Ante Rokov Jadrijević, Prof. dipl.ing.,Pula/Brtonigla 22.II.2003.
Uredništvu «Vjesnika»
Uredništvu «Hrvatskog Slova» Komu Treba: Premijeru g.Ivici Račanu
ministru g.Šimi Lučinu
KAKO SMANJITI MALOLJETNIČKU DELINKVENCIJU
Konačno je netko, kao profesorica iz Karlovca, gđa Ana Jurić-Šimunčić, progovorila jasno, glasno i neuvijeno o jednom od najvećih problema našeg društva ( a naročito našeg školstva !, op.a.) – problemu narastajućeg maloljetničkog nasilničkog ponašanja prema odraslima, prema društvenoj i školskoj imovini, pa i prema svojim uljudnim i pristojnim školskim drugovima. A to naše sudstvo mirno tolerira i čak brani! A i ministar školstva nam baca prašinu u oči svojim izmišljenim školskim problemima, umjesto da se prihvati barem nekog konkretnog posla.
Evo nekoliko ključnih dokaza profesorice Ane Jurić-Šimunčić, koje treba stalno naglašavati i ponavljati, jer imaju vrijednost postulata:
1./ - «Maloljetnik učini dva kaznena djela, ozlijedi četiri policajca, biva uhvaćen s opojnim sredstvom u džepu, no pronađe mu se olakotna okolnost u njegovoj osobnosti».
2./ - «I ovdje je riječ o sinu poznatog oca, kao i u 'slučaju Makarska'« (op.a.: gdje je jedan
maloljetni 'tatin sin' na pješačkom prijelazu, vozeći vrlo velikom brzinom svoj 'bijesni' i skupocjeni automobil, naprosto pokosio i ubio dvije mlade djevojke-školarke, a potom - neshvatljivo kako – samo simbolično osuđen! ).
3./ - «a sutkinja mirno pojašnjava blagu kaznu maloljetniku Srđanu.Taj mladić iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo. I tu je riječ o osebujnosti ličnosti».
4./ - «U posljednje vrijeme štitimo maloljetne nasilnike, gotovo od njih stvaramo zaštićenu kategoriju....i sve više djeci opraštamo i sve više izmišljamo dijagnoze koje idu za tim da ispade djece, delikventno ponašanje, pa i krivična djela pripisujemo 'osebujnosti' ličnosti. Koje su to osebujnosti!?».
5./ - «Ta djeca čine različite nepodopštine i to osjećaju kao radost...osjećaju se velikima.Tragedija je na pomolu kad ta skupina ima dobre ekonomske (ali samo ekonomske!, op.a.) uvjete života, 'ugledne' očeve ( ili djedove! op.a.), koji svojim položajem i socijalnim statusom zaštićuju svoje sinove i kćeri».
6./ - «Opraštati dječaku koji ozlijedi četiri policajca i nosi mariuhanu u džepu, minimalno kažnjavati sina poznatog oca iz Makarske kad ubije dvije djevojke, blago kazniti mladića koji iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo, znači osigurati razvoj poroka i pretvarati ih u vrline».
7./ - «Svako dijete ima pravo na osebujnost ličnosti, ali nema pravo u ime toga činiti kaznena djela, kao što su otimanje mobitela i novca manjoj djeci, uništavanje imovine, opijanje i uživanje droge, provale u stanove, nasilje nad starima i nemoćnima i druga nasilnička ponašanja».
S druge strane, gospođa Ana Jurić-Šimunčić je navela i neke stvari s kojima se ja ne mogu složiti. Nekako je ušlo u modu napadati sjajne i iznimno uspješne Kosteliće, naročito oca Antu Kostelića, što je nažalost i «Vjesnik» činio. Gospođa Ana Jurić-Šimunčić to kaže ovako: «Što nam je trebalo da na Jelačićevom trgu organiziramo doček rukometaša, a onda i prije toga doček Kostelića?...Od Kostelića stvaramo kult i pri tome zaboravljamo da svaki sportaš čini ono što čini ponajprije radi sebe! Poistovjećivanje sportaša s državom i nacijom nije umjesno, nije dobro i dovodi nas na razinu primitivnih društava». A druga «ugledna» i privilegirana komentatorica (Vjesnikovih «Stajališta») prof.dr. Mirjana Krizmanić napada sjajnog i super-uspješnog Antu Kostelića da svoju djecu odgaja nacističkim metodama, a sina Ivicu i kao nacistu, jer je po njenom perverznom sudu Ante Kostelić ustvari slabo prikriveni nacist!).
Dakako, nije mi ni na kraj pameti izjednačavati gospođu Anu Jurić-Šimunčić s dr. Mirjanom Krizmanić i njenim perverznim stajalištima o sjajnim i super-uspješnim Kostelićima. Naime, perverzija je u tome da gospođa Krizmanić ne razlikuje spartanski, odnosno spartansko-sportski odgoj od nacističkog odgoja!! Ali uzaludno je njoj «surdo fabulam narras»!
Uostalom, imali smo mi Hrvati i jedan obrnut slučaj od Kostelića: slučaj mlade i vrlo talentirane Mirjane Lučić. I njenog oca Marinka je dekadentno-liberalni tisak (opet isti «Orjun Feral» i «Novi List») napadao zbog njegovih spartanskih metoda treninga i života njegove kćeri. I što se dogodilo? Gdje je sada i u čemu je uspjeh Mirjane Lučić? U banalnoj američkoj prosječnosti, bezličnosti i anonimnosti?
A Gospođu Anu Jurić-Šimunčić bih , ipak, javno priupitao: Jeste li ikad podigli svoj glas protiv sličnih dočeka onih ishlapjelih američkih i britanskih rock-fosila tipa Micka Jaggera, Joe Cockera i drugih, te vrlo masovan i frenetičan doček Đorđa Balaševića ili Miroslava Ilića u Puli prošlog ljeta?? Po čemu to samo mi Hrvati ne smijemo veličanstveno dočekati svoje zlatne rukometaše i svoje sjajne Kosteliće? Oni su barem izvrsni i zdravi primjeri za našu mladež, za razliku od dekadentnih i odavno istrošenih i potrošenih američkih i britanskih rock-zvijezda! Što su oni dobrog donijeli na ovaj svijet?! Drogu, prljavštinu, američko subkulturno smeće! Naprotiv, Kostelići su nam primjer kako se mnogi Hrvati mogu vinuti kroz trnje do zvijezda! A zašto nam je primjer Balašević? Zar za ono njegovo «Drugovi, računajte na nas!»! Oh, ima u Puli, ali i u Zagrebu još mnogo, mnogo takvih «Drugova». Nažalost, ima ih previše i u «Vjesniku».
Ne slažem se s gospođom Anom Jurić-Šimunčić ni glede njene opaske o grafitima, citiram:
«To što mirno promatramo poruke nasilja na zidovima neće izaći na dobro». Bogme neće izaći na dobro ni stalne poruke koje već deset godina čitamo u «Orjun Feralu» i riječkom «Novom listu», kojima nas sustavno bombardira njihova Staljinova i orjunaška kopilad! Stoga mislim da će grafita biti još više i da će se to zaoštriti. Narod je dvaput teško prevaren, a to se najdublje i najbolnije reflektira u buntovnim mladim dušama. A što tek reći kad u jednom razredu moje srednje škole u Puli u jednom «mješovitom» razredu naletim na grafit «Ovdje je Srbija» i «Živio Koštunica»!? I stvar se spremno zataška! A što tek reći kad takvi «tatini sinovi»ili «dedini unuci» svom malo strožijem i savjesnijem profesoru najprije polupaju stakla na automobilu, a mjesec dana kasnije - zaštićeni u puljskoj policijskoj upravi, u koju su se nakon «Trećejanuarske restauracije» vratili stari udbaši – sprejom našaraju petokraku, srp i čekić, natpis «JNA», te «zašto me ne voliš», uz još nekoliko pogrdnih izraza??. A policija, umjesto da ganja takve maloljetne prijestupnike i nasilnike, ignorira ih, a umjesto toga mjesecima maltretira profesora i iživljava se na njemu, «vozajući» ga između bezbroj svojih službi i ureda. Mjesecima tako! A na žalbu ministru Šimi Lučinu i Centru za ljudska prava gosp. Tina Gazivode - samo muk! Jasno, Profesor nije Srbin, pa nema pravo na Gazivodinu zaštitu svojih ljudskih prava!
Dakle, ne možemo baš za sve optuživati naše maloljetničke delinkvente, a najmanje za njihove grafite, pa makar nosili u sebi i poruke mržnje i nasilja.
Konačno, slažem se s gospođom Anom Jurić-Šimunčić u svemu ostalom što je napisala, naročito njenim vapajem: »Kamo ide naše društvo?».
Slažem se s njenim: « Onima koji su nasilni da bi zadovoljili svoje niska porive i tome se raduju ne treba opraštati, jer će se njihovo nasilje multiplicirati».
Slažem se s njenim: «A suci moraju suditi i presuditi, a ne plakati nad sudbinom malo-ljetnika».
Međutim, to je potreban, ali nažalost ne i dovoljan uvjet! Treba ozdraviti i školu. A to se neće moći sve dok plaće učitelja i profesora budu tri do četiri puta manje od plaća sudaca.
Prof. A.R.J., dipl.ing.,Pula
Nema komentara:
Objavi komentar