PROGON HRVATSKIH PROFESORA U ISTRI

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. 25. rujna 2.000.g.

Uredništvu Hrvatskog slova Komu Treba: Gl. i odg. uredniku

Uredništvu Slobodne Dalmacije gosp. Josipu Joviću

PROGON HRVATSKIH PROFESORA U ISTRI

Gotovo dramatična ispovijest prof. Marka Maršića u Hrvatskom slovu od 22. rujna 2.000-te g., konačno će otvoriti oči cjelokupne hrvatske domovinske javnosti prema činjenici Sječe hrvatskih ravnatelja u Istri. Recimo to već na početku ovog teksta: Ravnatelje škola u Istri se već gotovo 30 godina nije biralo po kriteriju kvaliteta, niti usmjerenju prema podizanju kvaliteta, nego ili prema starom Rankovićevom kriteriju naroda pouzdanog i državotvornog, ili pak po kriteriju domaće autohtonosti – mora biti baš Istrijan. Zato nam se ovih posljednjih mjeseci i moglo dogoditi da mjesto ravnatelja nekih važnih škola u Istri izgube prof. Marija Kostelić, prof. Branka Sironić i prof. Grozdana Škabić, prof. Sanja Medica – Jerominov. Tu bi se u velikoj mjeri mogao ubrojiti i slučaj prof. Marka Maršića – koji je (što se mora priznati) dobio najteži zadatak preuzimanja jednog od najtvrđih srpskih bastiona u Puli (ostali su Glas Istre, Radio Pula, Radio Maestral, NK Istra, te gotovo svi sportski klubovi, itd.).

Danas gotovo polovica srpske djece pohađa talijanske škole u Puli, Rovinju, Poreču, Umagu i Bujama, a raste pritisak IDS-a za legalizacijom dvojezičnosti (s krajnjim ciljem talijanske jednojezičnosti!!) u cijeloj Istri, dakle i tamo gdje nikad u čitavoj povijesti nije živjelo ni pet posto Talijana!

Dramatičan iskaz prof. Marka Maršića o sječi hrvatskih ravnatelja vapi za hitnom istragom točnosti njegovih optužaba i hitnom intervencijom ministra prosvjete i školstva g. Vladimira Strugara. Međutim, to se sigurno neće dogoditi, jer se ministar Strugar već pokazao i dokazao nedoraslim tom pothvatu. On se dosad, u ovih proteklih 7 do 8 mjeseci uglavnom bavio nekom poluznanstvenom fantastikom uvođenja nekakvih Waldorfskih pedagogija, odnosno daljnjom bastardizacijom hrvatskog školstva, stoljetnim vizijama razvoja školstva u (silno devastiranom) hrvatskom školstvu, izbjegavajući rješavanje bilo kojeg iole ozbiljnijeg i konkretnijeg školskog problema u Hrvatskoj. S jedne strane njega je lako razumjeti: On očito ne računa na dugovječnost ove svakim danom sve čudnije i sve crvenije hrvatske Vlade, ali i sve crvenijeg Pantovščaka.

Tko će dakle u Hrvatskoj zagristi u taj vrući problem sječe hrvatskih ravnatelja škola u Istri? HSLS sigurno neće, jer njihova prosvjetna perjanica dr. Ivan Čehok (u Slobodnoj Dalmaciji od 23. rujna ove 2.000-te godine) gotovo bezrezervno podržava ministra Strugara (odnosno njegov hvalevrijedan napor), što je logično očekivati od jednog socijal-liberala. On zagovara povezivanje obrazovnog sustava s okruženjem u kojem škole još uvijek djeljuju kao zasebne socijalne ceze (završen citat). Ali, zaboga, škole baš i moraju biti zasebne socijalne ceze! Pa nećemo se valjda ovdje u Istri (kao i u njegovom rodnom Varaždinu) spuštati na nivo jednog prostačkog, bukačkog i huškačkog IDS-a, s kojim se uzaludno (??) borio i danas poraženi prof. Marko Maršić. Još više treba žaliti za prof. Marijom Kostelić iz (IDS-ova) Vodnjana, kojoj upravo istječe otkazni rok i uskoro će se naći potpuno bespomoćna na ulici!

Nama sigurno neće pomoći ni SDP, čijom pobjedom su najviše profitirali ratoborni Srbi u Puli (čast ostalim lojalnim Srbima u Puli i Istri). To su oni koji su prije 1990.g. bli većinom ravnatelji škola u Istri i koji su digli glave, očekujući političku i prosvjetnu restauraciju u Istri i u Hrvatskoj. SDP je svakim danom sve crveniji, a to je i predsjednik Republike Stipe Mesić, te s te strane nemamo što više očekivati. Jedina naša šansa je HSS. Ja kao član Gradske organizacije HSS-a Pule javno pozivam Zlatka Tomčića, predsjednika naše stranke, da oštro ukori Vladimira Strugara, člana naše stranke, da se odlučnije i oštrije postavi prema srpskoj sindikalnoj podružnici u pulskoj Industrijsko-obrtničkoj školi, da u tu školu najhitnije pošalje specijalnu komisiju inspektora Ministarstva prosvjete i školstva, koja bi u najkraćem mogućem roku provjerila sve iznesene navode prof. Marka Maršića, te ako ih nađe utemeljenima, rasturi to agresivno gnijezdo i leglo srpske šovinističke propagande i djelovanja.

Isto to bi rečena komisija inspektora Ministarstva prosvjete i školstva iz Zagreba trebala učiniti i u IDS-ovskom gnijezdu i leglu u Osnovnoj školi u Vodnjanu, te vratiti na posao prof. Mariju Kostelić!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

P.S.: Tzv. Hrvatsko slovo ovo nije htjelo objaviti, ali je Slobodna Dalmacija legendarnog

Gl. urednika Josipa Jovića ovo objavila u cijelosti. Hvala mu!

Dakako, Zlatko Tomčić nije ništa poduzeo, osim što me je – preko svog opskurnog

brata Zdenka Tomčića, poznatog Porečkog muljatora prljavom mućkom isključio iz

HSS-a (zajedno s mojim prijateljima dr. Edom Matoševićem i Predragom Rojnićem.

A.R.J.

Gospodine PICULA, o čemu vi to govorite?

Ante Rokov Jadrijević, Pula/ Brtonigla 16. srpnja 2000.g.

Uredništvu Glasa Istre

Gospodine PICULA, o čemu vi to govorite?

Bombardira nas gotovo svakodnevno naš novi ministar vanjskih poslova g. Tonino Picula svojim ishitrenim izjavama, danim u svakojakim nesuvislim prigodama, kako Hrvatska želi biti prisutnija na jugoistoku Europe (Glas Istre, dne 15. srpnja 2000.g), to jest u sklopu zloglasne SECI-inicijative, koja se Hrvatskoj nastoji usiliti već više od tri godine.

Pokojni Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman se nije dao na taj način nasamariti, ali ova nova Vlada g.Račana i njegov ministar vanjskih poslova g.Tonino Picula bezrezervno se podmeću....

Na skupu ministara vanjskih poslova Albanije, Bugarske, Grčke, Makedonije, Rumunije i Turske, te Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao promatrača, naš se ministar Picula nekako previše trudio: kaže da Hrvatska mora iza sebe ostaviti sve predrasude i nedoumice, koje su Hrvatsku još donedavno opterećivale.

Dakle, mi Hrvati da smo opterećeni nekakvim predrasudama glede te pokvarene američke SECI-inicijative? Da kao guske ponovo zabrazdimo u balkanske magle? Da nam kad-tad opet glavni grad bude Beograd? I da u njemu stoluje Veliki Obnovitelj (četvrte) Jugoslavije – Stipe Mesić?

Baš vam hvala, gospodo Račan, Mesić i Picula! Neće to ići! Neće to ići bez velikog narodnog referenduma, u kojem će svakako sudjelovati i naša hrvatska braća iz Hercegovine i Bosne. Ovdje neće biti riječ o odlučivanju o granicama hrvatske države, nego o granicama i sudbini hrvatskog naroda! A to se ne može odlučiti trenutačnom nadmoćnošću neke stranke ili neke labave koalicije u Saboru.

Hrvatske narod se već dobrano otrijeznio. Vidimo što smo izabrali. Izabrali smo strančarsku demokraciju, kao nekakav surogat prethodnog stanja, odnosno prethodnog surogata „demokracije“. Većina nas vidi da je ta slavna demokracija obična laž i podvala za obmanjivanje masa. A i blebetanje o Europi je također laž i podvala, jer je za Hrvatsku određena balkanska karantena, iz koje neće nikad ući u Europu. Zato, g, Picula, pazite što govorite. Početkom ove 2000.-te godine u Banjoj Luci ste potpisali sporazum s Miloradom Dodikom (kuma je bila neizbježna Madeleine Albright) o dvostranom povratku Srba u Hrvatsku i Hrvata u tzv. Republiku Srpsku, i to po načelu: 2.000 Srba za 2.000 Hrvata. Međutim su Vas Vaša draga braća Srbi prevarili: Srbi su se vratili u brojci od više od 15.000, a Hrvata ni dvadeseti dio od toga – i tog datuma. Vratilo se svega tristo Hrvata!

Zato, ako imate obraza, g. Tonino Picula, podnesite ostavku!

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla

P.S.: Dakako, Tonino Picula nije podnio ostavku. Ali je ovo pismo učinilo svoje. Nastavak slijedi u Piranskom zalivu i na Prevlaci. A finale je – ropotarnica prošlosti za Račana i njegovog ministra Piculu. Sic transit gloria mundi!

A.R.J.

KAKO SMANJITI MALOLJETNIČKU DELINKVENCIJU

Ante Rokov Jadrijević, Prof. dipl.ing.,Pula/Brtonigla 22.II.2003.

Uredništvu «Vjesnika»

Uredništvu «Hrvatskog Slova» Komu Treba: Premijeru g.Ivici Račanu

ministru g.Šimi Lučinu

KAKO SMANJITI MALOLJETNIČKU DELINKVENCIJU

Konačno je netko, kao profesorica iz Karlovca, gđa Ana Jurić-Šimunčić, progovorila jasno, glasno i neuvijeno o jednom od najvećih problema našeg društva ( a naročito našeg školstva !, op.a.) – problemu narastajućeg maloljetničkog nasilničkog ponašanja prema odraslima, prema društvenoj i školskoj imovini, pa i prema svojim uljudnim i pristojnim školskim drugovima. A to naše sudstvo mirno tolerira i čak brani! A i ministar školstva nam baca prašinu u oči svojim izmišljenim školskim problemima, umjesto da se prihvati barem nekog konkretnog posla.

Evo nekoliko ključnih dokaza profesorice Ane Jurić-Šimunčić, koje treba stalno naglašavati i ponavljati, jer imaju vrijednost postulata:

1./ - «Maloljetnik učini dva kaznena djela, ozlijedi četiri policajca, biva uhvaćen s opojnim sredstvom u džepu, no pronađe mu se olakotna okolnost u njegovoj osobnosti».

2./ - «I ovdje je riječ o sinu poznatog oca, kao i u 'slučaju Makarska'« (op.a.: gdje je jedan

maloljetni 'tatin sin' na pješačkom prijelazu, vozeći vrlo velikom brzinom svoj 'bijesni' i skupocjeni automobil, naprosto pokosio i ubio dvije mlade djevojke-školarke, a potom - neshvatljivo kako – samo simbolično osuđen! ).

3./ - «a sutkinja mirno pojašnjava blagu kaznu maloljetniku Srđanu.Taj mladić iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo. I tu je riječ o osebujnosti ličnosti».

4./ - «U posljednje vrijeme štitimo maloljetne nasilnike, gotovo od njih stvaramo zaštićenu kategoriju....i sve više djeci opraštamo i sve više izmišljamo dijagnoze koje idu za tim da ispade djece, delikventno ponašanje, pa i krivična djela pripisujemo 'osebujnosti' ličnosti. Koje su to osebujnosti!?».

5./ - «Ta djeca čine različite nepodopštine i to osjećaju kao radost...osjećaju se velikima.Tragedija je na pomolu kad ta skupina ima dobre ekonomske (ali samo ekonomske!, op.a.) uvjete života, 'ugledne' očeve ( ili djedove! op.a.), koji svojim položajem i socijalnim statusom zaštićuju svoje sinove i kćeri».

6./ - «Opraštati dječaku koji ozlijedi četiri policajca i nosi mariuhanu u džepu, minimalno kažnjavati sina poznatog oca iz Makarske kad ubije dvije djevojke, blago kazniti mladića koji iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo, znači osigurati razvoj poroka i pretvarati ih u vrline».

7./ - «Svako dijete ima pravo na osebujnost ličnosti, ali nema pravo u ime toga činiti kaznena djela, kao što su otimanje mobitela i novca manjoj djeci, uništavanje imovine, opijanje i uživanje droge, provale u stanove, nasilje nad starima i nemoćnima i druga nasilnička ponašanja».

S druge strane, gospođa Ana Jurić-Šimunčić je navela i neke stvari s kojima se ja ne mogu složiti. Nekako je ušlo u modu napadati sjajne i iznimno uspješne Kosteliće, naročito oca Antu Kostelića, što je nažalost i «Vjesnik» činio. Gospođa Ana Jurić-Šimunčić to kaže ovako: «Što nam je trebalo da na Jelačićevom trgu organiziramo doček rukometaša, a onda i prije toga doček Kostelića?...Od Kostelića stvaramo kult i pri tome zaboravljamo da svaki sportaš čini ono što čini ponajprije radi sebe! Poistovjećivanje sportaša s državom i nacijom nije umjesno, nije dobro i dovodi nas na razinu primitivnih društava». A druga «ugledna» i privilegirana komentatorica (Vjesnikovih «Stajališta») prof.dr. Mirjana Krizmanić napada sjajnog i super-uspješnog Antu Kostelića da svoju djecu odgaja nacističkim metodama, a sina Ivicu i kao nacistu, jer je po njenom perverznom sudu Ante Kostelić ustvari slabo prikriveni nacist!).

Dakako, nije mi ni na kraj pameti izjednačavati gospođu Anu Jurić-Šimunčić s dr. Mirjanom Krizmanić i njenim perverznim stajalištima o sjajnim i super-uspješnim Kostelićima. Naime, perverzija je u tome da gospođa Krizmanić ne razlikuje spartanski, odnosno spartansko-sportski odgoj od nacističkog odgoja!! Ali uzaludno je njoj «surdo fabulam narras»!

Uostalom, imali smo mi Hrvati i jedan obrnut slučaj od Kostelića: slučaj mlade i vrlo talentirane Mirjane Lučić. I njenog oca Marinka je dekadentno-liberalni tisak (opet isti «Orjun Feral» i «Novi List») napadao zbog njegovih spartanskih metoda treninga i života njegove kćeri. I što se dogodilo? Gdje je sada i u čemu je uspjeh Mirjane Lučić? U banalnoj američkoj prosječnosti, bezličnosti i anonimnosti?

A Gospođu Anu Jurić-Šimunčić bih , ipak, javno priupitao: Jeste li ikad podigli svoj glas protiv sličnih dočeka onih ishlapjelih američkih i britanskih rock-fosila tipa Micka Jaggera, Joe Cockera i drugih, te vrlo masovan i frenetičan doček Đorđa Balaševića ili Miroslava Ilića u Puli prošlog ljeta?? Po čemu to samo mi Hrvati ne smijemo veličanstveno dočekati svoje zlatne rukometaše i svoje sjajne Kosteliće? Oni su barem izvrsni i zdravi primjeri za našu mladež, za razliku od dekadentnih i odavno istrošenih i potrošenih američkih i britanskih rock-zvijezda! Što su oni dobrog donijeli na ovaj svijet?! Drogu, prljavštinu, američko subkulturno smeće! Naprotiv, Kostelići su nam primjer kako se mnogi Hrvati mogu vinuti kroz trnje do zvijezda! A zašto nam je primjer Balašević? Zar za ono njegovo «Drugovi, računajte na nas!»! Oh, ima u Puli, ali i u Zagrebu još mnogo, mnogo takvih «Drugova». Nažalost, ima ih previše i u «Vjesniku».

Ne slažem se s gospođom Anom Jurić-Šimunčić ni glede njene opaske o grafitima, citiram:

«To što mirno promatramo poruke nasilja na zidovima neće izaći na dobro». Bogme neće izaći na dobro ni stalne poruke koje već deset godina čitamo u «Orjun Feralu» i riječkom «Novom listu», kojima nas sustavno bombardira njihova Staljinova i orjunaška kopilad! Stoga mislim da će grafita biti još više i da će se to zaoštriti. Narod je dvaput teško prevaren, a to se najdublje i najbolnije reflektira u buntovnim mladim dušama. A što tek reći kad u jednom razredu moje srednje škole u Puli u jednom «mješovitom» razredu naletim na grafit «Ovdje je Srbija» i «Živio Koštunica»!? I stvar se spremno zataška! A što tek reći kad takvi «tatini sinovi»ili «dedini unuci» svom malo strožijem i savjesnijem profesoru najprije polupaju stakla na automobilu, a mjesec dana kasnije - zaštićeni u puljskoj policijskoj upravi, u koju su se nakon «Trećejanuarske restauracije» vratili stari udbaši – sprejom našaraju petokraku, srp i čekić, natpis «JNA», te «zašto me ne voliš», uz još nekoliko pogrdnih izraza??. A policija, umjesto da ganja takve maloljetne prijestupnike i nasilnike, ignorira ih, a umjesto toga mjesecima maltretira profesora i iživljava se na njemu, «vozajući» ga između bezbroj svojih službi i ureda. Mjesecima tako! A na žalbu ministru Šimi Lučinu i Centru za ljudska prava gosp. Tina Gazivode - samo muk! Jasno, Profesor nije Srbin, pa nema pravo na Gazivodinu zaštitu svojih ljudskih prava!

Dakle, ne možemo baš za sve optuživati naše maloljetničke delinkvente, a najmanje za njihove grafite, pa makar nosili u sebi i poruke mržnje i nasilja.

Konačno, slažem se s gospođom Anom Jurić-Šimunčić u svemu ostalom što je napisala, naročito njenim vapajem: »Kamo ide naše društvo?».

Slažem se s njenim: « Onima koji su nasilni da bi zadovoljili svoje niska porive i tome se raduju ne treba opraštati, jer će se njihovo nasilje multiplicirati».

Slažem se s njenim: «A suci moraju suditi i presuditi, a ne plakati nad sudbinom malo-ljetnika».

Međutim, to je potreban, ali nažalost ne i dovoljan uvjet! Treba ozdraviti i školu. A to se neće moći sve dok plaće učitelja i profesora budu tri do četiri puta manje od plaća sudaca.

Prof. A.R.J., dipl.ing.,Pula

UVEDIMO PRIJEMNE ISPITE ZA ČETVEROGODIŠNJE ŠKOLE;

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Pula / Brtonigla 3. rujan 1999.g.

Uredništvu Školskih novina

Uredništvu Vjesnika

UVEDIMO PRIJEMNE ISPITE ZA ČETVEROGODIŠNJE ŠKOLE;

Uvedimo plaćanje popravnih ispita

Gledao sam 31. kolovoza ove 1999.g. emisiju na Hrvatskoj televiziji pod naslovom: Gorući problemi u školstvu.

Odmah da kažem u sridu: nisu računala niti Crosnet glavni, a kamo li gorući problem našeg školstva, nego su to loši i slabi učenici, te preopterećeni i nezadovoljni profesori i učitelji, koji nemaju čak ni osnovne nastavne opreme i pomagala, a samo po koji dobar (stručni) učbenik!

Treba početi nešto konkretno raditi, a ne samo obilaziti par novih Potemkinovih škola u Pazinu, Roču, Požegi i Vukovaru!

Školstvo nam je preorganizirano. Školstvo nam je previše regulirano. Školstvo nam je – ukratko – previše birokratizirano, a profesori i učenici preopterećeni time. A novinarka Findek-Žugić nam povrh svega još sugerira i uvođenje tzv. državne mature!

Do-ministar Miroslav Dorešić je sasvim opravdano spomenuo inflaciju odličnih ocjena, zbog čega osnovnoškolci teško prolaze u srednjim (naročito četverogodišnjim) školama, a srednješkolci teško prolaze pri upisima, odnosno prijemnim ispitima na fakultetima, pogotovu onima zahtijevnijima (elektrotehnika i računalstvo, medicina, itd.).

Eto, baš tu leži glavni problem, o kojem sam opširno pisao u svibnju 1993.g. u Školskim novinama. Ne preostaje mi ništa drugo nego da ponovim iste argumente (u nadi da smo pametniji danas nego jučer).

1.- Treba hitno uvesti prijemne ispite i u srednjim četverogodišnjim školama, jer nam iz

osnovnih škola dolazi bezbroj lažnih petica i četvorki. Četverogodišnja škola treba polako

kliziti prema elitnoj školi, dok bi trogodišnje srednje škole (bilo obrtničke, bilo industrijske)

trebale ostati neke vrste pučkih škola.

A bilo bi dobro razmisliti i o stvaranju dvogodišnjih i/ili čak jednogodišnjih škola,

umjesto da uvozimo jeftiniju (a socijalno mnogo skuplju!) radnu snagu iz Rumunije i Bugarske.

2.- Naš najveći problem su loši i slabi učenici. S njima mi profesori gubimo po dvije trećine svog

radnog vremena i svoje energije. Zato iznova predlažem da se uvede plaćanje popravnih ispita.

Ponavljam i tarifu: 300 DEM za jedan ispit, 500 DEM za dva ispita, a 800 DEM za ponavljanje

razreda (vidi Glas Istre od 14. lipnja 1995.g.: Potrebni su radikalni rezovi, a ne kozmetički

zahvati, t.j. otvoreno pismo ministrici prosvjete Ljilji Vokić). Citiram: Time bi se neodgovorni

roditelji natjerali da više pažnje posvete svom djetetu, nego svojem automobilu ili vikendici.

3.- Hitno treba rasteretiti učenike (suvišnih predmeta i suvišnih programa). Nikako ne razumijem zašto je naše školstvo organizirano na tako zastario i glup način. Današnja djeca nisu

više ono što smo mi bili prije 30, 40 ili 50 godina. Na današnju djecu vreba mnogo više

opasnosti i izazova. Mi smo imali samo Tarzana i kauboje na filmu, a njih mami i televizija, i

računala, i droga, pa čak i pornografija. Stoga su nam djeca nezainteresirana, nemotivirana i

umorna, a počesto i tupa. A onda mi na njih navalimo s pregolemom matematikom, fizikom,

kemijom, biologijom, zemljopisom i drugim, a njih zanima samo elektronika s računalstvom,

građevinska tehnika li strojarstvo, itd

Izložit ću ovdje jedno moje nevjerovatno iskustvo iz Buzeta: jedna 17-godišnja učenica iz

sela Ćiriteža pala je na popravnom ispitu iz matematike, i to na kompleksnom računu, odnosno

na kompleksnim brojevima. Ma što će mladoj krojačici kompleksni račun? Da joj ne bismo

možda trebali dodati još i Laplace-ovu transformaciju ili Heawyside-ove funkcije? Zar budućoj

krojačici?

S druge strane, moji računalci imaju u prvoj godini samo dva sata računalstva, a tri sata

matematike (tako sve četiri godine!), dva fizike, dva kemije, dva biologije, dva geografije, itd.

U kabinetu računalstva mogu raditi samo s polovicom razreda (t.j. 16 učenika na 11 ili 12

prastarih računala, 386 i 486, a samo jedan pentium!). Tako ustvari moji mali računalci imaju samo po jedan sat računalstva tjedno! Bravo!?

4.- Hitno treba rasteretiti profesore suvišnih obveza. Ili im dodati administrativni, matičarski i

statističarski dodatak na plaću. Siguran sam da bi onda Ministarstvo prosvjete počelo drukčije

razmišljati i počelo deregulirati naš školski sustav, te profesorima ostavilo više vremena za

praćenje, usvajanje i prenošenje novih tehničkih i tehnoloških dostignuća u struci, posebice

nama inženjerima elektronike, telekomunikacija, automatizacije i računalstva.

A onda bi i dolazak Crosneta u naše (tehničke) škole bio nešto najnormalnije i najpoželjnije. I treba nam barem dva novija računala godišnje.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Tehnička škola Pula

P.S.: Naše Školske novine ovo nisu htjele ili nisu smjele objaviti. Međutim, objavio je Vjesnik,

kojemu je pismo naknadno poslano. I to u cijelosti!

PS (2): Već na početku drugog polugodišta, novi ministar prosvjete dr. Vladimir Strugar poslao je

našoj Tehničkoj školi Pula 14 potpuno novih računala najnovije generacije.

Dakle, moglo se i prije. Promjena je dobra, ako ni zbog čega drugoga, a ono iz

medicinskih razloga! A možda se nitko nje usudio tražiti na ovakav način.

P.S.(3): U prilogu (ispod ovog teksta) objavljujem i onaj stari, ovdje gore već spomenuti članak iz

svibnja 1993.g. Prosudite sami što se u proteklih 15 godina promijenilo u našem

školstvu – na bolje ili na na gore!? Možda ćete na temelju ovoga ovdje bolje razumjeti

otkuda sav ovaj huliganizam na našim sportskim priredbama i na našim ulicama.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

KAMO S VIŠKOM SLABIH UČENIKA ?

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., HIOŠ Rovinj 29. travnja 1993.g.

Uredništvu „Školskih novina“ – Zagreb

KAMO S VIŠKOM SLABIH UČENIKA?

Moje prosvjetno iskustvo nije naročito dugo, ali je prilično raznovrsno. Problem „kamo s viškom učenika?“ ja bih rađe parafrazirao: „kamo s viškom loših učenika?“, te bih odmah, ovdje i sada, predložio i najracionalnije rješenje.

Upišete na primjer 25 do 30 učenika u prvi razred srednje strukovne škole i već poslije dva mjeseca Vama kao profesoru postaje jasno da Vam polovica učenika nema dovoljno prethodnog – temeljnog – znanja. Među tom polovicom, njih dvije trećine nema ni jednu od tri bitne predispozicije: nema dovoljan voljni koeficijent, nema dovoljan odgojni koeficijent i/ili nema dovoljan (minimalno dovoljan!) koeficijent inteligencije.

I što onda da se radi ?

Očito Vam je da nešto nije u redu s osnovnim (osmogodišnjim) školama, koje liferuju slab učenički „materijal“. Stoga sam najprije zavirio u Zakon o osnovnom obrazovanju. Tamo u članku 39. propisiju da „Učeniku koji navrši 15 godina života prestaje obveza osnovnog školovanja....“. A malo kasnije, negdje oko članka 55. predviđa se da slabi učenici osnovne škole imaju pravo prijeći u viši razred unatoč ponekoj slaboj ocjeni, pa se čak utvrđuje i obveza škole da tim (slabim!) učenicima prizna da su završili taj razred, iako sa slabom ocjenom!

Bože nemogući!

Pravo je pitanje: treba li ovoj Hrvatskoj čobana, smetlara, postolara, kovača, ribara, čistačica ili pomoćnih radnica, itd.? Dokle naši ministri misle da tu kategoriju ljudi Hrvatska treba pribavljati iz reda „Arnauta“, Vlaha ili „Bosančerosa“? Tako nešto si mogu priuštiti Njemačka i Švedska (ali po sve većoj cijeni: „Arnauti“ i „Bosančerosi“ već traže svoje škole, svoje dječje vrtiće, svoje vjerske ustanove, itd.). Hrvatska očito ne može platiti toliku socijalnu i civilizacijsku cijenu, a i zašto bi? Zašto ponavljati tuđe greške? Uostalom, imamo manjak poluškolovane radne snage, zar ne?! Zašto taj manjak ne namirimo iz svojih vlastitih redova?

Činiti nam je ovo: izmjeniti Zakon o osnovnom obrazovanju, tako da se skrati obveza osnovnog školovanja na 12 godina, a učenicima koji jedva nekako završe osmogodišnju osnovnu školu, njima propisati „paprenu“ upisninu za srednju školu, pa koji roditelj, unatoč očitoj činjenici da svoje dijete nije dobro odgojio, želi da svoje dijete „gura“ dalje, neka to i dobro plati. Ovako: „dovoljan“ učenik – 800 DEM, „dobar“ učenik – 500 DEM. Vrlo dobri i odlični učenici – i dalje besplatno.

E, onda ćemo vidjeti profesore koji će tako olako puštati učenike u viši razred, izvlačeći se tako na račun svojih kolega koji su savjesniji i – strožiji. I da vidimo ravnatelje škola koji će takve nesavjesne profesore i dalje držati u svojim školama!

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Slovenci bi s nama mijenjali „naše za naše“

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Pula 27. svibnja 2001.g.

Uredništvu Vjesnika Komu Treba: gosp. Ivica Račan

Uredništvu Fokusa

SLOVENCI BI S NAMA MIJENJALI "NAŠE ZA NAŠE"

Proteklog tjedna privukli su mi pažnju dva članka u Vjesniku o našim spornim problemima s Republikom Slovenijom: Diplomatske igre sa sporazumom sjajne slovenačke novinarke Saše Vidmajer, te još I u malograničnom sporazumu ustupci Sloveniji, našeg Marka Barišića.

Dakle, slovenačko ministarstvo vanjskih poslova gosp. Dimitrija Rupela i poslije gotovo četiri godine na sve načine opstruira ratifikaciju Sporazuma o malograničnom prometu i suradnji, potpisanog još 28. travnja 1997.g. S druge strane, Republika Hrvatska stalno daje neke ustupke: ustupila je Sloveniji svoja dva sela (Hotize i Murišće), ustupila je slovenačkim ribarima (besplatno) pravo izlova ribe na 750 četvornih kilometara južno od Poreča, itd. Ono što i novinari često zaboravljaju, Hrvatska je 1956.g. prisilno „ustupila“ šest naših crkvenih župa u sjeverozapadnoj Istri, između Buzeta i Momjana (Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, itd.). A ono što sam i ja gotovo zaboravio: Hrvatska je Sloveniji oprostila oko 600 milijuna DEM stare devizne štednje, koju nam je ukrala Ljubljanska banka i koju je Tuđmanova Vlada pretvorila u državni dug!

Ponovit ću dio onog što sam napisao u Vjesniku prije kojih dvije i pol godine: Hrvatska je 1946.g. urotom Kardelj-Ranković-Đilas bila prisiljena ustupiti Sloveniji oko 60 hektara svog zemljišta u Piranskom zalivu, a potom malo kasnije i pristati na pomicanje granice za oko dva kilometra južnije – s ušća Dragonje na kanal Svetog Odorika. Čovjek koji se tome protivio bio je smjenjen s najviših državnih položaja, uhićen i poslije dvije godine tamnovanja u beogradskoj Glavnjači ubijen. Zvao se Andrija Hebrang. Dvije su mu godine tražili krivicu, sve dok im kao kec na desetku nije rupio incident s Informbiroom, 1948.g. Onda su mu (samo) to natovarili na leđa kao smrtni grijeh i – smaknuli ga! Tvrdili su da se sam objesio ćeliji. A u narodu se potajno govorkalo da se objesio o pod !

Dakle, vrijeme je da se odnosi sa Republikom Slovenijom s tzv. bratskih odnosa reduciraju na hladne odnose reciprociteta.

Evo kako: ustupak za ustupak, ili roge za roge! Ne kao dosad: oni nam nude da će nam vratiti deviznu štednju Ljubljanske banke (i to samo zadnjih 300 milijuna DEM !), ako mi njima damo cijeli Piranski zaliv. Dakle, naše za naše! Ili pak, mi njima ustupamo dva naša sela – Hotize i Murišće – a oni će nama vratiti našu Svetu Geru. Opet naše za naše! Njihovi desničari traže svoju granicu na Raši (i svoju Pulu!), a Franjo Tuđman se libio kao protivtežu postaviti problem hrvatskih povijesnih prava u nekoć hrvatskoj Metljici (danas slovenačkoj Beloj Krajini) i/ili u Prekmurju (gdje je beogradski kraljevski dvor namjerno prekinuo teritorijalnu vezu Gradišćanskih Hrvata sa svojom starom Domovinom).

Nisam za to da u naše i njihovo ime razgovaraju i pregovaraju naše i njihove desnice! Kad pregovaraju desnice, onda ni ratni sukob nije daleko. Ali sam za hladni rat s njima. Zašto? Zato što oni upravo tako već deset godina postupaju s nama!

* * * * * *

Za početak predlažem slijedeću platformu za hladne pregovore s njima:

1.- Sloveniji ćemo dati (slobodan) izlaz na otvoreno more, samo ako oni nama otvore

prometne koridore prema Trstu (autocesta Rijeka – Trst). I ako nam otvore

prometne koridore prema Grazu i Gradišću;

2.- Nećemo tražiti povrat granice na ušće Dragonje, niti ćemo tražiti povrat onih šest

župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini, ako Slovenija odustane od sustavne državne

potpore svojim desnčarima, koji viču i zahtijevaju ono što zvanična Ljubljana

potajno i sama sanja (slično talijanskom iredentizmu);

3.- Slovenija mora odustati od stalnih napora za destabilizacijom Hrvatske (to su nam u

povijesti često činili Republika Venecija, Mađarska, pa i Austrija – otkidali nam

meso s leđa, dok smo mi na svojim prsima 400 godina imali Turke);

4.- Ako Republika Slovenija bude i dalje zadržavala naš dio Svete Gere, Hrvatska treba

aktivirati svoje povijesno pravo na cijelu Svetu Geru, cijeli Žumberak i svoju cijelu

Metljiku!

Molimo Boga da do svega toga ne dođe, ali mi Hrvati moramo još više moliti Boga da se naš predsjednik Vlade gosp.Ivica Račan ne pretvori u novog Vladimira Bakarića!!

Naime, povijesno pamćenje nas još nije izdalo. A Bakarić jeste!

Semper Paratus

Ante Rokov Jadrijević

P.S.: Vjesnik je ovo objavio, premda nešto skraćeno. To je bilo njihovo diskreciono pravo.

Nažalost, premijer Ivica Račan se uskoro pretvorio u novog Vladimira Bakarića.

O tome pročitajte nešto više u mojem slijedećem starom članku: Je li Račan bio

drogiran kada je s Drnovšekom potpisao sporazum o Piranskom zalivu?!

A.R.J.

Gosp. RAČAN, NE IDITE U IZOLU !!

REPETITIO EST MATER STUDIORUM !

* * * * *

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Buje 31. prosinac 2000.g.

Uredništvu Vjesnika

Uredništvu Slobodne Dalmacije

Komu Treba: gosp. Ivici Račanu !

Gosp. RAČAN, NE IDITE U IZOLU !!

Ovih dana sam negdje pročitao vijest da je gosp. Ivica Račan, predsjednik Vlade Republike Hrvatske pozvan u Izolu na sastanak sa slovenačkim predsjednikom Vlade Janezom Drnovšekom i njihovim ministrom vanjskih poslova Dimitrijem Rupelom. S Račanom bi trebao ići i njegov ministar za (tzv.) europske integracije Ivan Jakovčić.

Ima li gore kombinacije od te: Rupel – Jakovčić – Izola ?!

Gosp. Rupel je prije 12 i 13 godina bio glavni urednik ljubljanske Nove revije, čiji je 56.- ti broj bio zabranjen, između ostalog i zato što je u njemu bio objavljen Slovenski nacionalni program, dakle slovenački prilog Memorandumu SANU iz 1986.g. (koji je – nota bene - Slobu Miloševića doveo na vlast u Srbiji). Požurio je, dakle, dr. Dimitrije Rupel da pruži bratsku pomoć Srbiji u komadanju hrvatskog teritorija!!

Danas (28. prosinca 2000.g.) ponovo čitam jednu od bezbrojnih Luncerovih (točnije: Viktor-Vilko Luntzer) jadikovki na račun Hrvata, u Vjesniku s nadnaslovom Još jednom o odnosima Hrvatske i Slovenije: i glavnim naslovom: Što glume političke elite?. Vilko Luncer (kako se sam, kao novinar, tako potpisuje već trideset i više godina) opetovano misli da bi od svih međusobnih hrvatsko-slovenačkih problema trebalo najprije riješiti problem granice u Piranskom zalivu. To, dakle, znači da Hrvatska privremeno (zauvijek?!) zaboravi na problem Ljubljanske banke, problem NE Krško, problem Mokrica, problem Raskrižja, itd.

To je totalna glupost, gosp. Luncer! Odgovarajući Vama, odgovorit ću istovremeno i Predsjedniku republike Slovenije, gosp. Milanu Kučanu. Ne postoji u Piranskom zalivu samo problem katastarskih granica (koje uostalom i nisu bile slovenačke, nego talijansko – hrvatske !! O tome ste prije više od dvije godine mogli nešto više naučiti iz mog velikog članka u Vjesniku, koji je izlazio punih mjesec dana, 13. rujna 1998., te 9. listopada 1998. i 10. listopada 1998.g.). Važnije od katastarskih su narodnosne granice, koje su još 1944.g. bile dogovorene sa SNOS-om (Slovenskim Narodno-Osvobodilnim Svetom). A ta je granica bila – ne u Mlinima i Škudelinu, nego na mostu iznad pravog toka i kod ušća Dragonje – u Sečovlju, kod Premogovnika! Slovenci su desetak godina kasnije, pod vodstvom Kardelja i Kidriča tu granicu na prijevaru pomakli 2 km južnije na kanal Sv. Odorika. A da bi to bilo moguće, Kardelj i Kidrič su se ujedinili s Đilasom i Rankovićem u podmukloj likvidaciji nepopustljivog Andrije Hebranga (koji je – nota bene – bio jednako nepopustljiv i u Bačkoj, Srijemu i Boki Kotorskoj!!).

A još važnija od narodnosne je državna granica!! Tu Slovenci nemaju nikakovih argumenata! Već su nam na prijevaru, koristeći se slabićem i NeHrvatom Vladimirom Bakarićem (i Kupverštajnom!), 1956.g. oteli Hrvatskoj šest crkvenih župa na Gornjoj Bujštini i Buzeštini, sa 34 sela i zaseoka, od kojih su najpoznatiji Hrvoji, Topolovac, Gradin, Pregare, Sočerga, Gračišće, Črnica, itd. Što bi Vi još htjeli, gosp. Luncer?!

Ako Vi gosp. Luncer još uvijek računate na neko mutno bratstvo i jedinstvo i to čak i nakon deset godina od raspada Jugoslavije – a sve na račun Hrvatske – onda ste Vi osobno nepopravljivi komunistički agitator, koji uporno podcjenjuje nas Hrvate. Znajte da ubuduće među nama više neće biti takve (lažne!) ljubavi, jer su se Slovenci pokazali kao vrlo loši susjedi. Pokazali ste se kao narod koji je u sukobu sa svim svojim susjedima, kao narod koji od svih svojih susjeda želi oteti velike dijelove susjednih, odnosno susjedovih teritorija. Nama ste već oteli našu pokrajinu Metljiku (koju ste na prijevaru preimenovali u svoju Belu Krajinu ), a non-stop nastojite dobiti i čitavu Istru, pa čak i Rijeku. Zaustavio Vas je jedino Franjo Tuđman, a sada se čudite: Što glume političke elite?, očito ciljajući na gosp. Ivicu Račana.

Zaboravljate da Ivica Račan nije isto što i Vladimir Bakarić! Druga su ova vremena!

Najbolje su Vam to, gosp. Luncer, objasnili g. Ivan Gabelica i g. Ivan Slany (26. srpnja 1995.g.: Glasujem za reciprocitet). Gosp. Gabelica vam je 7. ožujka 1998.g. poručio: Slovenci nisu nikakvi prijatelji ! Citiram gosp. Ivana Gabelicu: Moramo biti svijesni da nam Slovenci nisu nikakvi prijatelji. Sjećamo se njihove uloge u Prvoj Jugoslaviji. Bili su suradnici Srba u gušenju hrvatskih nacionalnih težnji. Pa zašto im onda popuštati?

Ako tome dodamo i lukavog Jerneja Kopitara, koji je s himbenim Vukom Karadžićem dijelio hrvatska plemena i sebi uzimao naše kajkavce, te jednako himbenog Franca Miklušića i upornog Franca Kosa (Sve slovenske zemlje, uključujući tu i čitavu Istru i Rijeku, odnosno Reku), ne izostavljajući tu još i Milka Kosa (Zgodovina Slovencev, 1955.g.), te njegovu O starejši slovenski kolonizaciji v Istri, 1954.g., kojoj su kumovali Kardelji i Kidrič (pogotovu glede njihove jagme u Piranskom zalivu!!), ne preostaje nam ništa drugo nego ono što je u Vjesniku napisao gosp. Ivan Slany iz Zagreba: Glasujem za reciprocitet!. Naime, Franjo Tuđman je u znak dobre volje vratio Slovencima njihove vikendice i čitava vikend naselja u Istri, nesmotreno ne insistirajući odmah na recipročnim problemima sa Slovenijom, a zauzvrat nije dobio ama baš ništa – osim noža u leđa! Citiram gosp. Slanyija: Thaler (bivši ministar vanjskih poslova Slovenije, op. A.R.J.) sugerira priznanje naše stare devizne štednje u zamjenu za pravo Slovenije na izlaz na otvoreno more u Piranskom zalivu. Hrvatska je već doista sita prijedloga u kojima se nudi hrvatsko za hrvatsko.

Dakle, gosp. Vilko Luncer sporni problemi očito nisu naši hrvatski problemi: nije to nikakav katastarski problem, nego je to problem jednog zlokobnog mentaliteta! To sam u Vjesniku napisao još 9. listopada 1998.g. i to je Vaš slovenački problem! Hrvatska naprosto ne dozvoljava da joj se podmeću tuđi problemi i tuđe frustracije: kako u Piranskom zalivu, tako i na Prevlaci, a isto tako i u Neumu.

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., prof.

Brtonigla, Istra, Hrvatska

P.S. (31. prosinca 2001.g.): Gosp. Račan, dođite nam u Umag ili Buje, da konačno čujete

et altera pars! Da čujete i ovu našu stranu!

Nažalost, Vjesnik ovo nije objavio, a ovo ovdje je malo poboljšani i prošireni tekst za Slobodnu Dalmaciju, koji je njima očito prekasno stigao. Sigurno su već počeli veliki pritisci na Gl. urednika gosp. Josipa Jovića! Jer istina boli, boli ..., a vlast od nje bježi kao Vrag od tamjana!

No, srećom, Vjesnik je uskoro shvatio gdje je pogriješio. I prihvatio izazov! A.R.J.

* * * * * *

P.S. (2) (15. list. 2008.): Jutros sam se iznenada javio u najbolju emisiju Hrvatskog radija

U mreži Prvog i rekao, odnosno odgovorio slovenačkim pro-fašistima Rupelu i Jelinčiću da Republika Hrvatska nije ta koja prejudicira granice, nego je Slovenija već davno prejudicirala granice s Hrvatskom, a da su tomu dokaz Sveta Gera, Hotize, Murišće, Raskrižje, itd.

A već danas možete na mojem glavnom blogu Semper Paratus Croatiae pročitati u cjelovit odgovor Rupelu i Jelinčiću!

Osim ovoga, uskoro ću – ovih dana – na ovom svom trećem blogu Semper Paratus Prometheus objaviti još nekoliko starih članaka na ovu istu temu. Uostalom, na ovom istom blogu je objavljen moj najopširniji članak o tzv. problemu Piranskog zaliva, pod naslovom: Zašto su se Granić i Frlec složili da se o ničemu nisu mogli složiti – od prije dvije godine. Ponavljanje je majka znanja!

A.R.J.