i onoga. Mladi dalmatinski puntar Tonći Restović, sa svojom grupom buntovnika s razlogom, pokvario je tu slugansku scenu svog sindikalnog lidera Jurića i dobacio Predsjedniku Republike nešto vulgarno sočno u lice. Dalja priča je poznata sindikalnom članstvu SSSH i URSH-a, te je ovdje ne treba ponovo prepričavati.

Prvomajskoj proslavi u Maksimiru prethodio je iznenadni sporazum Jurić – Škegro o tobožnjem porastu plaća od 2,5 posto – dan uoči Prvog maja. Dakako, SSSH je tražio kudikamo više (a i Škegro je to dva, tri mjeseca ranije gromoglasno najavljivao i obećavao). Jurić nije propustio napomenuti da već najavljeni generalni štrajk za 13. maj i dalje ostaje glavna opcija – ako Škegro opet prekrši svoj potpis na tom sporazumu. Naime, znalo se kako je to ranije spretno radio (1993. i 1994.g.) ondašnji predsjednik Vlade g. Nikica Valentić: sve je potpisivao (dok nas srednješkolske profesore u sindikatu gospođe Vesne Kanižaj nije žedne preko vode preveslao), a onda se ničeg nije držao.

Uskoro je Jurić odgodio generalni štrajk upozorenja (već 6. maja 1998.g., t.j. već kroz tjedan dana). Navodno mu je Vlada g. Zlatka Mateše d j e l o m i č n o ispunila zahtjeve SSSH. Umjesto traženog povećanja plaća (u roku odmah!) od šest posto, plaće bi trebale porasti za svega 2,7 posto – ali tek od 1. siječnja 1999.g. Asti miša!

Potpisano je i povećanje neoporezivog dijela plaća s 800 kuna na 1.000 kuna (umjesto na 1500 kuna, koliko je tražio SSSH), itd., itd., ali i to tek iza 1. siječnja 1999.g. Servilni sindikalac SSSH, g. Davor Jurić je tako – ne pitajući svoje za štrajk spremno članstvo – dao kraljevski time-out Škegri i Mateši !! Time-out od čak osam mjeseci!!?

Nitko, pa ni brojni sindikalni novinari, nije spomenuo da su cijene – zbog uvođenja Škegrinog PDV-a od čak 22 posto – već porasle u prvoj polovici ove 1998.g. za više od pet posto, te da plaće neće porasti, nego će tek biti polovično kompenzirane !! Sada se tom ubitačnom i prevelikom novom POREZU zvanom PDV dodat i ogromni bankrot Dbrovačke banke, koji će plaće u Hrvatskoj još dodatno - i to trostruko dodatno – opteretiti. Šteta je – zasad – oko milijardu i pol kuna, trostruko više od planiranog povećanja državnog prihoda od PDV-a.

Bankrot Dubrovačke banke, koja će biti sanirana iz državnog budžeta, bit će namiren iz džepova hrvatskih poreskih obveznika. Nije li to isto onome što je svojevremeno, 1989.g., bio učinio Slobodan Milošević, svojim čuvenim upadom u platni sistem Jugoslavije?! To su uglavnom morale namiriti Slovenija i Hrvatska, zbog čega je bio izbio sukob oko plaćanja doprinosa u Saveznu kasu u Beogradu, što je definitivno zapečatilo raspad Jugoslavije.

Gdje je nestao novac Dubrovačke banke? U džepovima Miroslava Kutle, navodno najvećeg hrvatskog tajkuna? Ne, nipošto! Miroslav Kutle nije nikakv tajkun; on je samo mali HDZ-ov broker (moglo bi se reći: samo akviziter!). Tajkuni su oni iza njega, koji su dobro sakriveni od javnosti: Valentić, Šarinić, Mateša, Pašalić i ostali. Novac je maznuo HDZ. Sve je to dobro znao i Davor Jurić, koji je unatoč tome pristao sjesti nasuprot Mateši za pregovarački stol i – nasjesti!

* * * * *

A što se Prvog maja ove 1998.g. događalo kod nas doma – u Puli, Labinu, Bujama, itd.? Gotovo ništa ili baš ništa. Dogodio se radnički pasulj u Šijani, a u Labinu i Bujama čak ni to! Istra ima zvanično 12.000 nezaposlenih, odnosno registriranih na njenim zavodima za ne-zapošljavanje (!), ali još 13.000 onih koji su posao našli u Trstu, Monfalcone-u Mestrama, Bolzanu i još dalje od toga. Brodogradilište Uljanik je pokošeno, prepolovljeno i oboreno na koljena, Digitron u Bujama spao na svega 40-tak radnika (od ranijih 850!), poduzeća u Labinu su još gore prošla, a članovi glupih i pokvarenih sindikata još uvijek strpljivo i naivno plaćaju svoje sindikalne članarine. Blago njima svima kod takvog članstva! Kakvo članstvo, takve i plaće! Kakve plaće, takvi i učitelji. Perpetum mobile, dakle.

Nimalo se ne čudim g. Silvanu Hrelji, predsjedniku istarskog Samo Servilnost Spašava Hrvate sindikata. Ali što se dogodilo s g. Brunom Bulićem?? Što je s najavljenim, pa spretno zaboravljenim, sindikalnim prosvjedima u Labinu i Splitu?

Taktikom mrkve i batine Tuđman i njegov ministar Penić su nam batinama smirili hormone u Jurišićevoj ulici , 24. veljače ove 1998.g., a onda su sindikalni lideri (Kunst, Jurić, Ribić i ostali bla-bla lideri) popapali Tuđmanovu mrkvu, te im je adrenalin naglo splasnuo.... Zato nam sada kao papige ponavljaju kako štrajk nije rješenje. Rješenje je njihova servilnost, jer Samo Servilnost spašava Hrvate, a pogotovu naše servilne sindikalne lidere!

Dakle, ništa novog pod sindikalnim suncem!

prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
(Tehnička škola Pula)

P.S.: objavljeno u Istarskom glasu iz Labina.