Ante Rokov Jadrijević, publicist, blogger, Brtonigla, Istra, Hrvatska

28. rujna 2010.g.

NOVO SROZAVANJE HRVATSKOG 'VJESNIKA'

Uvodna napomena (28. rujna 2010.g.):

Prije nekoliko dana je premijerka Jadranka Kosor na tih i neproziran način izvršila smjenu na čelu državnog (odnosno režimskog!) lista „Vjesnik“ – umjesto Sanaderovog glavnog urednika Darka Đuretka, na njegovo mjesto je postavljen jedan od najlošijih njegovih političkih novinara - Bruno Lopandić. Evo što sam ja o njemu napisao prije sedam i pol godina, točnije 8. siječnja 2003.g., u svojem članku 'Crno li se crveni „Vjesnik“?' (koji se i danas može pročitati na mojem blogu 'Semper Paratus Prometheus' dne 6. prosinca 2009.g.):

'Sada je ulogu Mesićevog glasnogovornika u «Vjesniku» preuzeo ( na pristojnijoj i manje prepotentnoj razini od Branka Vukšića) Bruno Lopandić, bivši novinar «Slobodne Dalmacije», a odmah nakon njenog gušenja i famozni Glavni urednik Manolićeve, Baraćeve i Mesićeve «Republike»!!

A to je nevjerovatno lako detektirati (glupi i senilni udbaši!). Tko god je u posljednjih šest mjeseci pročitao plitkoumne članke novog udarnog «Vjesnikovog» novinara Bruna Lopandića, mogao je primjetiti za koga je on radio i navijao: napadao je Račanovu Vladu (Haag, ishitrena afera s generalom Bobetkom, nova Srboslavska Balkanija, itd.), a potiho i plitko je branio stavove Mesića i njegovog Udbo-Kosovskog Pantovščaka!'

Danas i ovdje se postavlja pitanje: a zašto je naša premijerka Jadranka Kosor, alijas Jaca Vlaisavljević, na čelo 'Vjesnika' dovela bivšeg Manolićevog i Mesićevog novinara? Je li po srijedi opet neka njena 'tajna veza'??

I još jedno benignije pitanje Jadranki Kosor: a zašto na mjesto Glavnog urednika 'Vjesnika' nije postavila njegovog daleko najkvalitetnijeg novinara – uz to i domoljubnog i državotvornog, a povrh svega i čovjeka dokazano uspravne kičme – g. Marka Barišića?

* * * * * *

Ovim člankom ponovo otvaram krucijalno pitanje našeg novinarstva – problem spašavanja 'Vjesnika' iz ruku UDBE, Udbo-masonerije i udbomafije. A za početak Vam nudim još jedan mali podsjetnik kako se 'Vjesnik' namjerno i perfidno srozavalo na nivo jednog Đuretka, pa sada i jednu stepenicu niže, na nivo Bruna Lopandića.

A nećemo ni na tome stati!

A.R.J.

* * * * * *

Ante Rokov Jadrijević, Publicist i politički kritičar, Fažana, 24.lipanj 2003.g.

Uredništvu «Vjesnika» i Uredništvu «Hrvatskog slova»

U povodu Vjesnikovog jubileja, Dana Vjesnika i 63. rođendana

BEZOBRAŠTINE I BEDASTOĆE VJESNIKOVIH PRVAKA

BOŽE NOVAKA I KREŠIMIRA FIJAČKA

Toliko bedastoća i bezobraština nisam u posljednjih četvrt stoljeća pročitao ni u jednom broju «Vjesnika», kao u ovom posljednjem broju, od ponedjeljka dne 24. lipnja ove 2003.g. Već na naslovnoj stranici trenutačni Glavni urednik Krešimir Fijačko, u svom svečanom uvodniku «Dan Vjesnika» raspalio i razvalio s bujicom hvalospjeva i laži o samom sebi, svom Gazdi i njegovom Vjesniku, na primjer ovako: « Vjesnik je ... prečesto bio u službi politike (posljednji i zadnji put prije tri godine), a koji je danas ... u službi čitatelja. Paradoksalno, ali list koji je uvijek bio, pa je to i danas, u vlasništvu države, dakle Vlade, tek je u posljednje tri godine upoznao vlasnika koji se apsolutno ni na koji način ne mješa u uređivačku politiku Vjesnika... Vjerovatno se to može shvatiti jedino kao kompliment vlasniku (odnosno Račanovoj Vladi, op.a.!) i njegovu odnosu prema slobodi medija».

Bravo, čestitam Račanovom besmrtnom Andreju Ždanovu! Čestitam njegovoj Staljinovoj kopiladi, ne samo u Vjesniku, nego i u ostaku crvenog novinarskog Zagreba, u Crvenoj Rijeci i Crvenom Splitu. Takvu novinarsku bljuvotinu ne bi bio u stanju napisati ni legendarni bivši glavni urednik moskovske «Pravde» (t.j.«Istine»), tovarišč Josif Visarionovič Džugašvili, samozvano Čelični, t.j. Staljin.

Glavnom uredniku Vjesnika, «lista kojem se vraćaju čitatelji, lista koji se vratio iz mrtvih, kojem nakon vraćene vjerodostojnosti i respektabilnosti... jedinom dnevnom listu u Hrvatskoj kojem u protekle dvije godine prodana naklada neprestano raste» (a dugovi rastu dvostruko brže, no to je briga nas poreskih obveznika! op.a.), gosp. Krešimiru Fijačku ni to nije dosta, već štafetnu palicu svojih staljinistič-kih laži predaje u ruke svom (ne)slavnom predšasniku Boži Novaku, onom Boži Novaku koji je glavnu i odgovornu dužnost na čelu Vjesnika preuzeo daleke 1955. godine, kad je već nekako trebalo uškopiti već zahuktali i libertarni «Vjesnik u srijedu», kada je opet i iznova trebalo potvrditi svoju totalnu poslušnost Beogradu (nakon smjene nekoliko ključnih i glavnih hrvatskih generala i admirala i njihovog ekspresnog umirovljenja!). Danas je taj Božo Novak član Hrvatskog helsinškog odbora, štoviše predsjednik njegovog Vijeća za medije. Dakle, taj se i takav Božo Novak i danas hvali svojim ondašnjim Vjesnikom, koji je «rastao na hrvatskom antifašizmu (čitaj: izdaji! op.a.), dakle onom staljinističkom antifašizmu koji je svojom borbom očuvao srboslavsku «Jugoslaviju» i vratio nam predratne okove «Tamnice naroda», ukinuo granice Mačekove Banovine Hrvatske iz 1939,g., amputirao Hrvatskoj njenu Boku Kotorsku, amputirao Martin Brod, amputirao šest sela kod Bihaća, amputirao Hrvatskoj trećinu Ćićarije u Istri (Starod, Jelšane, Podgrad, Obrov, Gunjače, itd.), poklonio Sloveniji hrvatske Dekane, Hrvatine, Luciju i Sečovlje, dao im Kopar, Izolu i Piran, poklonio im nešto kasnije (1955./1956.) još i šest naših župa na Gornjoj Bujštini (Hrvoje Topolovac, Gradin, Pregare,Črnica itd.), zauvijek izbrisao hrvatski Srijem, s Petrovaradinom, Baškom, Inđijom, Starom Pazovom, Slankamen-om, Batajnicom, Jakovo-om i Zemunom, itd. Eto čime se još i danas hvali Vjesnikov Božo Novak: svojom komunističkom sramotom! Za njega je i danas Vjesnik «naše najbolje novine... jer ima poštenu informaciju o svemu što se događa u društvu. «Vjesnik ne pripada nijednoj stranci, nijednoj političkojstrukturi, nijednom načinu razmišljanja».

A onda slijedi vrhunac Novakove bezobraštine i bedastoće, citiram: «Danas imamo takvu slobodu izražavanja kakvu Hrvatska nije imala nikad ... Vjesnik svima daje jednaku prigodu na izražaj i iznošenje stajališta, bez ikakve diskriminacije». Što reći na izjavu tog nekadašnjeg komunističkog roba, a danas tek napola slobodnog roba? Samo ovo: «Najveći su robovi zarobljeni sami u sebi» (Rastko Zakić, 1989.g.). Tvrdim i držim: Imali smo mi daleko veće medijske slobode i veću demokraciju pod Franjom Tuđmanom!

Vjesnik je proteklih tri godine bio širom otvoren Žarku Puhovskom i njegovoj bivšoj ženi Nadeždi Gaćinović, pa crvenom barunu Viktoru Vilku Lunceru, zadriglom starom komunjari Ivi Horvatu, smušenoj umirovljenici Mirjani Krimanić, mutnom svećeniku Luki Vuci iz Kaštela, lažnoj katolkinji Anni Mariji Gruenfelder, angažiranom «europejcu» (tipa kurvinih sinova – antiglobalista) Stijepi Martinoviću, sivom Željku Mataji i njemu gotovo identičnom Mladenu Kevi, itd. Dakle, Vjesnik je danas opet otvoren histeričnom antihrvatstvu i antikatoličanstvu.

A naša hrvatska strana je (Gojko Borić, Jadranko Črnko, Pavle Primorac, Vjekoslav Krsnik, Davorin Rudolf, Toma Podrug, Jakov Gumzej), tu samo da svojim iznimkama potvrde pravilo o «Crvenom Vjesniku», kao što sam to već bio napisao prije skoro tri godine, odmah nakon što je Vjesnik počeo «crveniti» («Crveni li se Vjesnik», 31. 10. 2001.g.).

Bezobraštine Bože Novaka se tu ne zaustavljaju, jer on kaže i ovo: «Tvrdim da danas u Hrvatskoj imamo dobro novinarstvo. Prije svega zato što imamo pluralist-ičko novinarstvo». On vjerovatno misli na histeričnu Jelenu Lovrić, na ljigavog Davora Butkovića, na dasnas srećom već suzdržanu i povučenu Sanju Modrić, na agresivnu Davorku Blažević (iz crvene «Slobodanke»), na upornog režimliju Zorana Vodopiju i mesićevsko-manolićevskog Bruna Lopandića, itd. To li je taj «novinarski pluralizam»?

«Tvrdim, naime, da moramo izgraditi kulturu neslaganja», melje i g-lupeta dalje Božo Novak, koji je uz potpredsjednicu Vlade Željku Antunović, drugi čovjek Vjesnik-ovog Nadzornog odbora.

Pa dobro, gdje je potisnut sjajni tekstopisac brojnih prethodnih reagiranja prof. Dubravko Heinrich iz Karlovca? Gdje nam je danas sjajni dr. Zvonimir Bartolić iz Čakovca? Gdje nam je sjajni prof. Milan Božić iz Rovinja, odnosno Zagreba? Gdje nam je prof. Zlatko Vidulić iz Siska? Gdje su brojni drugi sjajni tekstopisci reagiranja u «Vjesniku», koje je očito neka «Crna ruka» iz Vjesnika preselila u neke nove crne ili mračne dosijere?

Je li to ona «kultura neslaganja» o kojoj nam bezobrazno i bedasto govori Božo Novak?! Dakako da jest!

A jest i to da su Vjesnikova «Stajališta», koja još uvijek uređuje Vjesnikov «vječiti mladoženja» Miroslav Ležaja prepuna neke druge, bakanoidne «kulture neslaganja», tipa paranoičnog Dobroslava Parage i kvaziznanstvenog plebejca Igora Ratkovića. Naprosto je neshvatljivo i nedokučivo zašto se ta dvojica toliko sviđaju Miroslavu Ležaji!

Zapravo, pravo je pitanje otkud toliki plebejci u Vjesniku? Je li pravi odgovor leži u izreci: «Similis simili gaudet»!

A da postoji i jedna posve drukčija priča o Vjesniku, mnogo otmjenija i rekao bih patricijska, dokazuje izvrstan intervju s gosp. Milovanom Baletićem, bivšim Glavnim i odgovornim urednikom Vjesnika iz doba «Hrvatskog proljeća» l969. do l971. godine, objavljen u posljednjem broju «Hrvatskog slova» (20.srpnja 2003.g.), odakle bih citirao samo dvije ili tri najnužnije stvari.

Gosp. Milovan Baletić, između ostalog kaže: «U komunističkom režimu vladala je rigorozna» zabrana, stroga poslušnost ... Teško je bilo procijeniti što se događalo, jer je bilo izvan kruga glavnog urednika; on nije mogao doći ni do državnih, ni do policijskih, ni do gospodarskih, ni do financijskih podataka. Bio je zapravo promatrač iz drugog reda... Ili sukob, ili poslušnost prema Beogradu... Najbolja legitimacija je bila - supruga Srpkinja, mješoviti brak... Duboko sam uvjeren da je taj odnos novina i politike uvijek sporan. Mislim, i danas, a bit će i sutra... ta se suprotnost osjeća i sada, danas.

Držim da boljeg komentara (citata) ne trebamo.

Ante Rokov Jadrijević, Fažana

(Hrvatski Socijal-Radikal)