ZAŠTO JE SAVKA «ABORTIRALA» 1971.?!

Žanton Žanko To all to whom it may concern!

P u l a

20.12.2001.

NAJNOVIJA POLITIČKA DREKA OKO 1971.g.

ZAŠTO JE SAVKA «ABORTIRALA» 1971.?!

Pročitao sam vrlo opširan intervju s Milkom Planinc, nekadašnjom predsjednicom izvršnog komiteta CK SKH iz 1972.g. o zbivanjima vruće 1971.g. u Zagrebu i Hrvatskoj. Malo sam, vrlo malo saznao od nje (audiatur et altera pars!) o crvenoj strani te medalje, a ona je i dalje ostala nepromjenjivo crvena, odnosno slijepa. Njoj je i danas najviše žao tobožnjeg samoupravljanja, za kojeg se drži kao pijan plota. Druga glavna isprika joj je da bi nam tzv. MASPOK bio doveo Ruse.

E, baš je to najmanje točno! Na famoznoj sjednici u vili «Weiss» 26.lipnja 1971.g. ona je održala svoj govor, u kojem je ustvrdila da „ako tako nastavimo s Maspokom, mitinzima i nacionalizmom, dovest ćemo Ruse“. Netočno! Ne Ruse, nego Srbe! Nekako baš u to vrijeme je general Rade Bulat s još desetak banijskih generala već bio naoružao svoje Srbe i svrstao ih u nekoliko brigada, spremnih za napad na Zagreb. Dakako, Rade Bulat nije bio neki glupi amater ili seoski četnik, već pravi komunistički i srpski general, koji se prije toga pobrinuo za moćnu podršku srpskih generala u generalštabu JNA u Beogradu. A on je bio prepun ruskih agenata!

To je bila neprekinuta priča još od kolovoza 1944.g., kada je preko Dunava provalila u Bugarsku moćna tenkovska armija maršala Tolbuhina, pred kojim se hametice rušila bugarska pro-fašistička vojska. Bilo je to pitanje nekoliko tjedana da ona izbije na granice pro-fašističke Srbije. Ruska diplomacija je odigrala svoje: ponudila je Churchillu pogodbu da Tito i kralj Petar II. Karađorđević sklope sporazum o prelasku srpskih četnika u partizane, pod uvjetom totalne amnestije i očuvanja cjelovitosti četničkih vojnih jedinica. I tako je i bilo. Preko 80.000 srpskih četnika je prešlo u partizane (osim manje grupe oko generala Draže Mihajlovića i pukovnika Kalebića), a njihovi oficiri su zadržali svoje činove, položaje i jedinice. Mnogi od njih su dočekali kraj rata čak i u generalskim činovima (primjer generala Bradonje Jovanovića i pukovnika Milana Baste!).

Ti generali nikad nisu bili lojalni maršalu Titu! On je to itekako dobro znao. Dio njih se Tito uspio otarasiti 1948., ali su mnogi i to preživili i štoviše napredovali i po činu i po položaju! Primjer generala Milana Baste to najbolje potvrđuje!

Tito je punih trideset godina imao grdnih problema s tim svojim četničkim generalima, sve do 1975./76.god., do urote generala Đoke Jovanića i Jovanke Broz. Tek tada je, naglo prekinuvši svoju posjetu Kinu, jednim potezom smjenio deset generala i poslao ih u penziju.

Sada se prisjetimo 1968.g. U proljeće te godine u Zapadnoj Europi je buknuo val studetskih pobuna i demonstarcija ( Rudy Dutschke u Njemačkoj i Daniel Kohn-Bendit u Francuskoj). Taj je val zarazio i Čehoslovačku, a i univerzitete u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Veliki studentskim štrajkom u Beogradu, koji je započeo 2. lipnja i trajao oko tjedan dana, Tito je bio vrlo s nažno uzdrman. On je to nekako uspio politički preživjeti, da bi početkom kolovoza uslijedila invazije SSSR-a i pet «bratskih zemalja» u Čehoslovačku. Tito, genije kakav je već bio, munjevito reagira: Javno osuđuje rusku intervenciju u Čehoslovačku. Ruski predsjednik Leonid Brežnjev (koji je u međuvremenu sebe promaknuo u čin maršala) smjesta prebacuje svoje trupe na jugoslavensku granicu, s prijetnjom da u istom naletu okupira i Jugoslaviju. Tito mu odlučno i strelovito uzvraća: žestokim govorima mobilizira narod, traži podršku i potporu SAD i šalje svoju vojsku na granicu s Mađarskom i Bugarskom. Stvorila se ratna pat pozicija i šest mjeseci traje napeti rat živaca. Cijeli horizont preko mađarske granice je bio zastrt ruskim tenkovima, a mi smo se ukopali u neobranim kukuruznim poljima i cijelu zimu smrznuti čekali na ruski napad. A onda je netko i negdje popustio i mi smo konačno, poslije šest mjeseci, krenuli kući da se malo ugrijemo!

Ono što Brežnjev nije uspio u jesen i zimu 1968./69., on je nastavio preko svojih tajnih službi i svojih agenata u Beogradu, prije svega u generalštabu JNA. A i Ranković je još bio živ i svjež, jedva čekajući svoj povratak na vrh Jugoslavije. Prilika im se počela ukazivati već slijedeće godine, kada je usvojena famozna Deklaracija o položaju hrvatskog jezika. Rankoviću odani udbaši su se počeli ubacivati u narastajući hrvatski masovni pokret, a naročito među uvijek zapaljive studente zagrebačkog sveučilišta. U općoj euforiji mnogi su izgubili svaki oprez. Pokret se mjestimično već počeo pretvarati u rulju. Tito, koji se u početku stavio na stranu opravdanih hrvatskih (i slovenskih!!) zahtjeva, počeo je oklijevati. Vrsni obavještajac i čovjek vrhunske vještine konspiracije, on je počeo shvaćati Udbinu namještaljku! Počeo se taktički povlačiti i vraćati uzde u svoje ruke. A Savka i Mika Tripalo, kao dva tetrijeba, ništa više nisu čuli osim aplauza i skandiranja masa, misleći valjda da bi oni mogli i mnogo dalje i mnogo više...

Tito je morao povući odlučujući potez. Pozvao ih je u Karađorđevo, a njih dvoje su pohrlili tamo kao guske u maglu, odnosno kao u Canossu!

To je otprilike sukus cijele te priče. Sada se, početkom 2001.g., Savka i Mesić (on umjesto pokojnog Tripala!) razmeću svojim «abortusom» 1971.g. Iskusni Franjo Tuđman ih je s pravom preskočio 1990. i 1991.g., a oni su zbog toga i dan-danas uvrijeđeni. Zbog čega? Zato što nisu vidjeli dalje od nosa? Zato što nisu odlučujuće poteze povukli prije studentskog štrajka, u jesen 1971.

Međutim, ono što ni Milka Planinc još nije shvatila jest to da nama u Hrvatskoj nije bio (najveća) prijetnja Brežnjev, nego srpski generali s Banije, Korduna i iz Like, točno kao što nam se ponovilo 1991.g.! Brežnjev je dobro znao kako je glasila Nixonova doktrina, odnosno da bi se SAD umiješale i intervenirale čim bi se ruska okupacija Beograda počela širiti prema hrvatskom Jadranu. Amerikanci su već tada bili vojnički jači, a Rusija je imala velikih problema s Kinom na dugoj rijeci Amur u Mongoliji i na Dalekom Istoku.

Dakle, ništa od Brežnjeva, njegova brzopletost nam je mogla samo pomoći! Ali bismo s usijanim Bulatovim generalima imali grdne muke! A to se pokazalo i 1991.g.

Srećom po nas Hrvate, 1991.g. je na čelu Hrvatske bio jedan drugi Vođa, daleko snažniji, daleko odlučniji i daleko dalekovidniji od Savke i Tripala! I hvala njemu, gospođo Savka, a ne Vama, Vašem Mesiću i Vašoj Vesni Pusić!

Vaše «Hrvatsko proljeće» koje toliko pretjerano slavite posljednjih mjesec-dva bilo je, nažalost, vaš osobni veliki «abortus», a što o tome misli hrvatski narod pokazalo se na izborima 1990.g. i na izborima 1992. A ni ostale perjanice iz 1971. g. nisu bolje prošle. Danas svi Vi u hrvatskom biračkom tijelu ne vrijedite više od pet posto! Svi Vi!!

Žanton Žanko