SPRIJEČITI tzv. ZAGREBAČKI SUMMIT !!

Ante Rokov Jadrijević, Pula / Vodnjan 7. studeni 2000.g.

Uredništvima Slobodne Dalmacije
i Hrvatskog slova

SPRIJEČITI tzv. ZAGREBAČKI SUMMIT !!

Taman sam i osobno namjeravao napisati jedan oštriji članak o gosp. Draženu Budiši – Čovjeku stalnih odustajanja i vječnih kompromisa - kada me je vrlo prijatno iznenadio sjajan članak Zorana Vukmana u Hrvatskom slovu od 3. studenog ove 2000.-te godine: Budiša pred Rrubikonom. Bravo gosp. Vukman! Bravo Hrvatsko slovo!

Ne gajim preveliku nadu da bi g. Budiša bio u stanju baciti kocku i prijeći Rubikon. Nažalost, nije on tog kova. A Hrvatska se cijela našla na Rubikonu. Tko će biti taj koji će u ime ove naše jadne i smrvljene Hrvatske biti hrabar baciti kocku i prijeći Rubikon? Vremena nema još mnogo: kroz 12 dana naša će se koža naći ponovo na balkanskom stijegu, koji će biti isto što i balkanski kolac! Ponovit će nam se stara greška iz 1918.19. i ona iz 1945.g. Zato je ovo poziv za hitnu akciju!
Sada nas samo hrabrost može spasiti!

Budiša, brate, daj se jednom već za nešto čvrsto odluči! Ti, a ne Račan i Mesić zaprijeti novim izborima! Oni su sada najslabiji i stoga najranjiviji. Silno su se uplašili masovnog hrvatskog pokreta prije mjesec i pol dana i učinili neoprostive i nepopravljive greške: smjenom deset najhrabrijih i najučinkovitijih hrvatskih generala odrezali su sebi bilo kakvu (biračku) odstupnicu i sada se batrgaju ne bi li nekako zakrpili tu svoju iznenadnu golotinju, mijenjajući retoriku i pokušavajući se brzo dodvoriti ostalim hrvatskim ratnim generalima, pa čak i poginulim hrvatskom braniteljima. To je ovaj Dan Mrtvih sasvim jasno razotkrio. To je bilo njihovo posljednje bacanje prašine u oči!

Novi izbori bi definitivno pokopali Račana! Od SDP-a bi ostali samo dr. Zdravko Tomac i gosp. Mato Arlović. Definitivno bi otpali Linić, Antunovićka i dr. Mato Crkvenac, te se SDP ne bi još dugo, dugo, ako i ikada oporavio.
I Mesić je mnogo klimaviji nego što on to otkriva. Njegovu najjaču točku ovdje neću otkriti, jer ne želim uvrijediti i one HDZ-ovce koji s besprimjernom pljačkom desne nomenklature HDZ-a nemaju nikakve sveze. Međutim ću o Mesiću reći ovo: on je očito talac istih udbaških krugova koji su u početku Tuđmanove vladavine vladali Pantovščakom i koji su ga tajno špijunirali. Priča o nekakvim transkriptima (prijepisima, kopijama) je priča za malu političku djecu. Sve je to nastalo u Manolićevom podrumu, onom istom iz kojeg je prisluškivao svog prvog susjeda u Nazorovoj 61.! Uostalom, gdje su originali. Nema ih? Ili ih nikad nije ni bilo?!!

Da skratim: Dražen Budiša bi hitno morao ovu stvar s tajnim službama, s generalima i s novim Račanovim i Mesićevim Ustavom prekinuti, jer nam se galopirajući približava Veleizdajnički Summit u Zagrebu 24. studenog ove 2000.-te godine, a pred tom činjenicom sve su ostale činjenice nevažne. Budiša mora izaći iz koalicije „Šestorke“ i zatražiti sazivanje tzv. Konstituante za promjenu Ustava i opoziv ovog nedoličnog, samovoljnog, neodgovornog i neuračunljivog Predsjednika Stipe Mesića – čovjeka vrlo opasnih (udbaških) namjera.
Konstituanta bi se morala sastojati od oba doma Sabora – Zastupničkog i Županijskog, a predsjedavao bi predsjednik Ustavnog suda prof.dr. Smiljko Sokol. Konstituanta mora izreći neopoziv sud da se Hrvatska ni u kakvom okviru ne može vratiti u Balkanski okvir (što bi bilo eklatantno kršenje Ustava R.H.); da Srbija ničim ne spada u tzv. „Zapadni Balkan“ (ona je bila i ostala Mezija i Tribalija!), te da se uzima nazad hrvatski suverenitet koji je nepromišljeno, nerazborito i neoprezno ustupljen tzv. Međunarodnom sudu za balkanske ratne zločine. Možemo mi i s manje, a bolje!

Predsjednik Mesić sada traži odgodu donošenja ustavnih promjena, koje su bile jedna od dva najvažnija predizborna obećanja i na kojem je g. Stipe Mesić i dobio te izbore. Budući da je istekao rok tim obećanjima, Konstituanta bi morala spriječiti odgađanje tog obećanja na još četiri godine! Mesića treba što prije „ražalovati“, prije nego što nam napravi neku još veću i nepopravljivu štetu.

A Ti Budiša ustani i ispravi se! Hora je došla da obraz treba ponovo osvijetliti – pa i osvetiti. A tko se ne posveti, bolje da ga nije ni bilo! Zapamti to Dražene Budiša!!

Prof. A.R.J., dipl. ing.
Pula / Vodnjan

P.S.: (2008., prosinac): Ni nakon deset godina nismo se skoro nimalo odmaknuli od tzv. Zapadnog
Balkana. Prije par mjeseci je u Ohridu, u Makedoniji održan V. Summit zemalja bivše
Jugoslavije, uz učešće Albanije i Grčke. Dogovoreno je da će se slijedeći takav Summit održati
u našem hrvatskom Zagrebu! Sve ostale priče o članstvu Hrvatske u Europskoj Uniji su samo
bacanje prašine u oči naivne hrvatske Javnosti. Pa ipak, ostaje nejasno zašto su zamuknule sve
tzv. državotvorne hrvatske stranke – prije svih danas izdajnički Sanaderov, Šeksov i
Hebrangov HDZ – i nitko više ne spominje narodni referendum, štoviše plebiscit o tzv.
Zapadnom Balkanu ili/ili u članstvu u Europskoj Uniji.

A.R.J.

Sindikalna limunada za Prvi Maj u Maksimiru i u Šijani

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 10. maj 1998.

To all to whom it may concern !

Sindikalna limunada za Prvi Maj u Maksimiru i u Šijani

Uvodna napomena (11. pros. „008.g.):

Tekst koji danas objavljujem star je već više od deset godina – ali je jednako aktualan kao da je jučer napisan. Ili prekjučer, kada su se u nekoliko hrvatskih gradova održale građanske demonstracije mladih ljudi internetske generacije pod sloganom:
Stegnite vi remen, bando lopovska !!

* * * * *

Valjda nisam jedini kojem se zgadio zvanični dio sindikalne proslave Prvog maja u Maksimiru, ove 1998.g. Najprije je gosp. Boris Kunst, na samom ulazu u Maksimirski perivoj – nedostojno snishodljivo – dočekao Predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana i njegovu dvorsku svitu, te mu uručio neke male darove, a onda je glavnu ulogu preuzeo gosp. Davor Jurić, predsjednik našeg najvećeg sindikata SSSH (čita se: Samo Servilnost Spašava Hrvate!). Jurić je u svom već nadaleko poznatom sluganskom stilu odveo Predsjednika Republike do glavne govornice i slavnosno (!) ga najavio kao počasnog govornika.

Međutim, prošla su ta slavna vremena kada su bezbrojni Jurićevi prethodnici blistali od sreće i zadovoljstva da ugoste najdražeg gosta na svojim beskrvnim proslavama (odnosno limunada-ma) ovoga i onoga. Mladi dalmatinski puntar Tonći Restović, sa svojom grupom buntovnika s razlogom, pokvario je tu slugansku scenu svog sindikalnog lidera Jurića i dobacio Predsjedniku Republike nešto vulgarno sočno u lice. Dalja priča je poznata sindikalnom članstvu SSSH i URSH-a, te je ovdje ne treba ponovo prepričavati.

Prvomajskoj proslavi u Maksimiru prethodio je iznenadni sporazum Jurić – Škegro o tobožnjem porastu plaća od 2,5 posto – dan uoči Prvog maja. Dakako, SSSH je tražio kudikamo više (a i Škegro je to dva, tri mjeseca ranije gromoglasno najavljivao i obećavao). Jurić nije propustio napomenuti da već najavljeni generalni štrajk za 13. maj i dalje ostaje glavna opcija – ako Škegro opet prekrši svoj potpis na tom sporazumu. Naime, znalo se kako je to ranije spretno radio (1993. i 1994.g.) ondašnji predsjednik Vlade g. Nikica Valentić: sve je potpisivao (dok nas srednješkolske profesore u sindikatu gospođe Vesne Kanižaj nije žedne preko vode preveslao), a onda se ničeg nije držao.

Uskoro je Jurić odgodio generalni štrajk upozorenja (već 6. maja 1998.g., t.j. već kroz tjedan dana). Navodno mu je Vlada g. Zlatka Mateše d j e l o m i č n o ispunila zahtjeve SSSH. Umjesto traženog povećanja plaća (u roku odmah!) od šest posto, plaće bi trebale porasti za svega 2,7 posto – ali tek od 1. siječnja 1999.g. Asti miša!

Potpisano je i povećanje neoporezivog dijela plaća s 800 kuna na 1.000 kuna (umjesto na 1500 kuna, koliko je tražio SSSH), itd., itd., ali i to tek iza 1. siječnja 1999.g. Servilni sindikalac SSSH, g. Davor Jurić je tako – ne pitajući svoje za štrajk spremno članstvo – dao kraljevski time-out Škegri i Mateši !! Time-out od čak osam mjeseci!!?

Nitko, pa ni brojni sindikalni novinari, nije spomenuo da su cijene – zbog uvođenja Škegrinog PDV-a od čak 22 posto – već porasle u prvoj polovici ove 1998.g. za više od pet posto, te da plaće neće porasti, nego će tek biti polovično kompenzirane !! Sada se tom ubitačnom i prevelikom novom POREZU zvanom PDV dodat i ogromni bankrot Dbrovačke banke, koji će plaće u Hrvatskoj još dodatno - i to trostruko dodatno – opteretiti. Šteta je – zasad – oko milijardu i pol kuna, trostruko više od planiranog povećanja državnog prihoda od PDV-a.

Bankrot Dubrovačke banke, koja će biti sanirana iz državnog budžeta, bit će namiren iz džepova hrvatskih poreskih obveznika. Nije li to isto onome što je svojevremeno, 1989.g., bio učinio Slobodan Milošević, svojim čuvenim upadom u platni sistem Jugoslavije?! To su uglavnom morale namiriti Slovenija i Hrvatska, zbog čega je bio izbio sukob oko plaćanja doprinosa u Saveznu kasu u Beogradu, što je definitivno zapečatilo raspad Jugoslavije.

Gdje je nestao novac Dubrovačke banke? U džepovima Miroslava Kutle, navodno najvećeg hrvatskog tajkuna? Ne, nipošto! Miroslav Kutle nije nikakv tajkun; on je samo mali HDZ-ov broker (moglo bi se reći: samo akviziter!). Tajkuni su oni iza njega, koji su dobro sakriveni od javnosti: Valentić, Šarinić, Mateša, Pašalić i ostali. Novac je maznuo HDZ. Sve je to dobro znao i Davor Jurić, koji je unatoč tome pristao sjesti nasuprot Mateši za pregovarački stol i – nasjesti!

* * * * *

A što se Prvog maja ove 1998.g. događalo kod nas doma – u Puli, Labinu, Bujama, itd.? Gotovo ništa ili baš ništa. Dogodio se radnički pasulj u Šijani, a u Labinu i Bujama čak ni to! Istra ima zvanično 12.000 nezaposlenih, odnosno registriranih na njenim zavodima za ne-zapošljavanje (!), ali još 13.000 onih koji su posao našli u Trstu, Monfalcone-u Mestrama, Bolzanu i još dalje od toga. Brodogradilište Uljanik je pokošeno, prepolovljeno i oboreno na koljena, Digitron u Bujama spao na svega 40-tak radnika (od ranijih 850!), poduzeća u Labinu su još gore prošla, a članovi glupih i pokvarenih sindikata još uvijek strpljivo i naivno plaćaju svoje sindikalne članarine. Blago njima svima kod takvog članstva! Kakvo članstvo, takve i plaće! Kakve plaće, takvi i učitelji. Perpetum mobile, dakle.

Nimalo se ne čudim g. Silvanu Hrelji, predsjedniku istarskog Samo Servilnost Spašava Hrvate sindikata. Ali što se dogodilo s g. Brunom Bulićem?? Što je s najavljenim, pa spretno zaboravljenim, sindikalnim prosvjedima u Labinu i Splitu?

Taktikom mrkve i batine Tuđman i njegov ministar Penić su nam batinama smirili hormone u Jurišićevoj ulici , 24. veljače ove 1998.g., a onda su sindikalni lideri (Kunst, Jurić, Ribić i ostali bla-bla lideri) popapali Tuđmanovu mrkvu, te im je adrenalin naglo splasnuo.... Zato nam sada kao papige ponavljaju kako štrajk nije rješenje. Rješenje je njihova servilnost, jer Samo Servilnost spašava Hrvate, a pogotovu naše servilne sindikalne lidere!

Dakle, ništa novog pod sindikalnim suncem!

prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
(Tehnička škola Pula)

P.S.: objavljeno u Istarskom glasu iz Labina.

SINDIKALNI DŽABALEBAROŠI – SKINITE MASKE !

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla, Istra 30. siječanj 1998.

Radničkoj klasi Hrvatske! Uredništvu Glasa Istre

SINDIKALNI DŽABALEBAROŠI – SKINITE MASKE !

(povodom neuspjelog prosvjeda SSSH)

Sindikalna scena Hrvatske ponovo je uzavrijela – kako to već tradicionalno biva u ovo doba godine. Treba skupiti i obnoviti staru zalihu političkih poena i nekako opravdati skupu sindikalnu članarinu svojih prevarenih i nasamarenih članova.

Otvoreno rečeno, od gosp. Davora Jurića, predsjednika SSSH ja osobno nisam ništa ni očekivao, najmanje da bi on bio u stanju jedan javni sindikalni prosvjed svog članstva dovesti do uspješnog završetka. A i kako bi? On živi i radi u luksuznim prostorijama i ima luksuznu poslugu, kojoj također ništa ne fali. Slično je i sa drugim sindikalnim liderima-licemjerima. Zašto bi oni onda stavljali na kocku svoje debele guzice?

Podsjetimo se filma događaja: oko četiri tisuće nezadovoljnih aktivista sindikata SSSH krenulo je s dalekog Krešimirovog trga prema Jelačić-placu, te uzbrdo prema Markovom trgu na zagrebačkom Griču. Na tom putu su znamenita Kamenita vrata, koja imaju ugled hrvatskog svetišta. Tu je demonstrante dočekala naša policija. Tu počinju prve čarke između demonstranata i nedužnih policajaca (velikom većinom naših sinova ili naše braće!). Okupljanja, odnosno demonstracije na Markovom trgu su zabranjene! A tko ih je zabranio? Zar onaj Tuđmanov Davitelj Zlatko Canjuga?

G. Jurić se već tu uplašio (da bi stvari mogle otići predaleko, što je poznati sindrom svih takvih vođa). Stoga on pomirljivim i poniznim tonom pokušava ujeriti svoje članstvo da probijanje policijske barikade nema smisla. Za njega nema, ali radnička raja ne misli tako, uzvikujući sve glasnije i sve jače dole diktatura! Oklijevanje g. Jurića traje cijeli sat. Konačno se Jurić sa svojom delegacijom upućuje na pregovore s gosp. Vlatkom Pavletićem u Sabor (umjesto obrnuto!), a onda se odugovlačenje seli u obližnje Banske dvore, kod predsjednika Vlade, g. Zlatka Mateše. Novinari, t.j. svjedoci javnosti, nemaju pristup. Pavletić i Mateša, navodno po Juriću, pokazali su razumijevanje, što je Juriću dovoljno da se izvuče.

Dakle, Sabor će o tome raspravljati u što skorije vrijeme. Kada? Kada na vrbi rodi grožđe! To smo slušali još prije četiri godine od tadašnjeg predsjednika Vlade, a danas hrvatskog tajkuna Nikice Valentića.

Navodno je Mateša obećao (!!) otvaranje pregovora sa SSSH koji će početi tek za šest dana, 4. veljače ove 1998.g., a obećao im je i novu studiju mjera za zapošljavanje (koje je, sjetimo se, predsjednikTuđman obećao prije točno godinu dana, na početku predizborne kampanje 1997.!). Dakle, još jedno obećanje, glupom radovanje.

Da bi se na kraju izvukao, Davor Jurić je pokušao predriblati svoju sindikalnu raju slabo duhovitom porukom da je ovo bio samo prvi korak – ovaj skup upozorenja. Drugi korak su pisanice, a one se dijele za Uskrs. A Uskrs je, dakako, jako daleko! Dakle, još jedno bla-bla Davora Jurića. Nakon toga dolazi i Sveti Josip Radnik, poručio je slavodobitno Jurić. Drugim riječima, ne krepajte magarci dok ne naraste nova trava!

Završilo je kako je moralo završiti (u režiji džabalebaroša iz SSSH): sindikalna raja se pokunjeno i pokislo, smrznuto do kostiju, vrtila odakle je i pošla. I onako usput prkosno zapjevala radničku himnu (svjedočenje novinarki Novog lista, čega smo mi iz daleke Provincije Istre bili prikraćeni –vidjeti i čuti).

Zanima me koju su to radničku himnu zapjevali prevareni radnici. Nadam se ovu:

USTAJTE VI ZEMALJSKO ROBLJE,

VI SUŽNJI KOJE MORI GLAD...

Onu koja će nedvojbeno biti glavni hit sindikalne raje u ovoj 1998.g. Neće biti nijedne druge himne koja bi mogla zasjeniti ovu, koju su napisali i skladali radnici Poitier i De Geyter 1871.g., a koja se zove Internacionala.

* * * * *

Jedino ćemo mi Istrani imati nešto slično: Avanti popolo, alla riscossa... Za tjedan dana će u Puli biti održani prosvjedi protiv nesposobne i do srži korumpirane hrvatske Vlade Zlatka Mateše (izuzetak su samo dvoje ministara). Da ne bi to bio samo IDS-ov prosvjed, pozivam i ostale libertarne stranke (SDP, Liberalnu stranku, HNS, HSS, ASH i druge) da se snažno uključe u taj prosvjed. I sve sindikate. Treba pozvati cijeli narod na ulice! Hora je došla i ne damo se više! Ukrali su nam Hrvatsku, ali nam ne mogu ukrasti i naše ljudsko dostojanstvo! Pokažimo ga otvoreno i bez straha! Jer, oni se boje onih koji se njih ne boje!

A budući da je vrijeme maškara, predlažem još i da naši nenadmašni istarski majstori karnevala upriliče spaljivanje ministrice-čobanice, ministra dr. Frankenštajna, ministra-pistolera, zaslužnog tajkunića Valentića, te i Tunelića-Šarinića i ostale po izboru.

Hrvatska može i mora biti mnogo, mnogo bolja!

A.R.J.

PREPOLOVITI DRŽAVNU ADMINISTRACIJU, PREPOLOVITI I VRIJEDNOST KUNE !!

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Pula/ Brtonigla 9. siječanj 2001.

Uredništvu Vjesnika Komu Treba: g. Ivici Račanu

Banski dvori, Zagreb

PREPOLOVITI DRŽAVNU ADMINISTRACIJU,

PREPOLOVITI I VRIJEDNOST KUNE !!

Čestitam vašem čitatelju mr.sc.Lucianu Lukšiću iz Zagreba na njegovom tekstu Još jednom o 'dignitetu' ili tko živi u oblacima, u kojem je sjajno secirao nesposobnost, licemjerje, pa čak i bezobrazluk potpredsjednice Račanove Vlade gđe Željke Antunović. Izvrsno, pet plus!

Jedino negdje pri kraju gosp.Lukšić, navodeći primjer nekih zapadnoeuropskih socijalnih demagogija, on je ispustio jedan važan detalj: Hrvatska nažalost oporezuje svoje najbogatije glasače sa samo 35 posto, dok svoje najbogatije glasače Njemačka oporezuje sa 48,5 posto, Austrija sa 50 posto, Belgija sa 55 posto, Španija sa 58 posto, a Nizozemska čak sa 60 posto (dakle, skoro dvostruko više od Hrvatske!).

Međutim, istini za volju, tu veliku grešku nije napravila ova Račanova Vlada! To je učinio Hrvoje Šarinić još krajem ljeta 1992.g., kad je njegova Vlada drastično smanjila tzv. progresivni porez na najviše plaće u državi sa (čak!) 74 posto na svega dva posto!!

Tako su čistačice i njihovi direktori (prepotentno odmah preimenovani u menadžere!??), plaćali isti postotak poreza! Tu je bio početak pogrešne i tragične tuđmanomike!

Osobno zamjeram g.Ivici Račanu, aktualnom predsjedniku Vlade R.H:, što nije nakon pobjede na izborima od 3. siječnja 2.000-te godine po najkraćem postupku – makar i revolucionarnom – naprosto poništio sve socijalne idiotarije HDZ-a. Mogao je smjesta ukinuti sve te lažne (soc) menadžere, naprimjer. Sve one koji u državno saniranim poduzećima primaju i po dva i pol puta veće plaće od predsjednika Vlade R.H.

Međutim, još nije prekasno da to g. Račan učini sada! Jer, on ima pred sobom još tri godine svog mandata!

* * * * *

Gosp. Račan i njegovi ministri ne bi nipošto smjeli biti marionete MMF-a i WB-a (Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke)! Oni nisu smjeli dopustiti da naš državni proračun odobrava ili osporava MMF, nego Hrvatski Sabor.

To je načelno pitanje, a od najzdravijih načela ne bi se smjelo odstupiti. Poznato je da je MMF u (striktnom) načelu protiv devalvacija domaćih valuta. Normalno, jer on zastupa velike multinacionalne kompanije i banke, što znači da je u službi širenja njihovih tržišta. Izvoznih. Ukratko, kako to lijepo reče mr. Luciano Lukšić, MMF je u službi finacijskog kapitalizma. Ili kako to ja stalno pišem: u službi diktature svjetske zeleno-žute lihvarske internacionale. To je potvrdio i gosp. Hans Flickenschield, voditelj misije MMF-a za Hrvatsku, na svojoj konferenciji za tisak dana 10. studenoga 2.000.g. u Zagrebu, koji je tada svojim podlim optimizmom pothranjivao Račanovu Vladu, kako navodno proizvodnja i izvoz rastu (a upravo je bilo otpušteno oko 70.000 radnika!). On je pledirao da bi slabljenje kune dovelo do brojnih bankrota, do divlje inflacije i slične bla-bla priče za diletante. Takve smo priče mogli progutati prije dvadesetak godina, u vrijeme bezveznih post-Titovih predsjednika Vlada Mitje Ribičića, Veselina Đuranovića, Milke Planinc i Branka Mikulića. Danas nismo više takve neznalice.

Međutim, u Hrvatskoj ima i previše menadžera- neznalica, s vrlo rijetkim izuzecima, koji misle: Devalvacija bi nas odvela u inflaciju, te – pazi sad!! – Prvo treba smanjiti poreze, pa onda smanjiti kamate, pa smanjiti poreze na plaće, te konačno (ono jedino pravo!) smanjiti cijenu rada.

Da, to je to: Smanjiti cijenu rada. No, ne mogu se smanjiti porezi sve dok nam na državnom proračunu parazitira preko 300.000 državnih službenika. Dobro, liječnike i zdravstvo ne možemo više kresati. Ne možemo kresati više ni školstvo. Posljedice u oba slučaja mogu biti tragične, a nažalost već i jesu tragične! Ali možemo smanjivati sve ono što je već apostrofirao mr. Luciano Lukšić. Evo kako ja to vidim, odnosno predlažem: Možemo prepoloviti državnu (i ne samo državnu!) administraciju. Možemo vratiti kotare, i otpustiti 422 općinska načelnika, 123 gradonačelnika, 20-tak župana i 15.000 općinskih parazita. Prepoloviti INU i druge državne mastodonte (primjerice naša velika brodogradilišta). Naprimjer, smanjiti plaće u INI za 25 posto (toliko su njihove plaće veće od ostalih). Upravo to znači smanjiti cijenu rada. Samo tako se mogu smanjivati porezi (a ne restrikcijama, zamrzavanjima, zabranama, kako su komunisti jedino znali vladati).

Treba zamrznuti, štoviše ukinuti lažnu reprezentaciju u državnoj vlasti, zamrznuti kupovinu novih Audija, BMW-a, Mercedesa, odnosno konzervirati barem polovicu naslijeđenog voznog parka od Tuđmanove pljačkaške elite. Treba stegnuti remen, ali ne od dna, nego od vrha! Govorio kapetan Sankara, kada je prije 20-tak godina došao na vlast u Gornjoj Volti, u Africi. Ili kako je to govorio Ronald Reagan: Budžetske deficite ne treba rješavati podizanjem poreza, nego kresanjem budžetskih rashoda!

Nažalost, komunisti su uvijek kresali sve odreda, osim od vrha. Najteže im se bilo odreći tzv. reprezentacije. Dakako, balkanske reprezentacije! Žderačine i lokanja u slavnim i bezbrojnim jagnjećim brigadama. A upravo taj mentalni sklop treba razoriti, uništiti.

Devalvacija kune sama po sebi ne bi riješila mnogo. Ali ako bi uz to bila praćena prepolovljavanjem broja (pa i plaća) državne administracije, mogao bi se postići pun pogodak. Ne sa deset, nego sa najmanje 30 posto. Samo tako bi bilo moguće i smanjiti poreze, odnosno smanjiti cijenu rada. Nema drugog recepta. Nema puta naokolo. A zdravstvo i školstvo treba ostaviti na miru. Oni ne mogu niže pasti, a da to ne ugrozi vitalnost nacije.

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Brtonigla

P.S.: Vjesnik je ovo u cijelosti objavio.

A.R.J.

PROGON HRVATSKIH PROFESORA U ISTRI

Prof. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. 25. rujna 2.000.g.

Uredništvu Hrvatskog slova Komu Treba: Gl. i odg. uredniku

Uredništvu Slobodne Dalmacije gosp. Josipu Joviću

PROGON HRVATSKIH PROFESORA U ISTRI

Gotovo dramatična ispovijest prof. Marka Maršića u Hrvatskom slovu od 22. rujna 2.000-te g., konačno će otvoriti oči cjelokupne hrvatske domovinske javnosti prema činjenici Sječe hrvatskih ravnatelja u Istri. Recimo to već na početku ovog teksta: Ravnatelje škola u Istri se već gotovo 30 godina nije biralo po kriteriju kvaliteta, niti usmjerenju prema podizanju kvaliteta, nego ili prema starom Rankovićevom kriteriju naroda pouzdanog i državotvornog, ili pak po kriteriju domaće autohtonosti – mora biti baš Istrijan. Zato nam se ovih posljednjih mjeseci i moglo dogoditi da mjesto ravnatelja nekih važnih škola u Istri izgube prof. Marija Kostelić, prof. Branka Sironić i prof. Grozdana Škabić, prof. Sanja Medica – Jerominov. Tu bi se u velikoj mjeri mogao ubrojiti i slučaj prof. Marka Maršića – koji je (što se mora priznati) dobio najteži zadatak preuzimanja jednog od najtvrđih srpskih bastiona u Puli (ostali su Glas Istre, Radio Pula, Radio Maestral, NK Istra, te gotovo svi sportski klubovi, itd.).

Danas gotovo polovica srpske djece pohađa talijanske škole u Puli, Rovinju, Poreču, Umagu i Bujama, a raste pritisak IDS-a za legalizacijom dvojezičnosti (s krajnjim ciljem talijanske jednojezičnosti!!) u cijeloj Istri, dakle i tamo gdje nikad u čitavoj povijesti nije živjelo ni pet posto Talijana!

Dramatičan iskaz prof. Marka Maršića o sječi hrvatskih ravnatelja vapi za hitnom istragom točnosti njegovih optužaba i hitnom intervencijom ministra prosvjete i školstva g. Vladimira Strugara. Međutim, to se sigurno neće dogoditi, jer se ministar Strugar već pokazao i dokazao nedoraslim tom pothvatu. On se dosad, u ovih proteklih 7 do 8 mjeseci uglavnom bavio nekom poluznanstvenom fantastikom uvođenja nekakvih Waldorfskih pedagogija, odnosno daljnjom bastardizacijom hrvatskog školstva, stoljetnim vizijama razvoja školstva u (silno devastiranom) hrvatskom školstvu, izbjegavajući rješavanje bilo kojeg iole ozbiljnijeg i konkretnijeg školskog problema u Hrvatskoj. S jedne strane njega je lako razumjeti: On očito ne računa na dugovječnost ove svakim danom sve čudnije i sve crvenije hrvatske Vlade, ali i sve crvenijeg Pantovščaka.

Tko će dakle u Hrvatskoj zagristi u taj vrući problem sječe hrvatskih ravnatelja škola u Istri? HSLS sigurno neće, jer njihova prosvjetna perjanica dr. Ivan Čehok (u Slobodnoj Dalmaciji od 23. rujna ove 2.000-te godine) gotovo bezrezervno podržava ministra Strugara (odnosno njegov hvalevrijedan napor), što je logično očekivati od jednog socijal-liberala. On zagovara povezivanje obrazovnog sustava s okruženjem u kojem škole još uvijek djeljuju kao zasebne socijalne ceze (završen citat). Ali, zaboga, škole baš i moraju biti zasebne socijalne ceze! Pa nećemo se valjda ovdje u Istri (kao i u njegovom rodnom Varaždinu) spuštati na nivo jednog prostačkog, bukačkog i huškačkog IDS-a, s kojim se uzaludno (??) borio i danas poraženi prof. Marko Maršić. Još više treba žaliti za prof. Marijom Kostelić iz (IDS-ova) Vodnjana, kojoj upravo istječe otkazni rok i uskoro će se naći potpuno bespomoćna na ulici!

Nama sigurno neće pomoći ni SDP, čijom pobjedom su najviše profitirali ratoborni Srbi u Puli (čast ostalim lojalnim Srbima u Puli i Istri). To su oni koji su prije 1990.g. bli većinom ravnatelji škola u Istri i koji su digli glave, očekujući političku i prosvjetnu restauraciju u Istri i u Hrvatskoj. SDP je svakim danom sve crveniji, a to je i predsjednik Republike Stipe Mesić, te s te strane nemamo što više očekivati. Jedina naša šansa je HSS. Ja kao član Gradske organizacije HSS-a Pule javno pozivam Zlatka Tomčića, predsjednika naše stranke, da oštro ukori Vladimira Strugara, člana naše stranke, da se odlučnije i oštrije postavi prema srpskoj sindikalnoj podružnici u pulskoj Industrijsko-obrtničkoj školi, da u tu školu najhitnije pošalje specijalnu komisiju inspektora Ministarstva prosvjete i školstva, koja bi u najkraćem mogućem roku provjerila sve iznesene navode prof. Marka Maršića, te ako ih nađe utemeljenima, rasturi to agresivno gnijezdo i leglo srpske šovinističke propagande i djelovanja.

Isto to bi rečena komisija inspektora Ministarstva prosvjete i školstva iz Zagreba trebala učiniti i u IDS-ovskom gnijezdu i leglu u Osnovnoj školi u Vodnjanu, te vratiti na posao prof. Mariju Kostelić!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

P.S.: Tzv. Hrvatsko slovo ovo nije htjelo objaviti, ali je Slobodna Dalmacija legendarnog

Gl. urednika Josipa Jovića ovo objavila u cijelosti. Hvala mu!

Dakako, Zlatko Tomčić nije ništa poduzeo, osim što me je – preko svog opskurnog

brata Zdenka Tomčića, poznatog Porečkog muljatora prljavom mućkom isključio iz

HSS-a (zajedno s mojim prijateljima dr. Edom Matoševićem i Predragom Rojnićem.

A.R.J.

Gospodine PICULA, o čemu vi to govorite?

Ante Rokov Jadrijević, Pula/ Brtonigla 16. srpnja 2000.g.

Uredništvu Glasa Istre

Gospodine PICULA, o čemu vi to govorite?

Bombardira nas gotovo svakodnevno naš novi ministar vanjskih poslova g. Tonino Picula svojim ishitrenim izjavama, danim u svakojakim nesuvislim prigodama, kako Hrvatska želi biti prisutnija na jugoistoku Europe (Glas Istre, dne 15. srpnja 2000.g), to jest u sklopu zloglasne SECI-inicijative, koja se Hrvatskoj nastoji usiliti već više od tri godine.

Pokojni Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman se nije dao na taj način nasamariti, ali ova nova Vlada g.Račana i njegov ministar vanjskih poslova g.Tonino Picula bezrezervno se podmeću....

Na skupu ministara vanjskih poslova Albanije, Bugarske, Grčke, Makedonije, Rumunije i Turske, te Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao promatrača, naš se ministar Picula nekako previše trudio: kaže da Hrvatska mora iza sebe ostaviti sve predrasude i nedoumice, koje su Hrvatsku još donedavno opterećivale.

Dakle, mi Hrvati da smo opterećeni nekakvim predrasudama glede te pokvarene američke SECI-inicijative? Da kao guske ponovo zabrazdimo u balkanske magle? Da nam kad-tad opet glavni grad bude Beograd? I da u njemu stoluje Veliki Obnovitelj (četvrte) Jugoslavije – Stipe Mesić?

Baš vam hvala, gospodo Račan, Mesić i Picula! Neće to ići! Neće to ići bez velikog narodnog referenduma, u kojem će svakako sudjelovati i naša hrvatska braća iz Hercegovine i Bosne. Ovdje neće biti riječ o odlučivanju o granicama hrvatske države, nego o granicama i sudbini hrvatskog naroda! A to se ne može odlučiti trenutačnom nadmoćnošću neke stranke ili neke labave koalicije u Saboru.

Hrvatske narod se već dobrano otrijeznio. Vidimo što smo izabrali. Izabrali smo strančarsku demokraciju, kao nekakav surogat prethodnog stanja, odnosno prethodnog surogata „demokracije“. Većina nas vidi da je ta slavna demokracija obična laž i podvala za obmanjivanje masa. A i blebetanje o Europi je također laž i podvala, jer je za Hrvatsku određena balkanska karantena, iz koje neće nikad ući u Europu. Zato, g, Picula, pazite što govorite. Početkom ove 2000.-te godine u Banjoj Luci ste potpisali sporazum s Miloradom Dodikom (kuma je bila neizbježna Madeleine Albright) o dvostranom povratku Srba u Hrvatsku i Hrvata u tzv. Republiku Srpsku, i to po načelu: 2.000 Srba za 2.000 Hrvata. Međutim su Vas Vaša draga braća Srbi prevarili: Srbi su se vratili u brojci od više od 15.000, a Hrvata ni dvadeseti dio od toga – i tog datuma. Vratilo se svega tristo Hrvata!

Zato, ako imate obraza, g. Tonino Picula, podnesite ostavku!

Ante Rokov Jadrijević, Brtonigla

P.S.: Dakako, Tonino Picula nije podnio ostavku. Ali je ovo pismo učinilo svoje. Nastavak slijedi u Piranskom zalivu i na Prevlaci. A finale je – ropotarnica prošlosti za Račana i njegovog ministra Piculu. Sic transit gloria mundi!

A.R.J.

KAKO SMANJITI MALOLJETNIČKU DELINKVENCIJU

Ante Rokov Jadrijević, Prof. dipl.ing.,Pula/Brtonigla 22.II.2003.

Uredništvu «Vjesnika»

Uredništvu «Hrvatskog Slova» Komu Treba: Premijeru g.Ivici Račanu

ministru g.Šimi Lučinu

KAKO SMANJITI MALOLJETNIČKU DELINKVENCIJU

Konačno je netko, kao profesorica iz Karlovca, gđa Ana Jurić-Šimunčić, progovorila jasno, glasno i neuvijeno o jednom od najvećih problema našeg društva ( a naročito našeg školstva !, op.a.) – problemu narastajućeg maloljetničkog nasilničkog ponašanja prema odraslima, prema društvenoj i školskoj imovini, pa i prema svojim uljudnim i pristojnim školskim drugovima. A to naše sudstvo mirno tolerira i čak brani! A i ministar školstva nam baca prašinu u oči svojim izmišljenim školskim problemima, umjesto da se prihvati barem nekog konkretnog posla.

Evo nekoliko ključnih dokaza profesorice Ane Jurić-Šimunčić, koje treba stalno naglašavati i ponavljati, jer imaju vrijednost postulata:

1./ - «Maloljetnik učini dva kaznena djela, ozlijedi četiri policajca, biva uhvaćen s opojnim sredstvom u džepu, no pronađe mu se olakotna okolnost u njegovoj osobnosti».

2./ - «I ovdje je riječ o sinu poznatog oca, kao i u 'slučaju Makarska'« (op.a.: gdje je jedan

maloljetni 'tatin sin' na pješačkom prijelazu, vozeći vrlo velikom brzinom svoj 'bijesni' i skupocjeni automobil, naprosto pokosio i ubio dvije mlade djevojke-školarke, a potom - neshvatljivo kako – samo simbolično osuđen! ).

3./ - «a sutkinja mirno pojašnjava blagu kaznu maloljetniku Srđanu.Taj mladić iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo. I tu je riječ o osebujnosti ličnosti».

4./ - «U posljednje vrijeme štitimo maloljetne nasilnike, gotovo od njih stvaramo zaštićenu kategoriju....i sve više djeci opraštamo i sve više izmišljamo dijagnoze koje idu za tim da ispade djece, delikventno ponašanje, pa i krivična djela pripisujemo 'osebujnosti' ličnosti. Koje su to osebujnosti!?».

5./ - «Ta djeca čine različite nepodopštine i to osjećaju kao radost...osjećaju se velikima.Tragedija je na pomolu kad ta skupina ima dobre ekonomske (ali samo ekonomske!, op.a.) uvjete života, 'ugledne' očeve ( ili djedove! op.a.), koji svojim položajem i socijalnim statusom zaštićuju svoje sinove i kćeri».

6./ - «Opraštati dječaku koji ozlijedi četiri policajca i nosi mariuhanu u džepu, minimalno kažnjavati sina poznatog oca iz Makarske kad ubije dvije djevojke, blago kazniti mladića koji iza sebe ima četiri ubojstva i koješta drugo, znači osigurati razvoj poroka i pretvarati ih u vrline».

7./ - «Svako dijete ima pravo na osebujnost ličnosti, ali nema pravo u ime toga činiti kaznena djela, kao što su otimanje mobitela i novca manjoj djeci, uništavanje imovine, opijanje i uživanje droge, provale u stanove, nasilje nad starima i nemoćnima i druga nasilnička ponašanja».

S druge strane, gospođa Ana Jurić-Šimunčić je navela i neke stvari s kojima se ja ne mogu složiti. Nekako je ušlo u modu napadati sjajne i iznimno uspješne Kosteliće, naročito oca Antu Kostelića, što je nažalost i «Vjesnik» činio. Gospođa Ana Jurić-Šimunčić to kaže ovako: «Što nam je trebalo da na Jelačićevom trgu organiziramo doček rukometaša, a onda i prije toga doček Kostelića?...Od Kostelića stvaramo kult i pri tome zaboravljamo da svaki sportaš čini ono što čini ponajprije radi sebe! Poistovjećivanje sportaša s državom i nacijom nije umjesno, nije dobro i dovodi nas na razinu primitivnih društava». A druga «ugledna» i privilegirana komentatorica (Vjesnikovih «Stajališta») prof.dr. Mirjana Krizmanić napada sjajnog i super-uspješnog Antu Kostelića da svoju djecu odgaja nacističkim metodama, a sina Ivicu i kao nacistu, jer je po njenom perverznom sudu Ante Kostelić ustvari slabo prikriveni nacist!).

Dakako, nije mi ni na kraj pameti izjednačavati gospođu Anu Jurić-Šimunčić s dr. Mirjanom Krizmanić i njenim perverznim stajalištima o sjajnim i super-uspješnim Kostelićima. Naime, perverzija je u tome da gospođa Krizmanić ne razlikuje spartanski, odnosno spartansko-sportski odgoj od nacističkog odgoja!! Ali uzaludno je njoj «surdo fabulam narras»!

Uostalom, imali smo mi Hrvati i jedan obrnut slučaj od Kostelića: slučaj mlade i vrlo talentirane Mirjane Lučić. I njenog oca Marinka je dekadentno-liberalni tisak (opet isti «Orjun Feral» i «Novi List») napadao zbog njegovih spartanskih metoda treninga i života njegove kćeri. I što se dogodilo? Gdje je sada i u čemu je uspjeh Mirjane Lučić? U banalnoj američkoj prosječnosti, bezličnosti i anonimnosti?

A Gospođu Anu Jurić-Šimunčić bih , ipak, javno priupitao: Jeste li ikad podigli svoj glas protiv sličnih dočeka onih ishlapjelih američkih i britanskih rock-fosila tipa Micka Jaggera, Joe Cockera i drugih, te vrlo masovan i frenetičan doček Đorđa Balaševića ili Miroslava Ilića u Puli prošlog ljeta?? Po čemu to samo mi Hrvati ne smijemo veličanstveno dočekati svoje zlatne rukometaše i svoje sjajne Kosteliće? Oni su barem izvrsni i zdravi primjeri za našu mladež, za razliku od dekadentnih i odavno istrošenih i potrošenih američkih i britanskih rock-zvijezda! Što su oni dobrog donijeli na ovaj svijet?! Drogu, prljavštinu, američko subkulturno smeće! Naprotiv, Kostelići su nam primjer kako se mnogi Hrvati mogu vinuti kroz trnje do zvijezda! A zašto nam je primjer Balašević? Zar za ono njegovo «Drugovi, računajte na nas!»! Oh, ima u Puli, ali i u Zagrebu još mnogo, mnogo takvih «Drugova». Nažalost, ima ih previše i u «Vjesniku».

Ne slažem se s gospođom Anom Jurić-Šimunčić ni glede njene opaske o grafitima, citiram:

«To što mirno promatramo poruke nasilja na zidovima neće izaći na dobro». Bogme neće izaći na dobro ni stalne poruke koje već deset godina čitamo u «Orjun Feralu» i riječkom «Novom listu», kojima nas sustavno bombardira njihova Staljinova i orjunaška kopilad! Stoga mislim da će grafita biti još više i da će se to zaoštriti. Narod je dvaput teško prevaren, a to se najdublje i najbolnije reflektira u buntovnim mladim dušama. A što tek reći kad u jednom razredu moje srednje škole u Puli u jednom «mješovitom» razredu naletim na grafit «Ovdje je Srbija» i «Živio Koštunica»!? I stvar se spremno zataška! A što tek reći kad takvi «tatini sinovi»ili «dedini unuci» svom malo strožijem i savjesnijem profesoru najprije polupaju stakla na automobilu, a mjesec dana kasnije - zaštićeni u puljskoj policijskoj upravi, u koju su se nakon «Trećejanuarske restauracije» vratili stari udbaši – sprejom našaraju petokraku, srp i čekić, natpis «JNA», te «zašto me ne voliš», uz još nekoliko pogrdnih izraza??. A policija, umjesto da ganja takve maloljetne prijestupnike i nasilnike, ignorira ih, a umjesto toga mjesecima maltretira profesora i iživljava se na njemu, «vozajući» ga između bezbroj svojih službi i ureda. Mjesecima tako! A na žalbu ministru Šimi Lučinu i Centru za ljudska prava gosp. Tina Gazivode - samo muk! Jasno, Profesor nije Srbin, pa nema pravo na Gazivodinu zaštitu svojih ljudskih prava!

Dakle, ne možemo baš za sve optuživati naše maloljetničke delinkvente, a najmanje za njihove grafite, pa makar nosili u sebi i poruke mržnje i nasilja.

Konačno, slažem se s gospođom Anom Jurić-Šimunčić u svemu ostalom što je napisala, naročito njenim vapajem: »Kamo ide naše društvo?».

Slažem se s njenim: « Onima koji su nasilni da bi zadovoljili svoje niska porive i tome se raduju ne treba opraštati, jer će se njihovo nasilje multiplicirati».

Slažem se s njenim: «A suci moraju suditi i presuditi, a ne plakati nad sudbinom malo-ljetnika».

Međutim, to je potreban, ali nažalost ne i dovoljan uvjet! Treba ozdraviti i školu. A to se neće moći sve dok plaće učitelja i profesora budu tri do četiri puta manje od plaća sudaca.

Prof. A.R.J., dipl.ing.,Pula